Zvonimira Karavida – Autoportret

19.6.-19.7.2024., Galerija Pik, Rab

 

Naizgled krhko, a opet nevjerojatno čvrsto i izdržljivo, staklo kao medij umjetničkog izričaja ne prestaje intrigirati svojom ljepotom i rasponom mogućnosti koje pruža i potencira. Njegove brojne oprečnosti učinile su ga inspirativnim i fascinantnim polazištem za likovna istraživanja. Upravo je ambivalentnost stakla, ali i mogućnost njegove preobrazbe potaknula Zvonimiru Karavidu da odabere staklo kao primarni medij svog stvaralaštva. Transparentnost, fragilnost, poetičnost, kompleksnost i jedinstvena sposobnost stakla da uhvati, reflektira i emanira svjetlost omogućili su autorici da iskreno i bez susprezanja oblikuje vlastiti autoportret.

 

Zvonimira Karavida kao sadržajno polazište za razradu paralelne psihološke i likovne priče uzima niz poznatih motiva iz prirode uz koje je provela čitav svoj život. To su motar, periska i galeb. S jedne strane, umjetnica oblikuje prepoznatljive figurativne motive čime ukazuje na neprikosnovenu važnost očuvanja i adekvatne valorizacije prirode, dok istovremeno navedeni motivi postaju simboli ključnih životnih razdoblja odnosno prekretnica u njezinom životu. Svaki motiv predstavlja jedno životno poglavlje, a medij stakla omogućuje joj da autentično utjelovi i izrazi snagu, ljepotu i raznolikost prirode koju spaja s dubinom, slojevitošću i kompleksnošću ljudskih emocija.

 

Motar, koji obilato raste iz stijena u neposrednoj blizini mora, obilježava početak oblikovanja emocionalnih i iskustvenih segmenata autoportreta umjetnice. Pritom je važno napomenuti kako nije riječ o fizičkom već duhovnom autoportretu tj. autoportretu duše. Motar predstavlja izraz sjećanja na bezbrižne ljetne mjesece koje je umjetnica u djetinjstvu provodila na moru. Ta otporna biljka postala je simbol promjene koja nastupa pri završetku akademije. Sva ona previranja koja se odvijaju unutar pojedinca na počecima samostalnog života, a prožeta su emocijama straha i nesigurnosti, ali i slobode i odgovornosti, označavaju proces sazrijevanja koji je kod autorice tekao paralelno s traženjem vlastitog likovnog rukopisa. Zvonimira Karavida odabire medij stakla i u njemu oblikuje formu inspiriranu motivom iz realnog svijeta, no kako je prožima vlastitim emocijama i iskustvom, ona intuitivno oblikuje i jedinstveni likovni izraz. Rezultat je unikatna razigrana forma koju autorica zatvara kako bi istaknula simboliku izdržljivosti i otpornosti same biljke. Kao što sama umjetnica kaže, spoj krhkog i čvrstog materijala te tihe, prisutne i otporne biljke zaokružio je njezino odrastanje i dandanas predstavlja simbol tog razdoblja.

 

Iduću fazu čine staklene periske koje pričaju priču o periodu traženja, preispitivanja i pronalaženja vlastitog puta. Riječ je o prvim radovima koji su nastali nakon završetka akademije, a koji, kao i motar, nose dvostruko značenje. Fragilnost zbog ugroženosti vlastitog opstanka, ali i ponosna titula najvećeg mediteranskog školjkaša, koji uspravno stoji pričvršćen čvrstim nitima za morsko dno, čine perisku veličanstvenom pojavom. Upravo su osjetljivost i čvrstina niti poveznice s kojima se autorica u potpunosti poistovjetila. Naizgled krhka, transparentna i plošna forma staklene periske svoj puni potencijal doživljava u kontaktu sa svjetlom. Različite teksture na staklenoj površini, tragovi su priča i iskustava koje je autorica utkala u djelo. Svaka periska je jedinstvena i ona postaje, prema riječima autorice, refleksija njezinih misli, emocija i viđenja same sebe u svijetu koji je okružuje i time postaje intimna ispovijest koju dijeli s publikom.

 

Posljednji je motiv galeba koji povezuje sve segmente ciklusa u cjeloviti autoportret umjetnice. Kameni postament osigurava stabilnost utemeljenu u realnosti, dok forma staklenog galeba u letu ukazuje na slobodu i naš puni potencijal. Hoćemo li pobijediti strah i nadići vlastita ograničenja, ovisi isključivo o nama. Postavljen dijagonalno na kamenom postamentu, galeb nas povezuje s neograničenim morskim prostranstvima. Obrisna linija njegovih krila podsjeća na valove, dok staklena površina reflektira svjetlost i zrcali teksturu koja djeluje poput namreškane površine mora.  

 

Odmalena se suočavamo sa strahom koji nas u pojedinim fazama koči, dok nas u drugim potiče na rast i razvoj. Koristeći motive uz koje veže vlastita sjećanja, emocije i suočavanje sa strahom, Zvonimira Karavida razvija vlastitu likovnost u mediju stakla. Djela interpretiraju segmente njezina života, a objedinjeni u ciklusu “Autoportret” oslikavaju njezinu dušu. Pritom, umjetnica ništa ne uljepšava, ne skriva i ne nudi iluzije, već interpretira i ukazuje na različita viđenja, percepcije, doživljaje i mogućnosti. Zvonimira Karavida namjerno odabire staklo bez boje kako bi uhvatila njegovu esencijalnu prirodu. Djela su prisutna, ali krajnje nenametljiva. Ona privlače pozornost svojom suptilnošću. Mekoća organskih formi izražava naglašenu povezanost umjetnice s prirodom, ali i njezinim unutarnjim svijetom. Staklo emanira svjetlost iznutra prema van i omogućuje nam spoznaje kroz talog iskustva i promjena zabilježenih unutar same forme koji joj daje novu estetsku vrijednost. Ciklus “Autoportret” prekretnica je u radu Zvonimire Karavide, jer po prvi put autorica dijeli sa širom javnošću iskonsko značenje koje stoji iza svakog pojedinog djela. I dok upoznajete umjetnicu razgledavajući izložbu, imajte na umu njezine riječi koje autentično prenose svrhu umjetnosti: “Najdragocjenije što nam umjetnost može pružiti jest saznanje da svatko ima svoju istinu, jer smo onda sposobni doći u doticaj sa sobom, prirodom i ljudima oko sebe”.

 

Fotografije s otvorenja izložbe u Galeriji Pik na Rabu (autor Ivo Šubić):