Izložba „Četiri priče“ akademskog umjetnika Matka Antolčića objedinjuje četiri međusobno posve različita ciklusa ilustracija nastala u posljednjih 11 godina. Zahvaljujući heterogenosti sadržaja i interpretacije, izložba omogućava ulazak u svijet likovnog stvaralaštva umjetnika te upoznavanje s autorovim afinitetima, senzibilitetom te crtačkim vještinama.
Život u izvanrednim okolnostima izazov je sam po sebi, a kada takvo stanje traje preko godinu dana ono postavlja pred čovjeka fizičke i psihičke barijere koje valja prijeći…, ali kako? Nikada ranije se nismo našli u ovakvim okolnostima, dok agonija trajanja i potpune neizvjesnosti hoće li i kada doći kraj pandemije kontinuirano iscrpljuje psihičke i fizičke resurse pojedinca. No, stvaralački nerv ne staje, on pronalazi način i suočava se s novim okolnostima, te hrabro progovara i o ovom trenutku.
Izraz emocija, stanja i iskustava, ogoljivanje samog sebe i svoje duše kroz umjetnički rad hrabar je potez koji obvezuje promatrača na vlastiti doprinos tj. povratnu reakciju na percipirano i spoznato. Akademska umjetnica Ivana Bajcer u novom ciklusu radova istražuje “totalitet čovjeka kao kozmičkog bića” polazeći prvenstveno od same sebe. Sagledavši cjelovitost njezinog ciklusa navire misao poznatog slikara Hansa Hartunga: “Što dublje poniremo u sebe, to će jasniji i uvjerljiviji biti i rad koji stvaramo iz dubine duše i to će bogatiji biti i naš vlastiti izraz.”
Živimo u vremenu u kojem je suvremena tehnologija omogućila maksimalnu izmjenu informacija, brzu komunikaciju kao i mogućnost samoprezentacije i realizacije što je u konačnici rezultiralo ostvarenjem poznate izjave Andya Warhola kako će svatko imati svojih 15 minuta slave. I dok su u neka davna vremena slavne ličnosti bili pojedinci poput vođa država, istraživača, znanstvenika, umjetnika i sportaša odnosno ljudi koji su svojim djelima, postignućima i otkrićima zaslužili mjesto u javnom diskursu, danas doslovce svatko tko ima kameru može postati slavan. Ono što je Andy Warhol najavio svojim djelovanjem kada su tabloidi umjetnikovu svakodnevnicu pretvarali u atraktivne novinske priče i naslove, a on im je uvelike pomagao izmišljanjem sočnih detalja, danas je postala naša svakodnevnica. Obični ljudi smješteni u reality showove postali su zvijezde samo zato što su pristali na snimanje i omogućili zadiranje u vlastitu intimu. Izgubila se granica između stvarnosti i izmišljenog sadržaja, a praćenje nečijeg života postalo je glavni izvor zarade. Živimo u užurbanom svijetu preopterećeni velikim brojem krajnje nepotrebnih informacija što je rezultiralo smanjenjem koncentracije kod pojedinca. Instant sadržaji najbolje se prodaju što automatski dovodi i do banalizacije sadržaja i vrijednosti do te mjere da možda čak i Warholovih 15 minuta u konačnici djeluje predugo za zadržavanje fokusa. No, ključno pitanje postavio je autor jednog londonskog grafita: ako je cijeli svijet pozornica, gdje sjedi publika?
“Ima mnogo misli koje su tu uvijek, a opet su odjednom nove.”
Dostojevski
Sve što jesmo proizlazi iz naših misli. Unutarnji sadržaj satkan od naših potreba, želja, sadržaja i osjećaja čini jedinstven osobni prostor. Tako i sâma misao biva “stvorena od duše”. Neograničeni ljudski duh formira misao koja kada je izrečena, uglazbljena ili oslikana započinje vlastiti život.
Koja je svrha života koji je u svojoj biti tako krhak? Prolaznost životnog vijeka pojedinca često potakne na razmišljanje o samom smislu života. No, iako je život prolazan, pronalazak iskonske radosti u malim stvarima i neponovljivim životnim trenucima omogućuje čovjeku da bude ono što jest u dubini svoga bića.
Mercedes Bratoš akademska je slikarica čiji smo rad do sada upoznavali kroz njezine likovno i sadržajno zaokružene cikluse koji se međusobno uvelike razlikuju kako tematski, tako i izričajno. Od geometrijske apstrakcije preko slika-objekata i audio-vizualnih instalacija, pa sve do fotografije, nit poveznica uvijek je bila kolaž. Kroz opus Mercedes Bratoš pratimo varijacije na temu s kontinuiranim uvođenjem novina prilikom čega se stvaraju originalne kompozicije, kombiniranjem već izrečenog i tek artikuliranog. Stalne mijene u opusu odraz su mijena unutarnjih stanja autorice. Dosljednost izričaja potvrđena je kroz vjernost kolažnoj tehnici i predanost stalnom traženju ravnoteže i sklada unutar djela.
Izložba “Sjećanja i putovanja” tematski sjedinjuje izričajno posve različite cikluse dvaju autora, te nas uvodi u područje kolektivne i osobne memorije, relevantnosti uspomena i evokacije putovanja kako onih prostornih u radovima Ane Sladetić, tako i vremenskih u ciklusu radova Mirana Šabića.
Vizualni umjetnik Lonac najpoznatiji je po veličanstvenim muralima za koje idealnu podlogu često pronalazi u zabačenim i napuštenim prostorima. Birajući zidove koji imaju karakter, Lonac pred sebe postavlja izazov ostvarivanja korelacije između postojećeg zida i buduće umjetničke intervencije s ciljem stvaranja jedinstvenog rada koji se ne može ponoviti na nekom drugom zidu. Njegove murale karakterizira figuracija inspirirana klasičnim slikarstvom, dok za modele koristi osobe koje poznaje. U kontinuiranom istraživanju medija i iskušavanju vlastitih granica Lonac često isti motiv nastoji ponoviti u različitim tehnikama – od crteža, ilustracije, grafike, ulja na platnu pa sve do murala oblikovanog sprejevima na zidu većih dimenzija. Upravo u fazi odmaka od velikog formata nastao je i ciklus crteža pod nazivom “Ljeto u gradu”.
Sposobnost pamćenja jedna je od najvažnijih tekovina čovjekovog razvoja koja ga razlikuje od ostalih živih bića, te predstavlja osnovu za stjecanje raznolikih znanja i ovladavanja njima. Pojam ljudskog sjećanja ili pamćenja evocira nešto što je zaustavljeno u vremenu i što pobuđuje reminiscenciju na prošlo zbivanje ili događaj. Na taj način sjećanje na nešto što se dogodilo u prošlosti itekako djeluje na našu sadašnjost i utječe na našu budućnost. Utoliko je čovjek skup osobnih sjećanja, a upravo nas naša iskustva čine onakvima kakvi jesmo. Memorija tako predstavlja sintezu vremena i identiteta.