27.02.-30.03.2014., Galerija likovnih umjetnosti Osijek
Izložba Oto Švajcer – riječi i slike u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek izložba je koja promatrača uvodi u svijet samozatajnog i pronicljivog čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio umjetnosti i kulturnom životu Osijeka i Slavonije. Oto Švajcer bio je osoba koja je uvijek druge stavljala u prvi plan, nije se volio isticati i rado je preuzimao ulogu nevidljivog promatrača koji pomno bilježi događanja u gradu u kojem je proveo više od 60 godina života. Javnosti je bio poznat po svojim likovnim kritikama, esejima, kasnije i znanstvenim radovima, no zapravo nitko nije znao puno o njemu samome, njegovom životu i osobnim promišljanjima. Upravo taj skriveni segment ove značajne persone predstavljen je po prvi put hrvatskoj javnosti u ovako širokom obimu.
Koncept postava kojim se posjetitelju ništa ne objašnjava, već mu se na uvid pružaju skice, crteži i slike popraćene faksimilima izvornih rukopisa, člancima iz novina, te privatnim pismima otvara pristup najintimnijoj arhivskoj i likovnoj građi kroz koju pojedinac stvara vlastitu sliku o liku i djelu Ota Švajcera. Ono što se kontinuirano ističe kroz iščitavanje izloženog materijala je nevjerojatna Švajcerova skromnost i poniznost oblikovana kroz naglašenu svjesnost o nemogućnosti školovanja zbog loših ekonomskih prilika. Unatoč tome, predanost i ljubav prema umjetnosti i kulturi vidljive su kroz svaki eksponat na izložbi.
Oto Švajcer odmalena je iskazivao afinitet prema umjetnosti i književnosti. Iako nije bio u mogućnosti studirati povijest umjetnosti ili upisati Akademiju likovnih umjetnosti, to ga nije spriječilo da uz stalan posao kontinuirano piše, surađuje s nizom novina i institucija, te u privatnosti stvara vlastiti umjetnički opus.
Oto Švajcer i GLUO
Nevjerojatna upornost, temeljitost i analitičnost očituju se kroz sistematičnost i opsežnost njegove ostavštine darovane 2005. godine osječkoj Galeriji likovnih umjetnosti na trajno čuvanje. Kontinuirani višegodišnji rad kustosice Valentine Radoš na proučavanju i obradi darovanog arhiva rezultirao je publikacijom Oto Švajcer – bezvremeni opus, koja predstavlja temelj za buduće istraživače svojim detaljnim kazalom osoba, mjesta i pojmova, te indeksiranom cjelokupnom građom koja sadrži 153 mape materijala s više tisuća stranica teksta.
Logičan slijed nakon velikodušne donacije Švajcerove kćeri Lidije i njezinog supruga Dragutina Gerenčevića bio je upoznati Osječane s bogatim nasljeđem njihova grada, te je organizirana izložba o životu i djelu Ota Švajcera, osobe zaslužne za dokumentiranje umjetničke i kulturne povijesti Osijeka i Slavonije.
Likovni izričaj Ota Švajcera
Dok su Švajcerovi tekstovi bili dostupni javnosti kroz razne medije, likovni opus bio je pomno čuvan od očiju javnosti. Njegov likovni dnevnik najčešće ispunjavaju ljudi i motivi uz koje je bio posebno vezan. Švajcerova fotografija i životopis na samom početku izložbe daju nam uvid u bogatstvo njegovog djelovanja, predanog angažmana i kontinuiranog praćenja kulturno-umjetničke scene. U prvoj prostoriji nalaze se i autoportreti koji najbolje govore kako je ovaj predani pisac i kritičar doživljavao samog sebe. Oči za koje kažemo da su ogledalo duše Švajcer na autoportretu u pastelu ostavlja u sjeni. Nikada nije usmjeravao pažnju na sebe, nije htio biti predmet analize. Ostavljajući oči zasjenjene djelomično onemogućava interpretaciju svog lika, dok blagi smiješak na licu svjedoči o pozitivnom duhu, ljubavi i volji za radom i izričajem kroz riječi i slike. Oto Švajcer volio je komunicirati s ljudima, ali ostajući pritom u pozadini, izvan svjetla pozornice. Uvijek je naglasak bio na drugim ljudima, bilo na promatraču autoportreta ili na vjernoj čitalačkoj publici njegovog spisateljskog opusa. Zanimljiv je i skicozan autoportret ugljenom gdje se prikazao kako sjedi i crta. Jednostavnim crtežom Švajcer je oslikao svoju srž prikazavši se kao samozatajnog, nenametljivog, gotovo nevidljivog, ali pronicljivog i vještog promatrača i kroničara svijeta oko sebe.
Iako tih i povučen, Švajcer je pronašao način komunikacije s ljudima – svaki njegov tekst prepun je emocija. Posebice je nostalgično obraćanje čitateljima povodom odlaska u Zagreb, nakon 19 godina suradnje s Glasom Slavonije. U relativno kratkom tekstu vidljiva je Švajcerova sistematičnost i predanost u djelovanju, živopisan duh i dobrota s kojom je pristupao svakom umjetniku posvećujući se prvenstveno pomnoj analizi umjetničkih djela. Svojstven pristup pisanju svakog retka očituje se u njegovom citatu “Prikaze likovnih djela, komentare i tumačenja smatram stvaralačkim radom, a najviše sam se plašio rutinskog slaganja i redanja mrtvih riječi i rečenica u klišeje.”
Angažirano djelovanje
Vezanost za Osijek, s naglaskom na povezanost s Galerijom slika u Osijeku, predočena je nizom radova s motivom grada u raznim tehnikama koje prate izvorni rukopisi i objavljeni članci na temu ljepote slavonskog pejzaža. Nekolicina tekstova svjedoči o Švajcerovom aktivnom zalaganju da Galerija slika postane žarište likovnog života u svrhu ispunjavanja svoje društvene uloge bivanja dostupnom najširim slojevima pučanstva. Posebice se ističe vrlo oštra kritika iz 1951. godine u članku naziva O problemu likovne umjetnosti u Osijeku u kojem Švajcer navodi ključne probleme poput malog broja organiziranih izložbi, slaboj kvaliteti održanih izložbi i nepostojanju kritike i dijaloga, odnosno diskusije o likovno-umjetničkim događajima i problemima u Osijeku. U istom tekstu Švajcer svoju progresivnost i aktivizam očituje kroz davanje niza prijedloga što bi trebalo napraviti kako bi se trenutno stanje promijenilo i poboljšalo. Vrlo kvalitetan primjer djelovanja na koji bi se mogli ugledati današnji hrvatski kritičari, odnosno barem oni koji se ohrabre tu i tamo iznijeti pokoju konstruktivnu kritiku, a to je da cilj kritike nije omalovažavanje ili obračun na osobnoj razini, nego poticaj na dijalog i suradnju u cilju rješavanja problema na koji je ukazano. Njima uz bok stoji i dio hrvatske likovne scene koji samo kritizira ne nudeći pritom nikakav konstruktivan prijedlog za djelovanjem ili promjenom problematične situacije. Umjesto konstantnog negiranja i zanemarivanja relevantne hrvatske umjetničke prošlosti, kojoj pripada i Oto Švajcer, mogli bi ponešto iz nje i naučiti.
Valpovo
U sljedećoj prostoriji izložen je zaseban ciklus vrlo mračnog i tegobnog perioda boravka Ota Švajcera s obitelji u radnom logoru u Valpovu. Budući da o tom razdoblju svog života Švajcer nikada nije javno govorio, upravo crteži iz tog perioda vrlo suptilno i empatično oslikavaju traumatično vrijeme provedeno u logoru. Čak i u vremenima kada je egzistencija njegove obitelji ugrožena, Švajcer pronalazi kanal za prijenos svojih promišljanja i osjećaja. Koristeći olovku i papir kroz jednostavne crteže svoje supruge i kćeri sažima sve brige, tragedije i stradanja. Supruga prikazana kako sjedi, s rukom što pokriva lice skrivajući bol i patnju izazvanu situacijom u kojoj se nalazi njezina obitelj, sadrži istu poetiku kao i drugi portret Matilde odvraćenog pogleda s grčem na čelu – grčem nemoći i brige, ali i potpunog povjerenja u supruga kojem dopušta da ju ilustrira u osjetljivom trenutku. Niz pejzaža koji su dijametralno suprotni bogatim i zelenim vedutama Osijeka metafora su ogoljele ljudske duše koja pokušava zadržati dostojanstvo u neljudskim uvjetima. Crteži opustošenih prikaza prirode popraćeni su Švajcerovim privatnim pismom u kojem opisuje povijest svoje obitelji, te sjećanja za vrijeme boravka u valpovačkom logoru.
Inspiracija u starim majstorima
Posljednja prostorija posvećena je skicama i slikama inspiriranim velikim majstorima poput Rembrandta kojeg naziva ‘slikarom duše’ i posvećuje mu nekoliko tekstova. Sam je isticao kako su ekspresionistička strujanja najbliža njegovom osobnom afinitetu, bilo da je riječ o likovnom ili literarnom području. Isto tako ističe kako ni s jednim umjetnikom nije njegovao posebno blisko prijateljstvo. Njegova strast bila je umjetnost i privatan život, a umjetnike je nastojao prvenstveno upoznati kroz njihova djela. Pri pisanju likovnih kritika vodio je računa o stilu pisanja navodeći kako je “novinska likovna kritika namijenjena širokom krugu čitatelja. Ona mora biti razumljiva, ali ne primitivna. Još manje tako pisana da ih ni slikari ne razumiju.”
Stvaralaštvo pisane riječi
Nakon odlaska u mirovinu s obitelji se seli u Zagreb. Tada je zapravo uslijedilo njegovo najaktivnije razdoblje u kojem se potpuno posvetio istraživačkom radu i pisanju monografija značajnih hrvatskih umjetnika. Urođeni perfekcionizam pretvorio je njegov spisateljski opus u dragocjen arhiv objedinjene i iscrpno istražene građe. Esejist, kritičar, istraživač i pisac, koji nikad za sebe nije govorio da je umjetnik, bio je tip istraživača koji je faktografiju koristio kao nadopunu svojih lirskih interpretacija temeljenih na formalnoj analizi. Upravo je ta poetska nota postala lajtmotiv njegovih kritika i eseja kojima je obogaćivao svakodnevni život Osječana i Slavonaca.
Cijela izložba usmjerena je na upoznavanje lika i djela Ota Švajcera, ne samo kroz javno djelovanje, već i kroz intimni angažman na području likovnog stvaralaštva. Kako je i sam autor bio izuzetno kritičan prema svojim radovima, te ih smatrao pukim eksperimentima u istraživanju umjetničkog stvaralaštva, cilj izložbe nije bio valorizirati njegov likovni talent nego cjelokupnu obuzetost i predanost umjetničkoj sceni, umjetnicima i razvoju hrvatske umjetnosti.
