
14.10.-9.11.2025., Galerija HDLU Varaždin, Varaždin
Najdublja od svih, plava boja nezaobilazna je u svijetu prirode – od mirnih površina impozantnih jezera i dinamičnih riječnih brzaca, preko zastrašujuće snage oceana pa sve do tmine noćnog neba, plava boja svojom energijom privlači i zaokuplja ljudski um, dok se naš pogled gubi u njezinom beskraju. Što li je to kod plave boje što fascinira ljude, a posebno likovne umjetnike, od najranijih vremena do danas? Drevni Egipćani plavu su boju smatrali bojom istine, a poznati slikar i teoretičar umjetnosti Kandinsky je u gibanju plave istodobno vidio udaljavanje od čovjeka i kretanje usmjereno jedino prema njegovom vlastitom središtu, koje čovjeka ipak privlači beskonačnosti i budi u njemu želju za čistoćom i žeđ za nadnaravnim.[1] Plava boja prirodno se sublimirala u trajno nadahnuće i u opusu umjetnice Jasmine Jakopanec. Iako rodom iz Vinice, studij na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci zauvijek je utkao morske vizure u umjetničin um i njezino likovno stvaralaštvo. Autorica čiji dosadašnji opus karakterizira primjena širokog raspona različitih medija i vrsta umjetničkog izričaja od crteža, slike, kolaža preko video radova pa sve do ambijentalnih i interaktivnih instalacija, u recentnom ciklusu vraća se klasičnom mediju slikarstva zadržavajući pritom naglašenu potrebu za eksperimentom i istraživanjem.



Jasmina Jakopanec odabire plavu kao polazište i glavno sredstvo istraživanja mogućnosti slike. Književnik, povjesničar umjetnosti i slikar Matko Peić često je isticao kako se likovna kreacija sastoji od materijaliziranja umjetničkog osjećaja, no da bi se autentično materijalizirao osjećaj potrebno je prepoznati specifičnu vizualnu zvučnost korištenog likovnog materijala. Na tragu rečenog, u ranijim radovima recentnog ciklusa Jasmina Jakopanec istražuje mogućnosti akrila i uljanih boja tretirajući površinu izmjenom pastuoznih i lazurnih slojeva. Umjetnica linije oblikuje grebanjem dok materičnost ostvaruje dodavanjem kolaža ili kapanjem boje na platno čime nastaju spontane mrlje. U kasnijim radovima zamjetna je veća zastupljenost kolažiranih detalja što neminovno rezultira naglašenom reljefnošću površine. Autoričin istančan osjećaj za kompoziciju prepoznajemo u linijskom akcentuiranju detalja povremenim uplivom druge boje. Radovi variraju od potpune apstrakcije do djela na granici apstrakcije i figuracije, dok asocijativni nazivi djela upotpunjuju percepciju i sadržaj pojedinog rada. Istraživanje se odvija paralelno u području materije i sadržaja uz upotrebu različitih materijala, ali i inspiracija. Jasmina Jakopanec u stvaralačkom procesu koristi akril, uljane boje, pastel, ugljen, sol i kolaž. Valja istaknuti kako kolažni dio kompozicije često čine segmenti radova iz ranijeg ciklusa, koji su stjecajem nesretnih okolnosti bili uništeni, te im autorica kroz proces recikliranja daje novu ulogu, vrijednost i kontekst, dok se u sadržajnom smislu referira na svijet prirode, ali i dinamična previranja u nama samima. Područje apstraktnog izraza, koje neminovno ostavlja likovni tekst otkrivenim, omogućuje boji da spontano gradi oblike inicirajući pritom niz najrazličitijih osjećaja u promatraču. Posebno je upečatljiv rad “Svoja” na kojem se ističe detalj pravokutnog platna manjih dimenzija koji je apliciran na materičnoj, kolorističnoj i uzburkanoj površini većeg platna. Manji segment je tih i pročišćen te uravnotežuje i prizemljuje buku u pozadini. Djelo nosi mnoge konotacije i slojevitu simboliku koju možemo protumačiti na različite načine – od interpretacije okruženja unutar kojeg danas živimo, preko unutarnje borbe svakog umjetnika s praznom površinom platna, ali i sa samim sobom, pa sve do osjećaja mira koji nas preplavi kada osvijestimo svoju životnu svrhu.

Bogatstvo i raznolikost izričaja Jasmine Jakopanec u ciklusu “Razgovori s plavom” obuhvaća raspon od naglašeno ekspresivnih, reljefnih i koloristički kontrastnih izraza pa sve do suptilnih lirskih rješenja koja oslikavaju plavetnilo morske površine istovremeno ilustrirajući plavetnilo ljudske duše tj. obuhvaćajući sve dubine našeg unutarnjeg i vanjskog svijeta. Riječ je o kompozicijama koje suptilno grade upečatljivu naraciju iznutra prema van, ispreplićući, kao što i sami nazivi djela ukazuju, autoričinu inspiraciju prirodnim ljepotama (Morska bura; Slap u šumi; Planine, Val, Dio morskog dna, dio neba) s najintimnijim preokupacijama ljudske duše i umjetničkog stvaralaštva (Između jave i sna, Skriveno mjesto, Svoja, U vrtlogu ekspresivne sreće). Dominantno plavetnilo cjelokupnog ciklusa najčešće je uravnoteženo nenametljivom, ali opet ekspresivno oblikovanom bjelinom koja povremeno biva obogaćena organskim elementom soli. Riječ je o izražaju koji u konačnici rezultira iznimnim ostvarenjima lirske apstrakcije kao što je to slučaj s radom “S-Nježno”.

Jasmina Jakopanec primarno je posvećena autentičnom izrazu stvaranja. Ona gradi jedinstveni likovni tekst pojedinog rada likovnim osjećajem linije, boje i volumena. Spontanost i intuitivnost u procesu istraživanja svega onoga što slikarstvo može izraziti omogućila joj je potpunu posvećenost čistim likovnim elementima kompozicije i strukturalnih odnosa unutar slike. Kroz ciklus pratimo uskovitlala i energična ostvarenja koja nas postepeno vode do mirnih, tihih i kontemplativnih lirskih izraza koji pak suptilno naznačuju pojavnost i prisutnost plavetnila duše, plavetnila mora i svih onih skrivenih zakutaka našeg uma. Ciklus “Razgovori s plavom” suštinski ukazuje na ono nematerijalno što nas čini ljudskim bićima. Inspirirana prirodnim ljepotama svijeta u kojem živimo, autorica neposredno oblikuje i krajolik vlastite duše izražen kroz karakter linije, odabir tona boje, unutarnji ritam i dinamiku slike. Istraživački stvaralački proces Jasmine Jakopanec na tragu je postulata Jean Miottea: “Slikanje je radnja, kretnja koju čovjek nosi u sebi, a izvor mu je čovjekova duša.”[2]











Fotografije s otvorenja izložbe:



































[1] J.Chevalier, A.Gheerbrant – Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str.511
[2] Ruhrberg, Schneckenburger, Fricke, Honnef – Umjetnost 20. stoljeća, Zagreb, 2005., str.264





