POJAM O SEBI
5.09.-15.10.2017., Galerija Prica, Samobor
Netko je jednom rekao kako je spoznaja sebe početak mudrosti. Spoznati sebe, te oblikovati pojam o sebi putem vlastitih misli i vjerovanja zahtijeva direktno okretanje k vlastitosti u cilju istraživanja sebe iznutra prema van. Riječ je o najintimnijim spoznajama do kojih možemo dospjeti ponirući u dubine vlastitih misli, osjećaja i djelovanja.
Četvrti triennale autoportreta kroz povezivanje teorije svijesti o sebi s likovnom interpretacijom samoga sebe stavlja akcent na sadržajni aspekt autoportreta koji ne ograničava likovnu interpretaciju teme, već potiče na slojevito promišljanje. Ovogodišnji triennale autoportreta, kao i prethodna tri, nastavlja tradiciju razrade motiva počivajući prvenstveno na bogatoj Zbirci Lukin koja je objedinila autore različitih generacija i raznolikih izraza, te zabilježila duh i karakter jednog vremena.
Tema autoportreta
Autoportret, kao jedna od najstarijih likovnih tema, u svijetu psihologije bliska je terminu samopoimanja koji odražava sveukupnost doživljaja koje pojedinac ima o sebi i svom identitetu. Kod razvoja “pojma o sebi” izuzetno je bitan način na koji osobu vide i kako se prema njoj odnose drugi ljudi, te što sama osoba pretpostavlja da drugi o njoj misle. Vrlo složeni procesi socijalne interakcije ključni su i u temi autoportreta o čemu svjedoči anegdota koju izbornik Prvog triennala hrvatskog autoportreta Guido Quien spominje u svom tekstu navodeći kako je jedan od autora-darovatelja zbirke Lukin komentirao: “Čini mi se da sam htio naslikati sebe, a sad pitam tebe jesam li to ja?”. Polarizacija viđenja samoga sebe – kako vidimo sami sebe, a kako nas vide drugi, tek je naznaka beskonačnih različitosti pristupa autoportretu.
Ono što intrigira kod teme autoportreta, osim likovnih karakteristika poput prepoznatljivog rukopisa i odražavanja duha vremena, jest način na koji umjetnik percipira samog sebe. Kao što samopoimanje poput “mentalnog ogledala” odražava kako sami sebe vidimo, tako i autoportret nije samo puki skup fizičkih osobina, već odražava emotivna stanja, želje i potrebe, vrijednosti i uloge koje krijemo u sebi. Pojedinac je često razapet između realnosti, želja i očekivanja, odnosno onoga što on zaista jest, onoga što bi želio biti i onoga što drugi očekuju da bude. Autoportret uvelike ovisi o unutarnjoj dinamici osobe – hoće li se prikazati u obličju u kojem nastupa prema okolnom svijetu ili će dopustiti promatraču uvid u svoj proces vrednovanja samog sebe.
Autoportret je neminovno subjektivna tema, no istovremeno, kako književni kritičar Igor Grbić poentira, autoportret nikada nije direktno naslikan, odnosno on se bazira na odrazu u zrcalu ili interpretaciji preko fotografije i time je zapravo autoportret najposredovaniji oblik portreta, a opet najosobniji čime dolazimo do situacije da gledamo svoj autoportret, autoportret koji gleda nas, nas koji smo sebe gledali da bismo gledali autoportret.
Četvrti triennale autoportreta
Veliki odaziv na Četvrti triennale autoportreta s čak 190 pristiglih prijava potvrđuje činjenicu kako autoportret, kao jedna tradicionalna tema, ne prestaje intrigirati suvremene autore. Između 190 prijava, žiri je odabrao 75 autora, dok je iz zbirke Lukin koja broji preko 2.000 likovnih djela odabran 31 rad. Kao što se Klement Lukin u godinama “čednog i strastvenog sakupljanja” radovao svakom novom portretu koji je postajao dijelom njegove bogate zbirke, tako je i svaka prijava pristigla na ovogodišnji natječaj obogaćivala kustoski uvid u aktualno stanje promišljanja umjetnika o temi autoportreta. Zbirka autoportreta kolekcionara Klementa Lukina zamišljena je ne samo kao dokument jednog vremena kroz djela hrvatskih velikana (poput Becića, Dulčića, Friščića, Ivančića, Kavurić-Kurtović, Kinerta, Kulmera, Račkog, Režeka, Ružića, Šebalja i mnogih drugih) već i kao poticaj suvremenim umjetnicima da nastave promišljati i stvarati unutar jedne od najkompleksnijih i najintimnijih tema u umjetnosti. Obzirom da je riječ o vrlo specifičnoj likovnoj temi koja zadire u zrcaljenje vlastite osobnosti, što neminovno povlači subjektivni aspekt interpretacije, umjetnici najrazličitijih generacija ravnopravno su zastupljeni i prezentirani na izložbi čineći sukus aktualnog viđenja i interpretacije autoportreta.
Umjetničke interpretacije pojma o sebi
Ovogodišnji triennale autoportreta, oslobođen decidiranih dimenzija i tehnika izričaja, ostavio je veliku slobodu umjetnicima u pristupu i obradi teme autoportreta. Među pristiglim prijavama varirali su radovi od figurativnog prikaza vlastitog lica ili cijele figure pa sve do konceptualnih radova koji metaforički propituju kompleksnost vlastitosti. Doslovne interpretacije fizičkih osobina i emocija izmjenjivale su se s različitim kontekstima kroz koje su autori interpretirali i propitivali pojam o sebi s naglaskom na položaju umjetnika danas. Pristiglo je dosta radova u kojima su se autori fokusirali na jedan segment svog fizičkog obilježja koji je potom bio nositelj cjelokupne interpretacije osobnosti. Također, poseban dio čine radovi u kojima su autori interpretirali svoju osobnost kroz stvaralački proces, gdje izričaj i rad predstavljaju primarni dio njihovog pojma o sebi. Neki su upravo stvaralački proces koristili kao sredstvo terapije, meditacije i suočavanja samih sa sobom i potisnutim emocijama. Od klasičnog realističkog, ekspresionističkog ili enformelističkog autoportreta, preko segmentiranog i simboličkog prikaza, pa sve do tumačenja baziranih na sjećanjima ili odnosu s bliskim osobama iz vlastitog života, autoportreti su interpretirani u mediju crteža, grafike, slike, fotografije, skulpture, objekta, instalacije ili video rada. Umjetnici su temi pristupili iz različitih aspekata – kako se sami percipiraju, kako ih drugi doživljavaju i kako smatraju da ih drugi poimaju. U radovima je često prisutna podjela na vanjsko (okolina, mediji, svijet) i unutarnje (skriveno u nama, nade, želje, emocije). Posebice su zanimljivi trenuci i emocionalne faze u kojima umjetnik odlučuje interpretirati sebe, pa tako nailazimo na autoportrete nastale u periodima ključnih promjena i trenutaka u autorovom životu kao što su majčinstvo, promjena mjesta življenja ili jednostavno izlazak iz vlastite zone komfora i sigurnosti.
Životna potraga za identitetom
U aktualnom vremenu obilježenom dinamičnim promjenama autoportret je vrlo često odraz aktualnih promišljanja ili psihičkih stanja autora. Dok se radovi Karle Čurčinski i Lucie Pavlišinove bave emocionalnim stanjima proživljenog iskustva, kolažni rad Maruše Štibelj predstavlja vječnu potragu za identitetom, tj. mentalno putovanje fizičkog rasta, zrelosti i integracije ideje o nama i drugima. Istovremeno Antonija Cesarec akcentuira dilemu kojim pravcem krenuti na razmeđi životnih puteva. Nevenka Miklenić, pak, životnu potragu definira kroz fotografski medij unutar kojeg simbolički interpretira međuzavisnost svake promjene koja neminovno podrazumijeva nestajanje starih uvjerenja, misli i osjećaja da bi se oslobodilo mjesto za nova iskustva i znanja, dok Zoran Kakša život definira kao akumulaciju trenutaka tumačeći onaj ključni stvaralački trenutak na razmeđi starih i novih grafičkih tehnika.
Iskustvo vremena
Boja kao snažno sredstvo interpretacije emocija i karaktera igra glavnu ulogu u ekspresivnim autoportretima Davora Dmitrovića, Branimira Dorotića i Vjerana Čengića, dok tonske palete oblikuju lica umjetnica Suzanne Arbanas i Nerice Abdulić Osmančević.
Judita Poljak odabire olovku i njezine mogućnosti oblikovanja volumena linijom i sjenom, dok posebnu čar posjeduje kroki crtež Tamare Ukrainčik koja crvenim flomasterom u par ključnih poteza naznačuje svoj karakter, stvarajući autoportrete svakih nekoliko godina kao oblik autorefleksije.
Mara Bratoš također periodično pristupa temi autoportreta, pa tako svakih deset godina fotografski dokumentira promjene na svojem tijelu koje ujedno odražavaju promjene u njezinom duhu. Ogoljenost tijela i duše sadrži snažnu dozu zrelosti i iskrenosti u komunikaciji s objektivom, što omogućuje direktan uvid u promjenu percepcije sebe kroz različite faze života. Uz prolaznost vremena vezan je i jedini hiperrealistički rad u području slikarstva na ovogodišnjoj izložbi.
Eugen Varzić u klasičnoj tehnici ulja na platnu oblikuje dvostruki autoportret: u svaki segment fizionomije svog lica utkiva proživljeno iskustvo života, dok taj isti realistični prikaz potom deformira u odrazu na aluminijskoj foliji, čime bilježi težinu čovjekovog fizičkog i ponajviše mentalnog preživljavanja u današnjem svijetu lišenom iskonskih vrijednosti.
Pitanjem prolaska vremena, no u kategoriji procesuiranja doživljenih iskustava, bavi se istraživački projekt Ane Sladetić Šabić u kojem autorica uspoređuje iskustvo kamere koja bilježi sve detalje i ljudskog uma koji pamti selektivno. Drugi vizualni eksperiment umjetnice Dijane Nazor u području infracrvenog slikarstva omogućuje dvostrukost slike tj. skrivanja i razotkrivanja figurativne slike autoportreta IR kamerom.
Pronađeno i stvoreno
Bruno Nježić, čiji rad definira bogatstvo materije i boje, ide korak dalje u promišljanju autoportreta. Iza slikarevog rada leži simbolika smeđe boje koja povezuje ime autora i sam stvaralački proces, dok upotreba ready made predmeta u formi odbačene palete pronađene na otpadu služi kao polazište prikaza samoga sebe.
Sandra Radić Parać za podlogu svog autoportreta također koristi odbačeni predmet, no ovaj put je riječ o komadu drvenog namještaja na kojem autorica gradi kompoziciju unutar koje pojam o sebi interpretira kroz figurativni prikaz svog obličja, dok cijelu paletu emocija koje čine njezinu osobnost interpretira pomoću različitih tekstura, upotrijebljenih materijala i simbolike boja. Spajanje pronađenog i napravljenog odraz je kolektivnog i individualnog, gdje pronađeno predstavlja kolektivnu memoriju, a napravljeno našu individuaciju.
Prostor autoportreta
Prostor u koji umjetnik smješta svoj autoportret sadržajno nadopunjuje karakter prikaza. Primjerice, prostor ateljea u radovima Branke Dubovac i Karine Sladović ili pak životni prostor u radu Marine Ćorić intimni je prostor koji predstavlja duševni interijer pojedinca. O iskrenosti i otvorenosti u pristupu interpretacije samoga sebe svjedoči rad Marine Ćorić u kojem autorica prikazuje sebe slučajno uhvaćenu u prolazu. Razbarušene kose, bez šminke i u udobnoj odjeći ona boravi u prostoru u kojem se osjeća sigurno i gdje može biti “svoja”, lišena nametnutih očekivanja javnosti u vlastitoj samoprezentaciji. Uz glavne oblikovne elemente svjetlosti i sjene privatan prostor kuhinje na fotografiji Brune Szütza kroz niz sitnih detalja priča priču o autoru, dok Damir Facan-Grdiša izlazi iz privatnog okruženja, te u urbanom portretu među stotinjak minijaturnih intimnih krokija u prozorima urbanog prostora smješta i multiplicira svoj autoportret.
Segment fizičke vlastitosti u ulozi autoportreta
Dajana Radoš u umjetničkoj knjizi prikazuje vlastitu kosu kao prepoznatljiv vizualni element svog fizičkog obličja. Sloboda raspuštene kose i njezinih mekih i nesputanih linija oslikavaju karakter autorice, dok Darko Sever kontrastom hladnog čelika i topline drvene ploče gradi minimalistički i krajnje suzdržan geometrijski prikaz lica kroz detalj trepavice. Čak dvoje umjetnika odabralo je motiv brade kao prepoznatljiv dio svog lica koji upotpunjuje sliku o njihovom karakteru. Ivica Malčić bradu ističe kao jedini dio fizičkog obličja kojim se uklapa u stereotipni izgled umjetnika od kojeg zapravo nastoji pobjeći, dok Duje Medić odlazi korak dalje u percepciji samog sebe, te podvrgava cijelu površinu vlastitog tijela detaljnoj mikroskopskoj analizi tijekom koje digitalnim mikroskopom snima dijelove tijela i lica, te ih olovkom prenosi na papir nastojeći spoznati vlastitu nutrinu.
Autoportret kao baza istraživačkih ciklusa introspekcije
Introspekcija kao unutarnje promatranje misli, predodžbi, sjećanja i očekivanja glavna je fokus točka u radovima Daniele Cikatić Javorčić i Marije Lovrić. One unutar cjelovitih ciklusa fotografija i crteža razrađuju širu temu pojma o sebi kroz kontekst pojedinca u suvremenom svijetu površnosti i tehnoloških represija nad tijelom i umom.
Uz introspekciju kao metodu uvida u sebe, umjetnici se referiraju i na metodu outrospekcije odnosno uvida u druge ljude i okolinu kojom pojedinac radi na procesu samospoznaje. Tako Ivana Mrčela u radovima “Animalno 01” i “Animalno 02” obrađuje temu psihičke sličnosti vlasnika i psa propitkujući koliko nas je civilizacija i iskustvo oblikovalo, a koliko bismo se trebali ugledati na svoje životinjske suputnike i vratiti se samima sebi, zapitati se tko smo i koliko smo iskreni prema sebi i drugima.
Dehumanizacija društva
Robert Erdelji u skulpturi “Rezolucija identiteta” problematizira izbljeđivanje identiteta osoba i digitalizirane otuđenosti društva u širem društvenom kontekstu što može rezultirati potpunom ljudskom alijenacijom. Pitanje otuđenosti i dehumanizacije problematizira i video rad Margarete Lekić s temom masovne konzumacije tragičnih događaja zbog koje promatrač postaje potpuno pasivan i gubi osjećaj empatije spram pojedinca. Pitanje psihološke i sociološke anksioznosti na razini današnjeg društva nastavlja rad Nataše Vuković koja upotrebom ulja i epoksi smole stvara umjetni plastični efekt slike zarobljene pod staklom u kojoj se reflektira sam promatrač. Snažan rad izaziva nelagodu prilikom gledanja, jer se naš odraz reflektira u naslikanoj izlomljenoj krvavoj maski, a jedina ljudskost koju pronalazimo u prikazu je oko koje izvire iz potpunog mraka i fiksira nas svojim pogledom.
Pitanje uloge umjetnosti
Kaja Urh fokus s otuđenosti pojedinca premješta na ulogu same umjetnosti u vrijeme digitalnih medija i masovne kulture. Autorica u klasičnom mediju slike na platnu ilustrira proces učitavanja fotografije na digitalnom mediju čiji naziv “It’s me… Loading.” sugestivno objedinjuje dva medija, te nameće pitanje posjeduje li tradicionalno slikarstvo i dalje istu težinu i značaj kao što je imalo u ranijim vremenima ili će doba digitalne umjetnosti u potpunosti zamijeniti tradicionalni umjetnički izričaj.
Stvaralački je proces kod umjetnika često sastavni dio percepcije samog sebe što potvrđuju djela Ive Šarić, Lene Kramarić i Ivana Midžića, dok istovremeno umjetničko stvaranje kod pojedinih autora preuzima ulogu stvaralačke terapije poput rada Ivane Bajcer u kojem autorica kroz prikaz čovjeka pijavice priziva ponovno proživljavanje negativnih misli, koje ju kontinuirano prate, u namjeri oslobađanja psihološkog tereta nakon što se ponovno suoči s njima.
Slojevitost pojedinca možda ponajbolje vizualno interpretira rad Jovice Drobnjaka koji u mediju fotografije oblikuje kolaž od tri autoportreta. Svaki autoportret definira drugačija boja, osvjetljenje, kadar i izraz lica, čime se iščitava čitav spektar karakternih slojeva pojedinca.
Skulpturalne interpretacije autoportreta
Prije radova u punoj skulpturi valja istaknuti jedan od rijetkih reljefa pristiglih na ovogodišnje triennale autoportreta. Namjerno ostavljajući tragove oblikovanja vidljivima, Ana Čolaković u terakoti oblikuje svoje lice koje izranja iz neobičnog formata asocirajući svojim nepravilnim rubovima i dijagonalnim oblikom fragmente otkrivene tijekom arheoloških istraživanja koje poput slagalice valja složiti u smislenu cjelinu.
Osim snažnih figurativnih interpretacija vlastitih lica u radovima Nikole Džaje i Mile Blaževića, pojedine skulpture nose jak simbolički predznak. Frančeska Pilić ključnim elementima kontrasta crne prostorne kocke i bijele minijaturne ljudske figure, te nesrazmjernim odnosom njihovih veličina šalje snažnu poruku značajne uloge individualnosti u današnjem svijetu globalizacije. Još jedna naglašeno simbolička skulptura djelo je Petra Ujevića koji svoju figuru smješta ispod stabla čija je krošnja nošena vjetrom zaslužna za dominantno kontemplativni dojam prikaza kipara u prirodi.
Položaj umjetnika u suvremenom društvu
Među simboličnim skulptorskim rješenjima pronalazimo i primjere autora koji ironiziraju vlastiti položaj, odnosno položaj umjetnika u današnjem društvu. U radu “Carevo novo ruho” Duje Matetić sebe prikazuje u punom viteškom oklopu dok u ruci umjesto oružja drži olovku, čime kiparsko zvanje poistovjećuje sa značajem viteštva kao uzvišene društvene pozicije. Ulogu umjetnika u društvu Irena Podvorac interpretira kroz metaforu kotača dužničkog ropstva koji ukazuje na nepredvidivost umjetničkih honorara i praktički nepostojeće tržište umjetnina.
Kroz kolektivno sjećanje do individualnog autoportreta
Pojedini autoportreti polaze od sjećanja na voljene osobe čije nas nasljeđe definira kao individue. Miran Šabić istražuje i bilježi poveznice s vlastitim djedom koje pronalazi u svom karakteru, fizičkom izgledu i navikama, dok Karin Grenc kroz minimalne intervencije u pronađeni komad drva utkiva povijest, uspomene i obiteljsko nasljeđe koje ju je definiralo kao umjetnicu, te pritom stavlja akcent na ključ pronađen u djedovoj kovačkoj radionici. Također spajanjem pronađenog i oblikovanog Manuela Pauk oblikuje svoj autoportret. Snažna polarizacija dvaju primijenjenih elemenata – pronađenog komada željeza i dijela lica oblikovanog akristalom i zlatnim listićima – platforma je za slojevitu interpretaciju ustrojstva čovjeka.
Um umjetnika
Oblikovanjem lica koje izranja iz jastuka Marina Stoponja dopušta promatraču da metaforički zaviri u unutrašnjost njezina uma kroz zjenice oka. Pogled kroz pojedinu zjenicu se razlikuje, jer akromatska lijeva polutka ukazuje na racionalnu stranu osobnosti, dok desna polutka mnoštvom boja sugerira maštu, kreativnost i ideje kojima obiluje um umjetnika. Inovativnim i kreativnim karakterom umjetnika bavi se i rad Dragana Šijačkog. Objektom “Autoportret slikara” autor simbolički interpretira vlastito stanje uma u trenutku rađanja ideje. Injekcije s bojama ubrizgane su u drvenu formu koja se pomoću ručke može okretati, no obzirom da je riječ o neprozirnom objektu, ne vidimo što se događa unutar uma tijekom kreativnog procesa, već ostaje na promatraču da nastavi izgradnju mentalne slike, odnosno projekcije interpretiranog kreativnog trenutka.
Drugi zanimljiv objekt u prostoru je fotografski valjak Ljerke Njerš. Autoportret transformiran u trodimenzionalni valjak lebdi u prostoru i ostvaruje direktnu komunikaciju s promatračem kroz zanimljivo rezani kadar koji u fokus stavlja pogled umjetnice dodatno poentiran obodom šešira.
Odmakom od lica Marijana Vargić svoj autoportret gradi unutar ciklusa skulptura izvedenih od željeznih šipki koje spajanjem formiraju ljudsku figuru u pokretu. Izložena skulptura položajem tijela izražava određenu emociju i proživljeno iskustvo dok sve skulpture zajedno tumače cjelokupnu osobnost autorice.
Radovi s protekom vremena
Među izabranim autorima dvoje umjetnika koncipiralo je svoje autoportrete na suodnosu ranije nastalog i recentnog rada. Krunislav Stojanovski svoj autoportret problematizira na odnosu slike iz 1998. godine koju postavlja nasuprot video rada nastalog 2017. godine. Oba djela prati osjećaj rezigniranosti, razočaranosti i nemoći utjecaja na promjene, s time da u recentnom video radu autor u indolenciji pronalazi svoj oblik otpora i čekajući da se nešto dogodi, što se pak nikad neće dogoditi, pobuđuje rezigniranost i kod promatrača.
Sanja Pribić izlaže diptih sastavljen od svog dječjeg rada nastalog u dobi od četiri i pol godine i recentnog autoportreta iz 2017. godine. Objedinjavanje najranijeg i najrecentnijeg autoportreta svjedoči o prijeđenom putu, umjetničkom razvoju i ponajprije potvrdi konstantne prisutnosti crtanja kroz život kao nedjeljivog dijela same autorice.
Zaključak
Autoportret je jedinstveni dokument vremena koji ostavlja trag, interpretira odnos i ostvaruje dijalog sa samim sobom i bivstvom u sebi. Podložan je promjenama, te se autoportreti nastali u različito vrijeme mogu uvelike međusobno razlikovati ukoliko su nastali u periodima promjene svijesti, autopercepcije ili samopoimanja. Četvrti triennale autoportreta potvrdio je činjenicu da tema autoportreta i dalje uživa veliku popularnost, pri čemu psihoanalitičko prožimanje vlastitog ja i problematika položaja umjetnika u suvremenom društvu predstavljaju ključna promišljanja u kontekstu teme autoportreta.
GALERIJA SLIKA – IZABRANI AUTORI
Fotografije s otvorenja 4. trijenala autoportreta:
