4.05.–18.05.2013., Galerija ULUPUH
Simbioza prirode i umjetnosti
U sklopu dodjele ULUPUH-ovih nagrada u 2013. godine održane u ponedjeljak, 16. prosinca 2013. u Staroj gradskoj vijećnici, uručeno je i ULUPUH-ovo godišnje priznanje za poseban doprinos ugledu udruge timu koji je radio na uređenju parka Dvorca Jakovlje te na očuvanju i revalorizaciji njegova Međunarodnog parka skulptura – Anastaziji Debelli, Sonji Jurković te Biserki Šavora. Povodom dodijeljenog priznanja objavljujem članak o izložbi održanoj u travnju ove godine na temu uređenja parka Dvorca Jakovlje.
Kultura i umjetnost u Hrvatskoj sve su više marginalizirani. Dokaz tome su stalna smanjivanja novčanih sredstava namijenjenih kulturi, nemogućnost obnove brojnih spomenika kulture ili, primjerice, potpuno propadanje vrijednih spomenika industrijske arhitekture. Javnost odavno više nema kulturu posjećivanja muzeja i galerija, kazališta i drugih kulturnih institucija. Umjesto čitanja knjiga, vrijeme radije provode na društvenim mrežama. Umjetnost je postala strana i nedostupna, a vodećim ljudima u državi nebitna i neprofitabilna. U društvu je primjetljivo udaljavanje od umjetnosti, prirode i duhovnosti, tj. nematerijalnih segmenata života koji su bitni za oplemenjivanje čovjeka. Orijentacija na brzu zaradu i ambiciju poslovnog uspjeha u prvi plan ističe neke nove prioritete koji rezultiraju otuđivanjem od zajednice i ljudi. Krajnji rezultat? Potpuni kaos u moralnoj vertikali svakog pojedinca. Nekolicina kvalitetnih primjera odlučnosti u zadržavanju razine vrijednosti umjetnosti i kulturne baštine osvjetljuju obraz našoj maloj zemlji koju svega tjedni dijele od ulaska u EU, u kojoj, za razliku od hrvatske stvarnosti, pojam kulturne baštine zauzima značajno mjesto u nasljeđu svakog pojedinca. Jedan od takvih pozitivnih primjera je svakako inicijativa obnove dvorca i parka skulptura Jakovlje.
Obogaćivanje kulturnog krajolika
Još od 1972. godine dvorac Jakovlje dom je hrvatskih likovnih umjetnika, koji od samog početka rade na preobrazbi zapuštenog dvorca u važno sjecište kulturnih i umjetničkih zbivanja. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i Udruženje likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske vođeni namjerom stvaranja adekvatnog prostora za život i rad umjetnika, posvetili su se obnovi dvorca, pritom osnivajući i Galeriju dvorca na inicijativu kipara Ratka Petrića. Velika želja za revitalizacijom dvorca ostvarena je velikodušnom gestom priznatih umjetnika koji su za potrebe Galerije ustupili ili darovali svoja djela. Odlučnost i ustrajnost u oživljavanju prostora vidljiva je i kroz pokretanje Međunarodne kiparske kolonije, koja je djelovala punih 16 godina, a čiji je rezultat stvaranje Parka skulptura. Konstruktivnim djelovanjem područje dvorca i njegovog prirodnog okoliša definirano je kao kulturno-umjetničko područje, čiji karakter pojedinac upoznaje pri susretu s Parkom skulptura. U parku se nalazi oko šezdesetak djela domaćih i stranih autora. Skulpture prezentiraju individualnost zastupljenih umjetnika kroz raznolikost izbora i načina oblikovanja materije. Jedinstvenost parka očituje se kroz kompleksnost raznovrsnih umjetničkih izričaja – odražavanje domaćih i svjetskih strujanja, oblikovanje figurativnih i apstraktnih formi, upotrebu tradicionalnih i modernih materijala. Sve su to odrednice koje istovremeno bivaju element povezivanja, ali i element razjedinjavanja pojedinih umjetnika.
Barokni dvorac iz XVIII. stoljeća bio je stambeni i ladanjski prostor, potom škola i učiteljska zgrada, da bi posljednjih 40-tak godina bio radni i životni prostor hrvatskih kipara i slikara. Kroz različite namjene dvorca perivoj je igrao važnu ulogu kao njegov sastavni dio. Skulpture su postavljene planski i uklopljene u prirodni okoliš, čineći s njime jedinstvenu cjelinu. Kao što je Ive Šimat Banov rekao u monografiji Ratka Petrića “Forma i sadržaj moraju biti u najvećoj mogućoj blizini”. Isto tako, dvorac kao mjesto djelovanja i inspiracije, skulpture kao stvaralački izričaj i priroda kao objedinjujući element djeluju jedinstveno.
Iako je inicijativa pokretanja Međunarodne kiparske kolonije bila vrlo uspješna, ona je ponajprije doprinijela obogaćivanjem stvaralačkog svijeta, no financijski segment je ostao nedostatan za obnovu dvorca u njegovom punom sjaju. Nastavak niza inicijativa pokrenula je grupa pejzažnih arhitektica, članica ULUPUH-a, koje su izložile svoje prijedloge kroz prikaze trenutačnog stanja dvorca i perivoja, te većih i manjih zahvata prilikom obnove dvorca i okoliša. Ideje su detaljno razrađene i predstavljene nizom tlocrta, nacrta i presjeka, idejnih koncepcija i skica, te fotografijama trenutno posve zapuštenog i neodržavanog prostora, koji vapi za oživljavanjem u svakom pogledu.
Stvaranjem protiv razaranja
Paralelni vremeplovi fotografija druženja i okupljanja umjetnika, te skulptura koje su kroz godine postajale dio parka govore o simbiozi prostora, prirode i pojedinca naglašavajući pritom njihove uzročno-posljedične veze. Litografija dvorca iz XIX. stoljeća i prikaz konceptualnog prijedloga u umjetničkoj formi akvarela izražavaju nostalgiju za boljim vremenima kada su kultura i umjetnost bile cijenjene, a ne kao danas marginalizirane. Autorice Sonja Jurković, Rahela Lentić Čop, Ivanka Mlinarić i Biserka Šavora svojim prijedlozima nude rješenja naglašavajući mogućnost minimalnih intervencija u skladu s ograničenim financijskim sredstvima, prezentirajući mogućnost velikih učinaka malim akcijama kao što su čišćenje i uređenje vanjskog prostora obnovom biljnog fonda – ključnog dijela objekta. Prednost suradnje više stručnih autorica čini sinergija, koja rezultira detaljnom razradom svakog ključnog dijela ovog kompleksnog poduhvata. Zaustavljanje propadanja i saniranje dosadašnje štete prvi su koraci koji čine kvalitetan temelj za daljnje radove. Minimalizam i formalizam vidljivi su u prijedlogu Ivanke Mlinarić u kojem se prikazima stanja perivoja bez previše objašnjavanja prezentira obnova lokaliteta. Prijedlog Sonje Jurković čista je suprotnost, s mnoštvom inspirativnog teksta, detaljnih razrada idejne koncepcije, objašnjenja inspiracije i motivacije, te razrade koncepta i prijedloga uređenja. Tlocrtno rješenje Biserke Šavore predstavlja zlatnu sredinu izloženih prijedloga. Ključna poveznica svih rješenja je prioritet poštivanja povijesnih zadanosti, kako arhitektonskih tako i okolišnih, uključujući i današnje stanje, odnosno postojanje parka skulptura. Raznolikost pristupa problematici dodatno obogaćuje mogućnosti obnove dvorca i perivoja.
Inspirativne poruke ne pronalazimo samo u prikazanim rješenjima, već i u poznatim citatima kipara Ratka Petrića poput “Stvaranjem protiv razaranja”. Ta je rečenica, unatoč činjenici da je izrečena za vrijeme rata, dovoljno univerzalna da se može primijeniti i u današnjoj situaciji. Ujedno, citati autorica izložbe objedinjuju sve ključne elemente ovog projekta govoreći kako je “Umjetničko djelo poruka”, definirajući parkove kao “mjesta uzvišenog postojanja”, i naglašavajući kako “Sve počinje od sjemenke”. Navedeni citati na simboličan način govore o simbiozi dvorca, krajolika i umjetničkih djela. Izložba na dinamičan i afirmativan način govori o važnosti ovog prostora, ne samo za umjetnost i kulturu, nego za cjelokupnu hrvatsku kulturnu baštinu.
Objavljeno u Vijencu br. 501