22.11.-22.12.2013, Arhiv Tošo Dabac / Muzej suvremene umjetnosti
U petak 22. studenog 2013. otvoreni su 5. dani fotografije Arhiva Tošo Dabac izložbom fotografija Tošo Dabac – Uhvatiti pokret u No galeriji Muzeja Suvremene umjetnosti. Kao i svake godine, Dani fotografije popraćeni su raznim tematskim događanjima poput radionica, predavanja i izložbi suvremenih fotografa. Sastavni dio manifestacije čini i redovna izložba fotografija Toše Dabca koja iz godine u godinu postepeno otkriva manje poznate segmente rada jednog od naših najznačajnijih svjetski priznatih fotografa XX. stoljeća. Ove godine riječ je o temi koja obrađuje scenske djelatnosti i sportska događanja.
Tošo Dabac primjer je sudbinski odabranog poziva. “On je fotograf trotoara, zanat mu je cesta, a zvanje intuicija. Njegova kamera nepodmitljiva, ona je podčinjena vremenu.” napisao je Mladen Tudor u predgovoru izložbe Tošo Dabac – Slike za čuvanje 1982. godine. Iako mu je Zagreb bio vječna inspiracija i omiljena fotografska tema, izložbama Arhiva Tošo Dabac upoznajemo nepoznate dijelove njegova stvaralaštva čime upotpunjujemo sliku o svestranosti Tošinog karaktera.
Dok raniji radovi iz ciklusa Ljudi s ulice interpretiraju Dabca kao pronicljivog fotografa s posebno razvijenom empatijom za ljudsku priču, ova izložba radova, nastalih u periodu od 1935. do 1950-ih, svjedoči o nevjerojatnom talentu za prepoznavanje trenutka u vrlo kratkom vremenskom periodu. Uhvatiti idealan trenutak pokreta ljudskog tijela zahtjeva razvijenu intuiciju i osjećaj za fotografiranje. Oni se dijelom stječu iskustvom, a drugi dio pripada iskonskom talentu.
Uhvatiti idealan pokret, savršenu figuru dok lebdi u zraku prije negoli njezino stopalo dotakne tlo zahtijeva brzu reakciju i precizno oko. Tošo Dabac bio je majstor u ‘hvatanju trenutka’ čemu svjedoče fotografije predstavljene povodom izložbe Uhvatiti pokret. On vlada medijem fotografije bilo da je riječ o idealnoj plesnoj figuri u zraku, trenutku preskakanja dok su trkači točno iznad prepona ili o bilježenju izvedbe kazališne predstave u trenutku kada lica i gestikulacija likova izražavaju svu dramatiku odnosno karakter predstave.
Likovi plesačica zabilježeni na fotografijama govore o čitavom spektru mogućnosti interpretacija plesnog pokreta. Prepoznatljiv osobni stil Toše Dabca s fokusiranjem na detalj vidljiv je u fotografiji Nevenka Perko, iz baleta Djeveruša gdje je sva koncentracija usmjerena na lik plesačice u pokretu o čijoj brzini izvedbe svjedoči puni krug haljine uzdignute prilikom vrtnje. Upravo u hvatanju trenutka u kojem je smiješak i pogled plesačice usmjeren u objektiv prilikom ovako brzog pokreta leži sva virtuoznost Toše Dabca. Osjećaj za ravnotežu izražen je smještanjem lika u neutralan prostor lišen detalja. Prikazom dominira kompleksnost pokreta i bogata ukrašenost haljine plesačice.
Posve drugačiji dojam ostavlja fotografija Mercedes Goritz Pavelić iz 1941. godine gdje plesačica, smještena u nedefinirani interijer, izvodi senzualan plesni pokret. Sva zanesenost izvedbe sadržana je u izrazu lica plesačice na neoštroj fotografiji koja svjedoči o pokretu izdužene figure gdje struktura svilenog vela potvrđuje dinamiku pokreta. Koliko je moguće dočarati pokret medijem koji ‘zamrzava trenutak’ svjedoči izoštrenost stopala plesačice čime je moguće iščitati gibanje gornjeg dijela tijela dok stopala ostaju u istoj pozi.
Dok opisane fotografije govore o pokretu djelo Mercedes Goritz Pavelić u kostimu baleta Pastirska igra (Mozart) bilježi lirsku plesnu figuru naglašene suptilnosti. Bočno osvjetljenje gradi imaginarni pozadinski lik u formi sjene koja ponavlja pokret.
Tošo Dabac pratio je suvremene tokove na svjetskoj fotografskoj sceni i kontinuirano je istraživao i eksperimentirao s perspektivom i kadrovima. Fotografija Mercedes Goritz Pavelić i Ljubica Valentaković potvrđuje Tošin talent u građenju kompozicije – dva ženska lika u zraku prate svojim plesnim figurama dijagonalu travnjaka dok im oblaci na nebu stvaraju umjetničku kulisu. Zanimljiva kompozicija karakterizira i fotografiju Polaznice Plesnog studija Ane Maletić. Na vodoravnoj liniji tla okomiti niz uspravnih tijela s dodatnim naglaskom vertikale putem ispruženih ruku stvara strogi pravilni ritam čiju krutost ravnih linija razbijaju krugovi unoseći dinamičnost i promjenu ritma asocirajući pritom na znak olimpijskih igara.
Bilježenje ključnog trenutka prisutno je i u fotografijama sportskih događanja. Tošo Dabac bilježi emocije trkača pri izdisaju olakšanja nakon spoznaje da je prvi stigao na cilj. Bacač diska jedna je od najzanimljivijih fotografija u ciklusu sportaša. Ona prikazuje bacača diska prilikom snažnog zamaha. Poza djeluje statično dok napetost svih mišića na tijelu svjedoči o koncentraciji i sažimanju snage koju bacač posjeduje tik prije bacanja diska.
Ciklus fotografija tematski vezan uz kazališne predstave ne bilježi samo prizore iz predstava već i teatarsku off scenu odnosno publiku koja gleda predstavu. Pažnja fotografiranih likova u potpunosti je usmjerena na zbivanja izvan same fotografije, dok fotograf kriomice bilježi publiku kada je najranjivija. Koncentrirana na nešto drugo publika neposredno i iskreno iskazuje emocije koje ju preplave u tom trenutku.
Uz fotografije izloženi su i predmeti koji nam približavaju život i djelo Toše Dabca. Najimpresivniji su fotoaparati koje je Tošo Dabac stalno nosio sa sobom, kao što je i prikazano na jednom od izloženih fotografskih portreta. U staklenim vitrinama dominiraju fotografije na kojima Tošo Dabac biva stavljen u poziciju modela, a ne fotografa. Među zanimljivostima može se pronaći i potraživanje dozvole za snimanje, te legitimacija ULUH-a iz 1947. godine koja nas vraća u daleku prošlost gdje se sva dokumentacija vodila u papirnatom obliku, a na službenoj fotografiji uvjet nije bila stroga ozbiljnost, već su smiješak i sjene na licu oblikovale karakter Toše Dabca.
Da bi ova zanimljiva izložba bila cjelovita fali joj kontekst. Primjerice, odgovori na pitanja zašto je Tošo Dabac fotografirao Plesni studio Ane Maletić, po čemu je baš taj studio bio značajan, tko su Mercedes Goritz Pavelić i Silvija Hercigonja. Iako je kod izložbe fotografija puristički i minimalistički postav zahvalan, jer fotografije najbolje govore same za sebe, neke osnove bi trebale biti zadovoljene ukoliko se želi popularizirati struka i privući šira javnost.
Arhiv koji sadrži gotovo 200 000 negativa i oko 2000 autorskih povećanja, te vrijednu fotografsku opremu, biblioteku i hemerotečnu građu i ove je godine organizirao zanimljivo fotografsko događanje pod okriljem jednog od najvećih i najvažnijih fotografa XX. stoljeća čiji rad i dan danas biva vrelo inspiracije na području fotografije.