S obzirom da sad već brojim više od 13 godina posvećenog, predanog i kontinuiranog rada i djelovanja kao nezavisna kustosica u Hrvatskoj, što potvrđuje i brojka od 330 realiziranih izložbi diljem Hrvatske, odlučila sam pokrenuti kolumnu “Muke po nezavisnim kustosima”. Zašto kolumna? Ponajviše kako bih podijelila ona najosebujnija iskustva koja sam doživjela (i preživjela) radeći kao nezavisna kustosica u Hrvatskoj, jer vjerujem da će se mnogi od vas vjerojatno pronaći u jednoj od brojnih priča. Smisao ove kolumne jest otvoreno progovoriti o problemima u struci, o naravi čovjeka, o situacijama koje se mogu svima dogoditi te kako postupiti i kako dostojanstveno izaći iz određene neugodne situacije. S obzirom da je riječ o kolumni, čitatelji mogu računati da će tekstovi biti malo neformalnijeg i opuštenijeg karaktera.

P.S. Sve priče su temeljene na iskustvu iz prve ruke.

PAMTI PA SE NIKAD NE VRATI

Ovo je tekst koji nisam planirala napisati, ali su se životne okolnosti tako posložile da se tekst nametnuo sam od sebe. S jedne strane, tijekom prošle godine javio mi se velik broj mladih umjetnika i umjetnica s upitima za savjete kako postupiti u određenim situacijama i kako se zauzeti za sebe, a s druge strane, odvijala se bizarna situacija da su mi se počele javljati osobe s kojima nisam komunicirala duži niz godina, a s kojima sam imala vrlo neugodna iskustva na počecima samostalnog rada.

Neovisno o struci, vjerujem da se svi nađu u situaciji kada po završetku studija i početku samostalnog života i rada traže svoje mjesto pod suncem, svoje prve angažmane u struci i jednostavno žele priliku kako bi se dokazali i stekli iskustvo te nadobudno vjeruju da su nam kolege dobronamjerne i otvorene za suradnju, a onda na vlastitoj koži iskuse kako nije sve tako ružičasto kako su zamišljali. Podijelit ću nekoliko vlastitih iskustava s nadom da u njima pronađete i korisne savjete za sebe.

BITNO JE I TKO GOVORI, A NE SAMO ŠTO GOVORI

Ono što često savjetujem mladim likovnim umjetnicima kada tek stasaju u samostalan život jest da trebaju biti otvoreni za komunikaciju, konstruktivnu kritiku, pohvalu i sugestiju u svom radu, ali da je izuzetno bitno dobro procijeniti tko im što govori i iz koje pozicije nastupa – je li riječ o dobronamjernim pojedincima kojima je prioritet razvoj i uspjeh osobe koju savjetuju ili je pak riječ o personama koje imaju vlastite fiksacije i nesigurnosti te problem s egom pa vlastite neuspjehe žele pretvoriti u uspjeh kroz druge osobe?! Tu prvenstveno mislim na starije umjetnike koji su svojim mlađim kolegama, a nažalost često i studentima, već na prvoj godini znali reći da im drugi studenti nisu prijatelji već konkurencija?! Također se referiram i na svoje kolege povjesničare umjetnosti koji nisu talentirani u likovnoj umjetnosti u praksi, pa kroz teoriju žele manifestirati neke vlastite fiksacije i ideje te onda nastupaju iz pozicije da mladim likovnim umjetnicima sugeriraju što i kako bi trebali raditi, ali ne kreću iz pozicije interesa i uspjeha tih mladih umjetnika, već vlastitih nesigurnosti, neuspjeha i traumi koje nastoje kompenzirati kroz svoju utjecajnu poziciju kustosa koji u konačnici kroz različite žirije odlučuje tko će izlagati ili tko će dobiti nagradu, a tko neće.

DOK STE NA POČECIMA VAS IGNORIRAJU, A KASNIJE SE JAKO TRUDE BITI U VAŠEM DRUŠTVU

Neovisno o branši u kojoj radite, na samim počecima vjerojatno ćete se susresti s dvije vrste ljudi. Jedni će vas uvažavati i percipirati kao kvalitetne jedinke iako ste neiskusni i bit će spremni pružiti vam ruku i pomoći, a da pritom ne traže ništa zauzvrat. Takve osobe cijene druge ljude i neće vam zabiti nož u leđa. Istovremeno, bit će i onih koji će vas ignorirati na vašim počecima, jer niste njihov predmet interesa te nemaju nikakve koristi od vas, no prije ili kasnije, u jednom trenutku ponovno će vam pokucati na vrata. Takvi ljudi spadaju u kategoriju koju s pravom zovemo – oportunisti.

Kako oportunist djeluje u praksi? Ponašaju se prema vama kao da ste otirač bez emocija, jer su lišeni ikakve odgovornosti i poštovanja. U pravilu takvi ljudi imaju velik ego bez ikakvog pokrića i funkcioniraju po principu “ruka ruku mije”, jer njihov profesionalni rad – bilo umjetnički bilo kustoski – nije dovoljno dobar da bi samostalno opstali na hrvatskoj likovnoj sceni.

O ovoj kategoriji bih mogla pisati danima, ali izdvojit ću samo jedan od najzornijih primjera sa samih početaka svog samostalnog kustoskog djelovanja. Pokušavala sam pronaći prostor za realizaciju jedne od prvih izložbi koje sam kurirala i jedna umjetnica mi je spomenula kako ima prijatelja koji u svom ateljeu povremeno organizira izložbe. Upoznala me s njim i on je rekao kako je voljan ustupiti prostor ateljea za realizaciju izložbe te smo se dogovorili da dođem s umjetnicima na sastanak u njegov atelje. Došla sam u dogovoreno vrijeme, no dotični samoprozvani umjetnik je doma imao bakanalije s prijateljima, pa smo umjetnici i ja morali čekati da svi odu kako bi održali dogovoreni sastanak. U konačnici je umjetnik rekao, citiram, kako on nema vremena i živaca raditi s početnicima. Taj cijeli proces nuđenja, dogovaranja i odbijanja bila je tek puka farsa da nahrani vlastiti ego, a mlade ljude ponizi. I danas, kada prevrtimo film 13 godina kasnije, taj samoprozvani umjetnik svaki put kad se sretnemo kaže nešto u stilu “pa mogli bi nešto zajedno napraviti, što kažeš?”. Kada osoba više nije na počecima i kada iza sebe ima pozamašan broj izložbi i suradnji, onda vas oportunisti počnu posve drugačije percipirati jer vide čitav dijapazon prilika za sebe, pa misle da svi imaju pamćenje zlatne ribice i što ne bismo krenuli ispočetka? Srećom, kako moja obitelj voli reći, imam slonovsko pamćenje i u takvim situacijama se uvijek vodim onom starom narodnom (koju sam malo prilagodila): Pamti pa se nikad ne vrati!

NITI JEDAN UMJETNIK I/LI KUSTOS NIJE TOLIKO GENIJALAN, VAŽAN I JEDINSTVEN DA BI POJEDINAC TREBAO TRPJETI BAHATOST, PRGAVOST I IŽIVLJAVANJE S NJEGOVE STRANE

Vjerujem da svi znate kako ima karakterno vrlo raznolikih umjetnika, a isto tako ima i vrlo različitih kustosa. Bitno je pronaći osobu s kojom možete normalno funkcionirati, imate slične ciljeve i pristup poslu. Osobno volim surađivati s onima koji su ne samo dobri umjetnici nego i dobri ljudi kako bi ta suradnja bila na obostrano zadovoljstvo, jer će onda i rezultati suradnje biti najbolji mogući. U više navrata su mi nudili da pišem o poznatim hrvatskim umjetnicima koji su na glasu kao vrlo problematični te sam svjesno i odgovorno odbijala takve angažmane, jer se nisam htjela dovesti u situaciju da se netko iživljava na meni samo zato što misli da je veličina. Isto bih savjetovala i umjetnicima, jer postoji širok dijapazon kolega kustosa i kustosica koji misle da su glavni, a umjetnici podređeni te da je njihova vlastita vizija prioritet. Naravno da to ne drži vodu niti biste trebali tako nešto trpjeti, jer onda ulazite u međuovisan odnos gdje vas takvi tirani uvijek mogu manipulirati ucjenjujući vas pritom kako nigdje nećete izlagati ako ih ne poslušate i ne učinite ono što oni žele. Jednom kad uđete u takav odnos, vrlo je teško iz njega izaći.

Od cijelog dijapazona neugodnih iskustava, izdvojit ću primjer jednog umjetnika čije sam slikarstvo iznimno cijenila, ali je bio krajnje težak za suradnju. U konačnici sam prekinula tu suradnju zbog situacija koje sam doživjela, a ovo su tek neke od njih:

• slanje sms poruka “e, imam ideju” usred noći, negdje oko 3h ujutro
• inzistiranje 10 dana prije otvorenja izložbe da se promijeni koncept i ciklus slika koje se izlažu, a pozivnica, plakat i katalozi su već bili tiskani i izložba najavljena u medijima
• poklapanje slušalice nakon što sam rekla da je neizvedivo da promijenimo izložbu 10 dana prije otvorenja

Nakon poklapanja slušalice prekinula sam suradnju. To je jednostavno bila kap nepoštovanja koja je prelila čašu. Bitno je znati podvući zdrave granice, jer sve dok sami ne definirate vlastite granice, druga strana će vas maltretirati, manipulirati i vući na svoju stranu dokle god joj to dopuštate. I što se dogodilo? Negdje dva mjeseca nakon otvorenja izložbe stigao mi je e-mail sa sadržajem “jel se još uvijek durimo ili ćeš doći u atelje vidjeti nove radove?”. Bez isprike i referiranja na situaciju. Kako nastojim aktivno pratiti našu scenu i informacije gdje i što se događa, tko sve i gdje izlaže, primijetila sam da dotični više uopće ne izlaže. Bit će da je njegov karakter bio presudan i za još neke druge suradnje. No, neki ljudi očigledno uče na teži način. I u ovakvim situacijama je jako bitna uzrečica: Pamti pa se nikad ne vrati! Ni za dva mjeseca ni za dvije godine, ako se osoba nije promijenila. Jednostavno nije vrijedno toga.

RAČUNAJU DA ĆETE ŠUTJETI, JER STE MLADI I NEISKUSNI, A ONI BI SE HTJELI BRZO I LAKO OKORISTITI

Često mi se javljaju umjetnici, i to ne samo mladi, da su ih kolege pokrali u njihovim idejama, konceptima i realizacijama umjetničkog rada i pitaju što i kako učiniti. Ako progovore, ispast će jalni, ljubomorni, sujetni… a opet, ako je tvoja ideja u pitanju, ako imaš materijale kojima možeš dokazati da si prvi osmislio koncept/ideju/rad i da te netko kopirao… zašto šutjeti? No, nije lako. Različite su okolnosti i situacije, kad bi sve bilo tako jednostavno, ne bi ni imali problema, zar ne?

I sama sam iskusila sličnu situaciju. Kada sam tek počinjala, zajedno s još jednom mladom kolegicom radila sam opsežno istraživanje koje je prethodilo dokumentarističkoj izložbi u sklopu jednog projekta. Kada smo bile pri kraju s našim istraživanjem i pripremom materijala, shvatila sam da nas naš mentor želi izmanipulirati kako bi sebi pripisao zasluge i autorstvo nad našim radom. Bila sam mlada, posve nepoznata i dugo sam se lomila izaći li s time u javnost. Na kraju sam odlučila o svemu progovoriti. Nije bilo lako, iskustvo je bilo užasno u svakom pogledu  – prvo da tako nešto doživite na svojim počecima pa vam se sruše ideali, drugo da smognete hrabrosti o tome javno progovoriti i treće da iskusite sve reakcije koje su pristigle nakon objave slučaja. Iako je bilo iznimno puno mailova i poruka podrške od posve nepoznatih ljudi, najgore mi je bilo to što su se starije kolegice (da, isključivo žene) koje uopće nisu znale tko sam, našle pozvane obraniti svog starijeg kolegu i to napadom na mene s komentarima kako se očigledno želim “okoristiti i proslaviti na poznatom i utjecajnom kolegi”?! Koliki IQ moraš imati za dođeš do zaključka kako se mlada osoba izlaganjem javnosti i osudi društva može okoristiti ako smogne hrabrosti kako bi ukazala na nepravilnosti unutar sustava i izrabljivanje mladih kolegica?! U Hrvatskoj je prije realnost da ćeš u startu završiti na crnoj listi, nego da ćeš se na bilo koji način okoristiti??? No, dobro, to je bila lekcija broj jedan. Unatoč njihovim zlim jezicima – preživjela sam! Opstala sam. Sve sam ih zapamtila i kasnije, radeći u struci, samo se potvrdilo moje mišljenje o kakvim je osobama riječ. Stoga, uvijek pamtite kako su se ljudi ponijeli u pojedinim situacijama, jer to najviše govori o njima samima. Hrvatska je mala zemlja, naša struka je još uži krug, prije ili kasnije ćete se susresti sa svima njima, pa je dobro znati s kime imate posla.

Zaključno, počeci nisu uvijek lijepi, težak je i dugačak put dok ne pohvatate konce, ne shvatite tko je kome tko, na koga možete računati, a koga trebate zaobilaziti u širokom luku. No, jednom kada to usvojite, sami kreirate svoj put i taj dio je uistinu najljepši! Sretno!