03.12.-20.12.2013., Gliptoteka HAZU
Mimeza danas
“Realizam je stilski pravac koji teži postizanju iluzije zbilje” – definicija je to smjera koji se javlja polovicom XIX. stoljeća predvođen velikim umjetnicima Courbetom, Daumierom i Milletom, koji su se, vođeni idejom objektivnosti i uvjerljivosti prikaza, orijentirali na suvremeni svijet kao jedini realni svijet, oslobođeni bremena velike povijesti i njenih interpretacija. Vođeni spoznajom da slika nikada ne može biti lišena osobnog doživljaja, težili su objektivnosti i realističnosti kroz što vjernije prikazivanje oblika i događaja.
Sintagma novi hrvatski realizam naziv je nove struje realizma, predstavljene kroz radove talentiranih mladih hrvatskih umjetnika i njihovo vlastito viđenje figurativnosti i realizma danas. Da je riječ o novom obliku tradicije koji počiva na priznatim uzusima povijesno-umjetničke tradicije, govori naslovnica kataloga izložbe Novi hrvatski realizam. Fotografija iznimno talentiranog i višestruko nagrađivanog mladog filmskog umjetnika Luke Hrgovića, koji je ujedno i autor video pozivnice, predstavlja ženski lik u sportskom topiću i kratkim hlačama s kistom u ruci. Riječ je o suvremenoj metafori Polikletovog Dorifora, motiva kojim je uspostavljen kanon muške ljepote u grčkom kiparstvu. Djelo kojim je Poliklet utjelovio idealne proporcije tzv. grčki kanon, prikazan je u stavu kontraposta koji će u renesansi postati jedan od preduvjeta realizma. Simbolika, pojačana dramatičnom kulisom oblačnog neba i praznom arenom u pozadini, komentar je na niz modernih eksperimentalnih vidova umjetnosti u kojima je ponekad teško razaznati što je od svega toga zaista umjetnost. Poziv je to na izložbu iznimnih postignuća mlade generacije umjetnika i njihove percepcije realizma. Većina predstavljenih umjetnika počela se baviti figuracijom kada to nije bilo popularno. Povratak figuracije u posljednjih desetak godina zapravo je reakcija na dugotrajnu vladavinu apstrakcije.
Kao što autor izložbe Feđa Gavrilović na samom početku kataloga kaže “čak i najrealističniji prikaz u umjetnosti jest osobni pogled, pa i apstrahiranje, selekcija, komadanje stvarnosti”. Slikarstvo po svojoj prirodi nije dokumentaristički prikaz, ono je produkt nečijeg uma, a kako je svaki čovjek jedinka za sebe, tako čak i dva umjetnika sličnog izričaja mogu realistično prikazati isti predmet u istom kadru no oni će ga vidjeti i percipirati, te sukladno tome, i prikazati drugačije. Objektivnost postoji do određene granice, nakon čega vodstvo preuzima osobni izričaj, percepcija, skup energija, doživljaja i iskustva koji čine bit pojedinog umjetnika. Svi se oni bave stvarnošću, ali na sebi svojstven način. Iako se na prvu okvir realizma može činiti ograničavajućim, promatrajući kvalitetan presjek radova na izložbi Feđe Gavrilovića, vidljivo je da je situacija upravo suprotna – realizam je samo polazište, baza s koje svaki umjetnik kreće u vlastitom smjeru.
Velika prednost figurativne umjetnosti pred apstrakcijom i konceptualnom umjetnošću jest što figuracija omogućuje lakšu komunikaciju sa širokom publikom. Prikaz je sam po sebi razumljiv, nema potrebe za suvišnim objašnjenjima, odnosno sva interpretacija se odvija unutar slike, na samom platnu. Publika se kod promatranja realističnih prikaza ne osjeća zakinuto ili ugroženo, nije joj potrebno dodatno pojašnjenje kroz formu kataloga ili legende uz izloženo djelo. Promatrač više ne biva uznemiren i opterećen visokim očekivanjima razumijevanja nerazumljivog, već osjeća bliskost s umjetničkim djelom, te zbog zajedničkog polazišta – razumijevanja prikazanog može lakše i kvalitetnije uvidjeti sam karakter i kvalitetu umjetnika kroz interpretaciju pojedinog detalja odabirom kadra, tretiranjem površine, odabirom forme i izričaja vlastitog viđenja onoga što je prikazano.
Nikad ugasla tradicija portreta
Različitost pristupa, tematika, percepcija i eksperimenata unutar slikarskog medija svjedoči o tome da nije riječ o realizmu kao striktno zadanom okviru već više o ideji koja vraća figurativno slikarstvo na mjesto koje mu je oduvijek pripadalo.
Usporedbom većeg broja izloženih portreta moguće je spoznati čitav spektar različitih percepcija stvarnosti. Fedor Fischer portretira svoje prijatelje, muzičare s kojima surađuje. Način na koji ih prikazuje govori o njihovom bliskom odnosu gdje Gobac i Brada dopuštaju bilježenje trenutka zamišljenosti u realističnoj maniri. Odabir netipičnog prikaza muzičara koji nije u svom karakterističnom okruženju na bini za vrijeme koncerta, govori o povjerenju i razumijevanju između modela i autora. Kod close up portreta Fedora Fischera sav fokus je na karakteru lica oblikovanog ponajviše bočnim izvorom svjetlosti koji polovicu lica gradi dubokom sjenom stvarajući gotovo dvije strane iste osobe – one na pozornici i one u privatnom životu.
Portrete intimističkog karaktera stvara Stipan Tadić, portretirajući svoju baku i prijateljicu slikaricu Moniku Meglić. Poznat po osebujnom humoru koji se provlači kroz njegov opus, Tadić prikazuje ženske likove krajnje subjektivno i intimno, posve neopterećen nametnutim vizualnim kanonima ljepote i predodžbe ženskog lika. Prikazane u slabo osvjetljenim prostorima, prigušenih zagasitih boja, ozbiljnih lica i statičnih poza, uhvaćene u trenutku bolesti ili umora, one su odraz naše realnosti, lišene bilo kakvog uljepšavanja. Referiranjem na stare majstore i koristeći tradicionalnu tehniku jajčane tempere u kombinaciji sa uljem, Stipan Tadić pronašao je vlastiti izraz s kojim se promatrač može poistovjetiti. Nema barijere koja čini umjetnika uzvišenim i nedodirljivim. Autor komunicira svojim djelima ilustrirajući ljude i događaje kojima potvrđuje da je itekako svjestan naše zajedničke realnosti.
Posve drugačiji tip portreta radi Luka Dundur ilustrirajući svoju sestru u interijeru dekorativnog karaktera. Dok lik sestre sjedeći na crvenom tepihu, pogled usmjerava dijagonalno, autor stavljajući palmu u prvi plan polukružnim lišćem usmjerava pažnju promatrača na direktni pogled predimenzioniranog ženskog lika koji čini kulisu cijelog prikaza. Kompleksnost i kolorističnost interijera prisutna je i u djelima Mohamada Davida Shreima, koji kroz interpretaciju vlastitog doma izražava svoje strahove i preokupacije. Propitujući smisao svakodnevnice i koristeći vlastito iskustvo i sjećanja, umjetnik slika svoj autoportret prikazom najintimnijeg prostora – prostora u kojem živi. Na slici Sit and think about the paintings umjetnikova jakna sa harlekinskom kragnom ironičan je komentar na situaciju u kojoj se umjetnik nalazi, posve bespomoćan zbog nemogućnosti definiranja svoje pozicije u društvu i na likovnoj sceni. Potreba za likovnim izrazom ilustrirana je kreativnim neredom i slojevitošću prikaza interijera.
Unutarnji i vanjski pejzaži
O tome koliko različitih pristupa postoji u poimanju ideje portreta svjedoče djela mlade slikarice Valentine Supanz koja izražava slične osobne krize kao i Mohamad David Shreim, ali kroz formu derutnih i prljavih izloga napuštenih prostora u gradu. Ispisujući poruke po staklu izloga, umjetnica govori o problemima s kojima se mladi ljudi često susreću nakon završetka fakulteta. Izabirući motiv praznih izloga, autorica se približava publici metaforama ekonomske krize, nezaposlenosti, zatvaranja malih obrtnih radnji i niza nevolja koje su snašle građanstvo u doba recesije. Namjerni kontrast toplih tonova eksterijera i mračnih hladnih boja napuštenih interijera još više ističu nemogućnost dobivanja vlastitog prostora odnosno nemogućnost ulaza u atelje tj. u radni prostor.
Optimističniji pristup portretu vidljiv je u autoportretu Ivane Koren koja stoji pred kolorističkim išaranim zidom namećući se crnilom svoje jakne i šešira i vedrim osmjehom usmjerenim prema promatraču. Snažna dominacija boja prisutna je i u djelima Ivane Vulić kroz tople zemljane tonove kojima je dočarana opuštenost i neopterećenost prikazanih osoba prisutna u ljudskim životima za vrijeme odmora i ljetovanja.
Na kritiku konzumerističkog društva čija se vrijednost mjeri isključivo što većom potrošnjom, nadovezuju se slike Martine Grlić. Akromatski prikazi radišnih žena u danas propalim tvornicama dvojakog su karaktera. Prizori naslikani prema fotografijama svjedoče o prošlom vremenu i utoliko su dokumentarističkog karaktera. S druge strane, one prikazuju jedno sjećanje, sjećanje na ljude koji više ne postoje, barem ne u prikazanom kontekstu i upravo zbog toga konture njihovih likova bivaju blago zamućene – oni su pripadali jednoj drugoj stvarnosti.
Dok većinu spomenutih radova karakterizira odraz umjetnikove introspekcije, djela Mirana Šabića i Stjepana Šandrka primarno su orijentirana na vrhunsko vladanje slikarskim umijećem – kod Mirana Šabića jezikom linije i plohe, a kod Stjepana Šandrka konstrukcijom, plastičnošću modelacije i kompozicijskom organizacijom slike. Savršenost strogih obrisnih linija i naglašenih tragova potezima tušem umanjena je kapanjem boje i mrljama na slici koje svjedoče o spontanosti i opuštenosti u srži vrhunskog crteža. Osnovni gradivni element rada Dublji smisao je naglašeno crnilo dubokih sjena koje su posljedica visoko položenog sunca sredinom dana. Zanimljivost leži u činjenici da unatoč grupnom prikazu ljudi u opuštenoj atmosferi na plaži zapravo svaki lik je duboko zaokupljen samim sobom. Vidljivo je to iz njihovih položaja tijela, posebice ruku i pogleda uperenih prema tlu. Kao da promišljaju o vlastitoj pojavnosti, a ne o okolini i ljudima koji ih okružuju. U niz radova s naglaskom na sam medij slikarstva, a ne pozadinsku priču prikaza, ulaze i djela Maje Vodanović čiji monokromni radovi tonskim slikanjem stvaraju atmosferu intimnosti. Prazni interijeri prikazani su iz neobičnog rakursa čime se pridaje karakternost naizgled običnim, pomalo skučenim prostorima. Djela lišena psihološkog sadržaja stavljaju naglasak na slikarsku vještinu prikaza prostornosti odabranih interijera, te estetici atmosfere nečijeg doma postignutoj isključivo slikarskim postupcima.
Dok su djela Mirana Šabića i Stjepana Šandrka primjeri čistog vizualnog govora, radovi Pavla Pavlovića i Zlatana Vehabovića realistični su samo u tehničkom djelu prikazanog motiva. Konotacije koje stoje iza prikaza nedokučive su bez dodatne interpretacije. Česti prikazi dječjih igračaka kod Pavlovića aluzija su na stanje usamljenosti i napuštenosti, dok iza Vehabovićevog prikaza velikog nasukanog kita stoji cijelo promišljanje o ljubavnom odnosu razdvojenog para, odnosu čovjeka i surove prirode, te autonomnom prostoru pojedinca.
Posebnim ljudskim stanjem bavi se Mitar Matić, mladi umjetnik već profiliranog i prepoznatljivog slikarskog rukopisa. Ispitujući stanje ljudske svijesti i tijela neposredno prije negoli utone u san nastaje djelo Prije skoka. Riječ je o prikazu golog muškog tijela u trenutku između sna i jave u kojem je tijelo opušteno, misli nedefinirane i sve se doima surealno. Dočaravanju takvog specifičnog stanja pridonosi poentilistički način slikanja gdje niz gusto nanizanih mrlja stvara jedan film, sloj koji onemogućava percepciju čistog prikaza neuhvatljivog ljudskog stanja. Hladan ton plave boje dominira prikazom i doprinosi atmosferi tišine i mirnoće naglašavajući pritom topli inkarnat golog ljudskog tijela. Slojevitost je prisutna i na radovima Ivone Jurić u prikazima napuštene prirode s elementima koji svjedoče o čovjekovom prisustvu. Sitni kratki potezi stvaraju vibrirajuću površinu suptilnog kolorita, dozirajući gustoću prikazanih motiva.
Od crteža do digitalne grafike
Crtež je na izložbi zastupljen radovima Ines Matijević Cakić i Duje Medića. Simbolika se proteže kroz sva tri djela Ines Matijević Cakić, dok je najizraženija u djelu Suzana. Klasična tema bazirana na biblijskoj priči o mladoj djevici Suzani interpretirana je kroz nagi ženski lik smješten u kupaonicu i pokriven ručnikom dok dva muška lika, djelomice odrezana kadrom kružnog oblika koji asocira na pogled kroz špijunku, bez imalo srama ili nervoze gledaju u mladu djevojku. Naglašena ornamentalnost kupaonskih pločica još više ističe tri ljudska lika raspoređena u piramidalnu kompoziciju. S druge strane, djela grafičara Duje Medića bave se tradicijom i ljudskim karakterom na vrlo direktan način. Čovjek koji gleda u sunce rad je vrhunskog crtača koji mekim, ali snažnim građenjem sjene i svjetla oblikuje nevjerojatno autentičan portret izbjegavši pritom oštre obrisne linije. Snaga crteža je toliko jaka da u potpunosti dominira nad površinom veće, preostale bjeline praznog papira. O širokom spektru obrađenih tema Duje Medića govore i dva prikaza ženskih spolnih organa kao izvorima svih nedaća ovog svijeta, stavljenih u kontekst ciklusa kojem pripadaju s tematikom fatalnih žena.
Dva autora predstavljena s po jednim djelom nadopunjavaju široki raspon djelovanja unutar realizma. Četrdeset i dva bakropisa Ane Sladetić pod nazivom Zidovi identiteta rezultat su istraživanja različitih obiteljskih kuća. Raster 42 grafike prikaz je zida kuhinje stoljetne građanske kuće. On govori o intimnom krugu obitelji koji se odvija unutar zidova, unutar čvrste granice koja dijeli intimno od javnog, vlastito od tuđeg, privatno od poslovnog.
Za razliku od tradicionalne tehnike bakropisa Ane Sladetić, Luka Hrgović svoju fascinaciju prostorima i arhitekturom prenio je u rad Atelje napravljen u digitalnoj grafici. Koristeći nove tehnike u 3D programu autor je svaki predmet na slici izmodelirao iz nule koristeći kao predložak postojeći atelje umjetnice Ivane Vulić. Uzimajući kao bazu prostor ateljea, Hrgović pomno i promišljeno pristupa svakom detalju dodajući mu sve potrebne karakteristike zahvaljujući kojima prostor postaje prepoznatljiv. Rad koji zbog pomne i precizne obrade izgleda kao fotografija daleko je od puke fotografije. Ovakav način rada zahtijeva sve korake kao i nastanak umjetničke slike – nastao od prazne bjeline na kojoj umjetnik slobodnim izborom gradi prostor stvarajući pritom jedinstveni interijer koji u stvarnosti ne postoji, za razliku od fotografije koja samo bilježi postojeće.
Presjek izložbe Novi hrvatski realizam prikaz je suvremene hrvatske likovne scene na području realizma gdje ispreplitanje tema i medija govori o sličnostima i različitostima zastupljenih autora. Većina prezentiranih autora snažne su i kvalitetne individue, čije je dosadašnje stvaralaštvo prepoznato i potvrđeno u našoj likovnoj sredini.
Da je riječ o ozbiljnoj i odgovorno promišljenoj izložbi svjedoči niz ključnih faktora – kvalitetan i minuciozan izbor umjetnika i njihovih djela, stručan i pitak tekst, te određenost samog konteksta i tematike izložbe.
VIDEO POZIVNICA by Luka Hrgović
Objavljeno u Vijencu br. 515