Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Svako drvo stoji i misli

22.04.-31.05.2015., Galerija Galženica, Velika Gorica

U vremenu u kojem nam tehnologija omogućava nebrojene mogućnosti komunikacije i interakcije s okolinom čovjek nikada nije bio usamljeniji. Distancirani i izolirani pojedinac danas primarno živi u virtualnom svijetu, svakodnevno bivajući bombardiran velikom koncentracijom nepotrebnih informacija. Užurbanost i kompetitivnost današnjice ne ostavljaju prostor za kvalitetno održavanje društvenih veza i odnosa u realitetu, a kamoli vrijeme za bivanje sam sa sobom – proces koji postavlja temelj za sve druge odnose u životu.

 

O čemu misli drvo
Izložba Svako drvo stoji i misli prva je u nizu izložbi koje su osmišljene unutar projekta pod nazivom Unutarnji muzej. Cilj projekta je prikazati psihološki život u mediju izložbe. Jedan od tri sastavna dijela sadržajno i smisleno zaokružene cjeline je izložba zamišljena kao vizualizacija intelektualnih i emotivnih procesa koje vežemo uz pojam samoće. Izloženi predmeti nisu popraćeni legendama jer katalog kao sastavni dio pruža detaljnije opise radova i njihovu ulogu u interpretaciji i propitivanju fenomena samoće. Unutarnji muzej objedinjuje navedene segmente pružajući širi kontekst i modernu inačicu muzealizacije svakodnevne kulture kroz virtualni nastavak i razradu teme koja je unutar galerijskog prostora ipak podređena određenim fizičkim okvirima i mogućnostima. Koncipiranjem izložbe koja obuhvaća radove suvremenih likovnih umjetnika, predmete iz svakodnevnog života i predmete iz zbirki hrvatskih muzeja, realiziran je postav čiji se eksponati međusobno nadopunjuju i korespondiraju stvarajući bazu za jednostavnije, ali i zanimljivije usvajanje prezentiranog sadržaja.

Premda je umjetnost oduvijek bila primarni okoliš samoće, izložba uzima za cilj ukazati na širi aspekt poimanja fenomena samoće. Prezentirani radovi obrađuju kulturu individualizma i pripadajuće joj samoće kroz medije i sadržaje koje neminovno povezujemo s bivanjem sa samima sobom, poput umjetnosti, čitanja knjige, gledanja filma ili boravka u prirodi.
Iako bi se, obzirom na vizualni sadržaj izloženih fotografija Hane Miletić, dalo naslutiti kako su upravo one bile inspiracija za naziv izložbe, autor izložbe Klaudio Štefančić u katalogu obrazlaže kako je inspiracija u stvari došla iz romana Pan autora Knuta Hamsuna. Povezivanje i ispreplitanje sadržaja romana i fotografija naznačuje suprotna značenja i simboliku istog motiva – šume. S jedne strane imamo tajanstvenu i nepovjerljivu šumu, dok s druge strane šuma predstavlja simbol slobode i vedrine. U oba prikaza šuma dobiva duhovne, gotovo ljudske osobine, a stablo postaje događaj. Temom pojedinca suočenog s prirodom u mediju slike bavi se Zlatan Vehabović. Autor koji umjesto uobičajenog povratka prirodi u radu Shelter obrađuje sukob čovjeka s prirodom fokusiran je na autonomni prostor pojedinca, prostor koji je izvan dosega i uređenja društva, čime prenosi iskustvenu izolaciju kreativnog posla u sâm rad.

 

Usamljeno čitanje
Izoliranost prilikom stvaralaštva očituje se u procesu nastanka rada kao i u temi izloženog crteža Davora Vrankića. Autor koji svojim minucioznim radom u tehnici olovke stvara velike kompozicije “osobnog realizma” doveo je proces izrade do razine kontemplacije. Silent Dancer prikaz je otužne predimenzionirane figure koja sjedi pognute glave na trosjedu u skučenoj sobi nagomilanoj knjigama. Vrankić bez prethodnih skica gradi kompoziciju spontano realizirajući ideje kako mu naviru, prvenstveno vodeći računa o problemu prostora, odnosno dinamike i kretanja koje iz njega proizlaze.

Knjiga kao simbol izolacije interpretirana je kroz figuru milanskog biskupa, svetog Ambrozija, koji je bio poznat po tome što je svete spise čitao u sebi, čime je njegovo čitanje definirano kao usamljenički čin. Čitanje u sebi prenosi realitet upijanja sadržaja u unutarnji prostor izolirajući nas od ostatka svijeta i uvodeći nas u jedan novi umni svijet. Samovanje prilikom čitanja istovjetno je samovanju prilikom pisanja knjiga, a posebice poezije koja posjeduje element prisnosti i ranjivosti u svojoj sadržajnosti. Često opisivana kao “umijeće izricanja neizrecivog” poezija predstavlja razgovor – razgovor sa samim sobom, razgovor s prijateljima, razgovor s okolinom. Kroz tri odabrane pjesme različitih autora posjetitelj upija individualna poimanja samoće. Jedna od pjesama ispisana na papiru u formi svitka ‘spojena’ je s eksponatom zipke što je poprilično zbunjujuće jer pjesmi daje novi kontekst, a i nije posve jasno uklapanje zipke u obrađenu temu. Teško da je netko kao uspavanku čitao djetetu D.H. Lawrencea. Bivanje djeteta samim dok spava možda i nije prva asocijacija kada se spomene fenomen samoće, posebice ako uzmemo u obzir stanje svjesnosti djeteta o samom sebi.

 

Daleka intimnost
Drugi eksponati posuđeni iz muzeja nisu toliko diskutabilne razumljivosti unutar konteksta izložbe, no teško da će posjetitelju biti razumljivi bez pratećeg kataloga. Naime, ako posjetitelj nije spreman na konzumaciju poprilično opširnog tekstualnog sadržaja kataloga, teško da će mu biti jasno značenje izložene smjerne ploče. Kompas bez cijele pozadinske priče moreplovca koji je sam preplovio Atlantik i Pacifik teško se može interpretirati sam po sebi, dok s tekstom kvalitetno obrađuje vrlo specifičan pojam osamljenosti na pučini – spoj nepredvidljivog oceana i čovjeka, čime se vraćamo na borbu s prirodom već naznačenu u Vehabovićevoj slici. Najrazumljiviji izloženi svakodnevni predmet je pastirska oprema – vizualno prepoznatljiva, kontekstualno jasna i u katalogu samo dodatno popraćena zanimljivim informacijama.

Dvije fotografske cjeline smještene jedna nasuprot drugoj pružaju novi aspekt obrade predstavljene tematike. Boris Cvjetanović, poznat po socijalnoj i društvenoj dimenziji svog opusa u kojem bez sažaljenja i patetike bilježi “minijature svakodnevnice”, u ciklusu Iz Žuljane u Lumbardu bilježi dom koji odiše osobnošću čovjeka kojemu pripada. Pogled po kući zabilježen je fotoaparatom stvarajući pritom trajne vizualne bilješke percipiranog, dok je poveznica sličnosti karaktera fotografskog medija s drugim samačkim aktivnostima izražena u autorovom komentaru: “Prelaženje pogledom po kući bilo mi je kao čitanje knjige, gledanje filma ili prolazak kroz neki dobar muzej. No u ovom slučaju to se jednostavno zove život.”

Drugi fotografski rad naziva Djevojke s lutnjom djelo je Darije Čičmir, Ines Kotarac, Barbare Radelje i Andree Resner. Izložene fotografije izvorno su objavljene na blogovima autorica na društvenoj mreži Tumblr. Kako se navodi u katalogu, njihov primarni okoliš nije galerija već Mreža, pa se postavlja pitanje zašto fotografije nisu izložene u svom primarnom mediju ako se njihov puni potencijal može doživjeti isključivo na spomenutoj društvenoj mreži?
Od izloženih umjetničkih radova možda s temom izložbe najbolje vizualno i sadržajno korespondira rad Davora Sanvincentija. Ambijentalna audio-vizualna instalacija Distant Intimacy jednostavan je, ali istovremeno sugestivan i sadržajan rad koji se nadovezuje na konotacije uvriježenih sintagmi “stjeran u kut” i “sam u kutu”, a budi i sjećanja iz djetinjstva kada je uobičajena kazna bila stajanje u kutu, odnosno izolacija od ostatka svijeta. Skrivenu nazočnost dodatno naglašava odlično smještanje instalacije u kut podno stepenica gdje vas doslovce iznenadi neprimijećena silueta koja sjedi u kutu prostorije.

 

Ono teško dokučivo
Za razliku od diskutabilne nužnosti uvrštavanja pojedinih predmeta iz drugih muzeja za potrebe ove izložbe, prezentirani filmovi kultnog karaktera savršeno korespondiraju s temom. Isječak iz filma Taksist s Robert de Nirom u glavnoj ulozi možda nije ulomak koji je ostao zabilježen u kolektivnoj svijesti gledatelja, ali je svakako komponenta koja unutar interpretacije urbane psihoze glavnog aktera savršeno korespondira s temom samoće. Isti je slučaj s filmom Prisluškivanje redatelja Francisa Forda Coppole u kojem se glavni lik opsjednut vlastitom privatnošću paradoksalno bavi poslom zadiranja u tuđu privatnost. Paranoja ga navodi na povlačenje u stan i potpunu izolaciju od svijeta, što je opet direktna posljedica svemoguće tehnologije. Film Wanda redateljice Barbare Loden možda ponajbolje objedinjuje karakteristike samoće utjelovljene kroz glavni lik antipatične žene koja “luta i stoji na mjestu”.

S obzirom na to da je riječ o psihološkoj temi, zaokruženosti izložbe svakako doprinosi video-rad učenika velikogoričke gimnazije koji daje životnu iskustvenu sliku misli o samoći populacije koja je u ključnoj fazi svog sazrijevanja, dok audio zapis integrativne terapeutkinje Tamare Sertić omogućuje uvid u profesionalno bavljenje odnosom sa samim sobom.
Projekt Unutarnji muzej započeo je s konceptualno dobro osmišljenom i vizualno kvalitetno realiziranom izložbom uz pokoji muzeološki nedostatak u području bazične komunikacije između posjetitelja i prezentiranog sadržaja. Bez sumnje je riječ o hvalevrijednom projektu unutar kojeg se odvija spoj umjetničkog i svakodnevnog u službi interpretacije nematerijalnih tema većinom materijalnim predmetima koji djeluju prvenstveno na doživljaj i percepciju izlazeći iz sfere konkretnog u apstraktno, psihološko i nikad posve dokučivo.

 

Objavljeno u Zarezu br.410