Prema ovogodišnjem istraživanju Economist Intelligence Unit-a na listi najboljih gradova za život Beč se smjestio na visoko drugo mjesto, odmah iza Melbournea, koji već tri godine zauzima vrh ljestvice napravljene prema faktorima stabilnosti, infrastrukture, obrazovanja, zdravstvene skrbi, kulture i okoliša. Osim za život, impresivna arhitektura, bogata kulturna ponuda i ugodna atmosfera kavana i restorana zadovoljavaju potrebe svakog turista.
Iako nam je Beč zapravo najbliži od većih europskih metropola, tek sam ga ove jeseni prvi put posjetila. Riječ je o jednom od standardnih aranžmana u trajanju od tri dana Beča koji uključuje posjet Schönbrunnu. Putovanje planirano za sredinu ljeta, zbog nedovoljno zainteresiranih je naglo postalo jesensko putovanje u Beč. No, kako je riječ o gradu koji živi punim plućima svih 12 mjeseci u godini, majka i ja smo uživale u svakom trenutku.
Beč je izvorno bio keltsko naselje koje se razvilo u trgovački centar tijekom X. stoljeća za vrijeme germanske dinastije Babenberg. Kako su bečka predgrađa bila uništena pod invazijom Turaka, tek je nakon poraza Turaka krajem XVII. stoljeća i posebice u XVIII. stoljeću Beč postao glavno carsko i kulturno središte. Za vrijeme Karla VI. izgrađene su Karlskirche i palače Belvedere, a prve kavane u Beču otvorene su sredinom XVII. stoljeća i od tada traje tradicija druženja u bogato uređenim interijerima kavana. S dolaskom Marije Terezije na prijestolje 1740. godine započinje period bogatstva. Carica potiče razvoj Beča kao glazbenog središta Europe, te dovršava izgradnju Schönbrunna. Josip II koji nasljeđuje Mariju Tereziju uvodi mnoge reforme poput vjerske slobode i mjera javnog zdravstva, čime postaje nepopularan kod plemstva. Događaji koji su uslijedili, poput Napoleonove okupacije Beča 1809. godine, revolucije 1848. godine, svrgavanja Metternicha s vlasti, te dolaska Franje Josipa na prijestolje definirali su današnji karakter Beča. Za vrijeme vladavine Franje Josipa izgrađena je kružna avenija s ciljem povezivanja novih kulturnih i političkih institucija, te odvajanjem Stephansdoma i Hofburga od predgrađa. I dan danas, najvažniji primjerci arhitekture, najpoznatije kavane i muzeji koncentrirani su unutar Ringstraßea.
Originalni Hundertwasser i barokni Belvedere
Kako to obično biva, prvi dan putovanja bio je rezerviran za razgled Beča autobusom i kratku šetnju najužim centrom. Prvo smo posjetili Hundertwasser Haus – vrlo živopisnu stambenu zgradu u vlasništvu grada, djelo Friedensreich Hundertwassera. Koloristička fasada nepravilnih valovitih linija i konveksnih oblika izražava osnovna načela autora. Kako bi nadomjestio prirodu koja je prilikom izgradnje uklonjena, on smješta niz vrtova na terasama i na krovu, a prozore “ukrašava” bujnom vegetacijom. Oblikujući stambeni blok u skladu s prirodom, osebujni slikar i arhitekt izražava revolt protiv moderne arhitekture i sivila urbaniziranog krajolika.
Nakon Hundertwassera otišli do Belvederea, no razgled se, nažalost, sveo na brzu šetnju oko dvorca. Rečeno nam je kako barokni dvorac posjeduje najveću zbirku slika Gustava Klimta, Oskara Kokoschke i značajna djela Egona Schielea, no kako smo imali ravno 10 minuta do povratka u autobus, nije bilo vremena za razgled. Stoga je galerija uvrštena na listu za moj sljedeći posjet Beču. Impozantan ulaz kroz glavne dveri Gornjeg Belvederea čine barokna željezna vrata iz 1728. godine, djelo Arnolda i Konrada Küffnera, na kojima dominira slovo ‘S’ za Savoju i savojski križ na samom vrhu. Belvedere je izgrađen kao ljetna rezidencija princa Eugena Savojskog, prema projektu dvorskog arhitekta Beča Johann Lukas von Hildebrandta. Sastoji se od dvije palače povezane perivojem oblikovanim u francuskom stilu. Arhitektura Gornjeg Belvederea svjedoči o značajnoj ulozi vojnog zapovjednika Eugena Savojskog čije su strategije pomogle u borbi i pobjedi Turaka 1683. godine. Bakreni krovovi krajnjih paviljona Gornjeg Belvederea nadsvođeni kupolom podsjećaju na oblik turskih šatora, što je bila simbolična aluzija na pobjedu princa Eugena nad Turcima. Perivoj Dominique Girarda vjerojatno je puno atraktivniji u proljetnim i ljetnim mjesecima, kada je priroda u punom cvatu, a možda tada rade i raskošne fontane, jer tijekom tmurnog dana u listopadu djeluje poprilično bezlično. Prilikom kratke šetnje oko Gornjeg Belvederea fascinirale su me skulpture sfingi – s ljudskim glavama i lavljim tijelima djeluju impozantno simbolizirajući snagu i inteligenciju.
Staro središte grada
Nakon brzinske šetnje Belvedereom, bus nas je odveo u centar gdje smo prvo posjetili Hoher Markt, najstariji trg u Beču. U srednjem vijeku ovdje se nalazila riblja i suknarska tržnica, a povremeno su se održavala i smaknuća. Povezujući dvije poslovne zgrade, trgom dominira bakreni kiparski sat. Poznat kao Anker, jer ga je naručilo osiguravajuće društvo Anker, sat je dovršen 1914. godine i primjer je kasnog procvata jugendstila, a projektirao ga je Franz Matsch. U podne se vide svi likovi vremenske povorke povijesnih likova koji klize od jedne do druge strane uz glazbu orgulja.
Šetnjom od Stephansdoma do Hofburga moguće je vidjeti vrlo reprezentativnu arhitekturu starog Beča, te najimpozantniji barokni kugin stup Pestsäule kojim je car Leopold I. obilježio konačno oslobođenje Beča od te bolesti. Stup izrađen 1679. godine osmislili su isusovci, a izveli Matthias Rauchmiller, Lodovico Burnacini i Johann Bernhard Fischer.
Slastičarne i kavane
Za sladokusce vrlo je bitna informacija da se na putu prema Hofburgu, u ulici Kohlmarkt, koja vodi do Michaelerplatza, nalazi Demel Konditorei – slastičarnica osnovana 1785. godine, koja i dan danas nosi svoj kraljevski patent K.u.k. Hof-Zuckerbäcker (Carska i kraljevska dvorska slastičarnica). To je jedina slastičarnica koja uz Hotel Sacher ima pravo koristiti ime Sacher, a razlika je u tome što se u njihovoj torti marmelada od marelica nalazi odmah ispod čokoladnog preljeva, za razliku od originala gdje je smještena u sredini torte. Zasigurno redoslijed slojeva čokolade i marmelade uvelike utječe na okus sacherice. Moram priznati da unatoč slavnom imenu i zaista lijepo uređenom interijeru s kraja XIX. stoljeća, zbog popularnosti i tradicije, kao uostalom i u svakom gradu u čijim su vodičima navedene najpoznatije kavane, restorani i slastičarne, ovdje je vječita gužva, prostor je premalen za toliku koncentraciju turista, a i cijene su toliko paprene da se jednostavno ne isplati bankrotirati i gužvati sa hrpom ljudi, jer se u potpunosti gubi autentični doživljaj. Kako je Beč zaista poznat po vrhunskim kavanama i kolačima, teško da možete pogriješiti u odabiru. Tako smo majka i ja završile u Griensteidlu, kavani na Michaelerplatzu koja ima dugu tradiciju okupljanja poznatih umjetnika, pisaca i kompozitora, između ostalog i poznate literarne grupe Jung Wien koja je često tamo obitavala krajem XIX. stoljeća. Prilikom vožnje za Beč u autobusu nam je vodičica detaljno objasnila koje sve vrste kava možete naručiti u Beču, pa pišite: brauner znači malu ili veliku kavu s mlijekom, melange (jedina koju je moja mama zapamtila) je kava s toplim mlijekom, kurz je posebno jaka kava, obers je kava s vrhnjem. Od crnih kava mokka je jaka crna kava, schwarzer je velika ili mala crna kava, konsul je crna kava s malo slatkog vrhnja, a kapuziner kao i kod nas – crna kava s malo mlijeka, obično s pjenom.
Kuća bez obrva
Kavana Griensteidl smještena je na Michaelerplatzu, trgu ispred ulaza u Hofburg na kojem su iskopani rimski ostaci. Na jednom od uglova spomenutog trga nalazi se Loos Haus, kuća koja je zbog svoje jednostavnosti izazvala velike kontroverze 1912. godine kada je izgrađena. Naime, konzervativni nadvojvoda Franjo Ferdinand, kao veliki ljubitelj ukrasa i kićenosti, nije mogao smisliti zgradu lišenu bilo kakvih ukrasa. Bio je toliko bijesan da je izjavio kako više neće koristiti Michaelertor, reprezentativni ulaz u Hofburg. Adolf Loos, austrijski arhitekt češkog porijekla mrzio je ukrase radi njih samih. Odbacivao je sve što bi podsjećalo na nešto od poznatih stilova. Za njega su svi ornamenti bili laž, odbacio je historicizam i ukrase bečke secesije i time sablaznio bečko društvo. Skandal je izazvao izostanak elementa nadstrešnica nad prozorima koji je bio čest arhitektonski element bečkih zgrada. Zbog nedostatka uobičajenih ukrasa građani su prozvali zgradu ”kućom bez obrva”. Inače, Adolf Loos je sudjelovao na natječaju za izgradnju Hotela Esplanade u Zagrebu, no nije ga osvojio. Možda upravo zato što njegov integralni funkcionalizam nije u potpunosti odgovarao ukusu tadašnjeg miljea.
Carski Hofburg
Kompleks Hofburg sadrži desetak zgrada izgrađenih tijekom sedam stoljeća u različitim arhitektonskim stilovima od gotičkih do historicističkih. Kompleks obuhvaća carske odaje, nekoliko muzeja, crkvu, kapelu, Austrijsku nacionalnu knjižnicu i Španjolsku školu jahanja. U Hofburg se ulazi kroz prolaz u zavojitom pročelju Michaelertrakta, izgrađenog 1893. godine kojim dominira impozantna kupola. Prolaz vodi do unutarnjeg pravokutnog trga gdje se pruža pogled na Amalienburg izgrađen 1575. godine za Rudolfa, sina cara Maksimilijana. Na renesansnom pročelju ističe se barokni toranj sa satom. Nasuprot Amalienburgu nalazi se Schweizertor, renesansne dveri iz XVI. stoljeća koje vode do Schweizerhofa, najstarijeg dijela Hofburga koji je izvorno bio tvrđava s četiri kule. Prošavši kroz još jedan prolaz došli smo do Heldenplatza gdje se nalazi kip princa Eugena Savojskog iz 1865. godine, čiji je autor nama dobro poznati kipar – Anton Dominik Fernkorn, autor spomenika banu Josipu Jelačiću, autor kipa Sv. Juraj ubija zmaja, te reljefa Merkura na Trgu bana Jelačića.
Nakon kratkog obilaska grada, autobus nas je odvezao do hotela u koji smo bili smješteni. Ostala sam iznenađena kvalitetom i ljepotom hotela, jer takav profil smještaja ne očekujete na povoljnim i kratkim putovanjima preko turističkih agencija, no mora se i nama ponekad posrećiti. Osim što je riječ o hotelu s četiri zvjezdice sa zaista lijepim sobama i bogatim doručkom, hotel je od centra Beča udaljen samo tri tramvajske stanice. Dodatni bonus je sjajan primjer ulične arhitekture bečkog jugendstila – stube Strudelhof iz 1910. godine koje se nalaze u istoj ulici kao i hotel.
Muzeji i galerije
Sljedeći dan prijepodne je bilo rezervirano za razgledavanje grada s lokalnom vodičicom (nije li ovo najnespretnija moguća riječ), Hrvaticom koja 20 godina živi u Beču. Tijekom dva sata razgledavanja ispričala nam je izuzetno puno zanimljivih i korisnih činjenica o gradu i načinu života u Beču. Obilazak je počeo na Trgu Marije Terezije, smještenom između dva muzeja – Muzeja povijesti umjetnosti i Prirodopisnog muzeja, dok se s treće strane pruža pogled na MuseumsQuartier Wien sastavljen od preko 20 različitih kulturnih institucija. Središtem trga dominira monumentalan kip Marije Terezije iz 1888. godine. Djelo Kaspara von Zumbuscha prikaz je carice kako drži Pragmatičku sankciju iz 1713. koja je omogućila da žena bude nasljednica na prijestolju. Velik korak prema ravnopravnosti spolova u ranom XVIII. stoljeću. U podnožju su prikazani caričini generali na konjima, te njezini najviši plemići i glavni savjetnici. Za razgled svih muzeja objektivno treba barem nekoliko dana, tako da smo se za prvi posjet Beču više fokusirale na razgledavanje grada.
Freyung
Službeni obilazak je završio u Hofburgu, a za one koji su željeli naučiti malo više naša vodičica nas je odvela do Freyunga, otmjenog dijela grada, ispunjenog prekrasnim baroknim palačama. Na neobično oblikovanom trgu vidjeli smo bivši samostan Schottenkirche (Škotska crkva), osnovan 1177. godine, ponovno izgrađen 1744. godine, a zbog svojeg izgleda Bečanima poznat kao ”kuća-komoda”. Moram priznati da nisam vidjela sličnost s komodom, ali evo fotografije pa prosudite sami. Druga značajna karakteristika trga je nadsvođeni prolaz Freyung kroz palaču Ferstel. Palača je izgrađena u talijanskom stilu 1860. godine, a naziv je dobila prema arhitektu Heinrichu von Ferstelu. Prolaz je nadsvođen staklenim stropom i ispunjen luksuznim dućanima, a u samom središtu smjestila se fontana dunavske sirene iz 1861. godine. Na kraju prolaza koji povezuje trg Freyung s Herrengase nalazi se jedna od najvećih bečkih kavana Café Central.
Svojim oblikovanjem se ističe Bank Austria Kunstforum, čiji je portal dizajnirao Gustav Peichl. U prostranim dvoranama izložbenog centra izlaže se većinom klasična moderna i poslijeratna avangardna umjetnost. Primjerice, 2010. godine bila je otvorena prva sveobuhvatna retrospektiva Fride Kahlo u Austriji. Dok su se ranije većinom održavale izložbe velikih umjetnika kao što su Schiele, Kokoschka, Cézanne, Picasso, Van Gogh, od 2000. godine izlaže se i suvremena umjetnost.
Tu je završilo naše stručno vodstvo i imali smo otprilike pet sati slobodnog vremena prije povratka u hotel. Kako putovanja volim prilagoditi osobama s kojima putujem, kako bi i dalje htjele putovati sa mnom, što ne bi bio slučaj da ih udavim sa 7-10 muzeja dnevno, mama i ja smo odlučile istražiti carsku povijest Beča, a za moj gušt obišle smo primjere arhitekture Beča s početka XX. stoljeća kada su nastupili revolucionarni novi stilovi u umjetnosti okrenuti protiv raspadajućeg Habsburškog Carstva.
I mama i ja smo ostale impresionirane mojim snalaženjem u čitanju karte grada. Naime, dvije plavuše u Beču nisu htjele riskirati s korištenjem podzemne, a kako se glavne četvrti u centru zaista mogu proći pješice, svakako preporučam “pješački način” razgledavanja, jer u suprotnom možete propustiti cijelo bogatstvo gradske arhitekture s prijelaza XIX. na XX. stoljeće.
Bečka secesija Otta Wagnera
S nestrpljenjem sam očekivala vidjeti vrhunske primjerke jugendstila, u koje spadaju i Wagnerovi stanovi projektirani 1899. godine. Otto Wagner, jedan od profesora bečke akademije, prošao je zanimljiv stilski razvoj od neobaroka, preko jugendstila pa sve do funkcionalizma. Nažalost, pokraj njegove Poštanske štedionice iz 1906. godine samo smo prošli autobusom, pa nisam stigla fotografirati, ali definitivno bilježim za sljedeći posjet Beču. No vratimo se na secesiju. Dva stambena bloka međusobno potpuno različita, iskazuju kreativnost i dekorativnost Wagnerovog oblikovanja. Na broju 38 Otto Wagner primjenjuje pozlaćene motive jugendstila, djelo Kola Mosera, vodećeg secesijskog dizajnera, dok se na broju 40 nalazi Majolikahaus prekrivena raznobojnom keramičkom dekoracijom. Nježni cvjetni uzorci ružičaste, plave i zelene boje ispunjaju površinu glavne fasade. Naziv je dobila po ocakljenoj lončariji otpornoj na vremenske nepogode. Zanimljivo je kako se na broju 42 nalazi primjer historicizma protiv kojeg su se bunili secesijski arhitekti, tako da u jednom nizu možete vidjeti povijesni pregled i smjenu stilova.
Zgrada secesije
Nedaleko od Wagnerovih stanova nalazi se Zgrada secesije, projektirana kao izložbeni paviljon za secesijske umjetnike, ali ujedno i arhitektonski manifest secesije. Paviljon koji je 1897. godine projektirao Joseph Maria Olbrich nosi nadimak “zlatni kupus” zbog svoje zlatne filigranske kupole opletenog lovorovog lišća. U podrumu je smješteno vjerojatno najprepoznatljivije djelo bečke secesije – Beethovenov friz Gustava Klimta, no u ponedjeljak kad smo imali najviše slobodnog vremena paviljon je bio zatvoren, dok muzeji u Hofburgu uredno rade ponedjeljkom. Zgrada gotovo lišena prozora nosi cijeli niz izuzetno zanimljivih stiliziranih detalja koji odišu secesijom. Slogan osnivača, u zlatnoj boji navodi “Der Zeit ihre Kunst, der Kunst ihre Freiheit” što u prijevodu znači: “Svakom dobu njegova umjetnost, umjetnosti njezina sloboda”. Ispod natpisa smjestile su se tri gorgone koje simboliziraju slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu, djelo Kolomana Mosera. Uz paviljon nalazi se kip Marka Antonija u kočiji koju vuku lavovi. Djelo Arthura Strassera iz 1899. godine također ima zlatne detalje u obliku dva mala lavića.
Karlsplatz
Do Karlsplatza smo se prošetale zbog dvije građevine – Wagnerovih paviljona i Karlskirche. Otto Wagner bio je odgovoran za projektiranje i izvođenje velikog dijela ranog sustava podzemne željeznice na prijelazu XIX. u XX. stoljeće, od kojih se uz izvanredne primjere mostova i tunela najviše ističe stilski par restauriranih paviljona na Karlsplatzu. Nastali 1898./1899. godine paviljoni imaju funkciju izlaza iz podzemne željeznice. Elegantno zakrivljene linije bakrenog krova ukrašene su zlatnim vitičastim detaljima, dok se na oplati od bijelog mramora ponavlja Wagnerov omiljeni motiv suncokreta.
S mjesta paviljona pruža se pogled na veličanstvenu Karlskirche. Izgrađena po nalogu Karla VI. crkva slovi za najljepšu baroknu crkvu u gradu. Nakon poraza Turaka izgrađen je veliki broj bečkih baroknih crkava, a definitivno najegzotičnija od njih je Karlskirche sa svojom divovskom kupolom i trijemom sa stupovima inspiriranim arhitekturom antičke Grčke i Rima, dok su orijentalni odjeci prisutni u vratarnicama i stupovima koji sliče minaretima, a dva bočna paviljona nadahnuta su kineskom umjetnošću. Za izgradnju crkve posvećene Sv. Karlu Boromejskom, zaštitniku od kuge, bilo je potrebno gotovo 25 godina. Djelo je to Johanna Bernharda Fischera von Erlacha, jednog od najutjecajnijih umjetnika baroknog doba u Europi, školovanog u Rimu u radionici Berninija. Za razliku od Hildebrandta, Fischer von Erlach poznat je po pompoznim i monumentalnim građevinama, poput palače Trautson i Schönbrunn.
Kako je umro prije dovršenja Karlskirchea, izgradnju 1737. godine dovršava njegov sin. Cijelo pročelje posvećeno je temama kuge – reljefi na zabatu prikazuju patnje Bečana za vrijeme kuge 1713. godine i djelo su Giovannija Stanettija, a na vrhu zabata nalazi se kip Sv. Karla Boromejskog, sveca zaštitnika, djelo Lorenza Mattiellija. Glavnim ulazom dominiraju dva stupa inspirirana Trajanovim stupovima u Rimu. Ukrašeni spiralom scena iz života Sv. Karla Boromejskog prikazuju osobine Postojanosti na lijevom i osobine Hrabrosti na desnom stupu. U unutrašnjosti upečatljiv je glavni oltar sa štuko reljefom, djelo Alberta Camesine, koji prikazuje Sv. Karla Boromejskog kako uzlazi u raj. Kako se crkva iznutra obnavlja, imale smo jedinstvenu priliku razgledati freske u kupoli na dva metra razdaljine. Freska Johanna Michaela Rottmayra naslikana između 1725. i 1730. prikazuje apoteozu Sv. Karla Boromejskog, što je ujedno bila i posljednja narudžba ovog slikara. Zaista je fascinantno vidjeti izbliza nešto za što inače iščašite vrat gledajući iz daljine pod pravim kutom, a i zbog lošeg osvjetljenja često teško vidite detalje i kvalitetu oslika.
Izložbe u Albertini
Nakon poduže šetnje po Beču odlučile smo se ugrijati u jednom od muzeja. Izbor je pao na Albertinu zbog činjenice da zbirka uz milijun grafika, te preko 70.000 fotografija sadrži i preko 65.000 akvarela i crteža. Albertina, koja je pripadala kćeri Marije Terezije, Mariji Kristini, nosi ime njezinog supruga – Albertu od Sachsen-Teschena. Osim vrhunskih djela Dürera, Michelangela, Rubensa i Picassa palača nudi priliku boravka u izuzetnom prostoru neoklasicističke arhitekture čiji je interijer uređen prema željama Marije Kristine. Kako je moja majka veliki ljubitelj akvarela, a ja svih navedenih autora, znala sam da ćemo svaka pronaći ponešto za sebe. No, ništa od stalnog postava nije bilo izloženo. U Albertini su bile organizirane tri privremene izložbe, od kojih smo odlučile pogledati dvije – Matissa i foviste, te izložbu suvremenih djela iz kolekcije Albertine. Treću smo zaobišle, jer uz svo dužno poštovanje Gottfriedu Helnweinu, njegova djela su ipak malo previše za moj ukus, a o tome kako bi ista djelovala na moju majku da i ne spominjem. Izložba Matissea je fenomenalna, a moram priznati da su mi se jako svidjela i djela suvremenika, posebice Summer’s Day Gerharda Richtera, The Tree of Jesse Anselma Kiefera i Ohne Titel Herbert Brandla. Iako nismo vidjele ono radi čega smo došle, otišle smo zadovoljne. Za stalni postav će uvijek biti prilike.
Carske riznice i apartmani
Nakon Albertine uslijedio je majčin dio – vladarske odaje i riznice. Moram priznati da me iznenadio paradoks gdje je prilikom razgleda riznica dopušteno fotografiranje iako doslovno ulazite kroz vrata nalik onima na ulaz u trezor i razgledavate pozamašne primjerke nakita, zlatnih i srebrnih predmeta ukrašenih draguljima, dok je u muzeju Sisi zabranjeno fotografiranje, makar je mogućnost krađe kao i vrijednost izloženih eksponata daleko manja. Blago Habsburške dinastije izloženo je u ukupno 21 prostoriji. Svjetovna riznica podijeljena je na izloške iz Austrijskog carstva, na blaga iz Svetog Rimskog Carstva i na primjerke burgundskog nasljeđa. Zaseban dio čini Sakralna riznica. Među eksponatima ističu se relikvije Svetog Rimskog Carstva, kruna iz X. stoljeća i kolijevka rimskog kralja koju je dizajnirao francuski slikar Prud’hon i koju je Marija Lujza dala svom sinu, rimskom kralju o čijoj ću sudbini opširnije pisati u tekstu o razgledu Schönbrunna.
Ulaznica za vladarske odaje uključuje razgled Muzeja Sisi, te razgled kolekcije srebrnine i carskih apartmana odnosno prostorija u kojima je živio Franjo Josip I. od 1857. do 1916., apartmane carice Elizabete za vrijeme boravka od 1854. do 1898., te sobe u kojima je živio car Aleksandar I. za vrijeme Bečkog kongresa 1815. godine. Daleko najraskošnija prostorija je carska blagovaonica sa stolom postavljenim kao u vrijeme Franje Josipa za kojim je carska obitelj obično objedovala. Kolekcija srebrnine koja ujedno uključuje setove porculanskih, keramičkih i staklenih predmeta, zaista je impresivna i bogata, pa ako ste veliki ljubitelj srebrnine i stakla svakako preporučam posjet!
Grinzing
Navečer smo imali organizirani odlazak na Grinzing, staro vinogradsko selo, najpoznatije Heuriger selo (Heuriger bi u prijevodu bilo nešto poput vinske konobe) prepuno gostionica. Zbog naglog razvoja turizma Grinzing je djelomično izgubio svoj autentičan izgled, ali je zadržao starinski štih i jako finu i povoljnu gastronomsku ponudu. Iako smo išli na Grinzing tek kad je pao mrak, vjerujem da je divno razgledati ovo područje i po danu, posebice zbog starih vila, osebujnih bidermajerskih, baroknih i secesijskih kuća i prelijepih dvorišta.
Simboli grada
Zadnji dan je bio rezerviran za posjet Schönbrunnu (o kojem ćete detalje moći pročitati u zasebnom tekstu) i obilasku preostalih važnih građevina u centru grada. Dva sata slobodnog vremena prije povratka za Zagreb odlučile smo provesti razgledavajući značajne simbole arhitekture – katedralu, parlament, vijećnicu i Državnu operu.
Parlament je vrlo reprezentativan sa širokim kosim prilazima na obje strane. Izgrađen u periodu od 1874. do 1884. godine u strogom neoklasicističkom stilu, djelo je danskog arhitekta Teophila Hansena. Osim forme antičkog hrama s korinstkim stupovima koji asociraju na Grčku kao kolijevku demokracije, najzanimljivije su skupine skulptura, radovi kipara Edmunda Hellmera: od brončanih skulptura Krotitelja konja u samom podnožju, preko niza mramornih skulptura grčkih i rimskih povjesničara prilikom uspona, sve do brončanih kočija i mramornih kipova antičkih učenjaka i državnika na krovu. Ispred parlamenta nalazi se Anthenebrunnen – fontana s likom božice mudrosti Atene Palade. Projektirao ju je Karl Kundmann na temelju idejne skice baruna Hansena, a postavljena je na rampi ispred parlamenta 1902. godine. Centralna figura božice Atene s pozlaćenom kacigom u jednoj ruci nosi koplje, dok u drugoj pozlaćenu figuru božice Nike. Ispod nogu Atene leže dvije ženske figure, alegorije zakonodavne i izvršne vlasti, a ispod njih četiri figure koje simboliziraju rijeke Dunav i Inn, Elbu i Vltavu.
U blizini Parlamenta nalazi se nova Gradska vijećnica. Prekrasna neogotička građevina kojom dominira središnji toranj visok 103 metra djelo je Friedricha von Schmidta. Na vrhu središnjeg tornja nalazi se 3 metra visok kip viteza s kopljem poznat kao Rathausmann. Konstruirao ga je Franz Gastell, a izradio umjetnički obrtnik Alexander Nehr. Sve četiri strane vijećnice karakteriziraju neogotičke arkade i kipovi austrijskih uglednika, uključujući istaknute Habsburgovce. Park Rathausplatz poznat je po održavanju najpoznatijeg bečkog sajma na otvorenom – Christkindlmarkt, koji se na istom mjestu održava od 1975. godine.
Stephansdom
Katedrala sv. Stjepana nalazi se u samom središtu Beča i predstavlja dušu samog grada. Sagrađena na mjestu romaničke crkve iz XIII. stoljeća od koje su sačuvani divovska veža i poganski tornjevi, katedrala sadrži gotičke elemente lađe, kora i bočnih kapela nastalih u XIV. i XV. stoljeću, dok je donja sakristija barokni dodatak. Među zanimljivosti ove slojevite građevine svakako spada popločeni krov koji prekriva gotovo četvrt milijuna ocakljenih pločica. Zabavna je i priča o sjevernom tornju koji prema stanovitoj legendi nikada nije dovršen, jer je glavni graditelj Hans Puchsbaum raskinuo pakt koji je sklopio s vragom izgovarajući sveto ime, pa je vrag prouzročio njegov smrtonosni pad. Koliko god smiješno i trivijalno zvučale takve priče, paradoksalno upravo njih ljudi najčešće zapamte. Unutrašnjost katedrale je zaista impresivna, s time da smo razgledale samo bočni brod. Naime, katedrala Sv. Stjepana posebna je po tome što se ne plaća ulaz u samu katedralu, no ako želite prošetati glavnim brodom i doći do glavnog oltara – to se naplaćuje. Među najljepše akcente unutrašnjosti svakako spada Pilgramova gotička propovjedaonica ukrašena portretima četiriju crkvenih otaca, dok sam Pilgram gleda s prozora ispod, te moderne orgulje postavljene na galeriju iznad ulaza 1960. godine.
Kako sam na fakultetu slušala nekoliko izbornih predmeta na temu interpolacija, zanimljiva mi je bila priča o kontroverznoj Haas Haus smještenoj nasuprot katedrale koja je svojim modernim izgledom izazvala mnoge prijepore. Zgradu je projektirao jedan od vodećih austrijskih arhitekata Hans Hollein 1990. godine. Asimetričnom fasadom dominira staklo čiju površinu razbijaju kvadratični okviri od plavo-zelenog mramora. Staklena razlomljena fasada moderne građevine poprilično je visoka, te zaklanja pogled na katedralu, no mnogi smatraju da je ipak dobro uklopljena u prostor i uopće ju ne primjećuju. Uvijek su mi simpatične konotacije koje ljudi pripisuju zgradama, pa struktura koja strši na vrhu valjkastog dijela zgrade mnoge podsjeća na skakaonicu.
Beč – grad glazbe
Iako nismo imale priliku posjetiti neki koncert ili glazbeni događaj prilikom boravka u Beču, nemoguće je napisati tekst o carskom gradu bez ikakvog spomena glazbe. O Beču kao centru glazbe svjedoče činjenice da se Bečki filharmoničari ubrajaju u sam svjetski vrh, kao i Državna opera koja slovi za jednu od najboljih opernih kuća u svijetu. Tijekom povijesti ovdje su djelovali i mnogi slavni skladatelji – Mozart, Beethoven, Strauss i Haydn. Bečki operni bal, godišnji austrijski društveni događaj koji se održava u zgradi Bečke državne opere zadnji četvrtak prije Pepelnice, zajedno s novogodišnjim koncertom čini vrhunac bečkih glazbenih događanja.
Bečka državna opera ili Staatsoper bila je prva dovršena veličanstvena građevina u Ringstrasse, otvorena 25. svibnja 1869. godine uz zvukove glazbe Mozartova Don Giovannija. Arhitekti ove neorenesansne građevine August Sicard von Sicardsburg i Eduard van der Nüll doživjeli su mnoga negodovanja javnosti navikle na kićeni barok, koja je prozvala nedovršenu operu ”potonulim sandukom”. Zgrada je uništena u bombardiranju 1945. godine, nakon čega je obnovljena, te opremljena novim gledalištem i pozornicom koja je uključivala najnoviju tehnologiju. Ponovno je otvorena 5. studenog 1955. godine izvedbom Beethovenove opere Fidelio.
Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara kojeg ljudi diljem svijeta prate 1. siječnja svake godine, oporavljajući se od novogodišnje proslave, tradicionalni je koncert klasične glazbe koji se svake godine održava u Zlatnoj dvorani Bečkog glazbenog društva, a izvode ga Bečki filharmoničari.
I, kao što tradicionalno na tom koncertu dirigent i glazbenici publici požele Sretnu novu godinu, tako i ja ovaj opširan blagdanski tekst završavam u bečkom stilu i želim vam “Prosit Neujahr!“.
Ako želite nastaviti čitati kliknite na Schönbrunn.