Čvrsta krhkost
Povodom ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, 27.lipnja ove godine otvorena je jedinstvena izložba “Transparentna ljepota: Staklo iz hrvatskih muzeja”. Cijela izložba označena je brojkom tri – u organizaciji triju zagrebačkih muzeja, uz sudjelovanje još trideset i tri muzeja iz cijele Hrvatske, nakon trogodišnjih priprema osmišljen je jedinstveni muzeološki projekt u 2013. godini. Staklo kao jedinstven medij oblikovanja posjeduje karakteristike koje ga istovremeno čine očaravajućim, ali i izuzetno kompliciranim za modeliranje. Čvrsto i prozirno, staklo je materijal amorfne strukture čija je teška izrada u prošlosti uvjetovala da ono bude dostupno samo najbogatijima. Danas, kada je tehnologija izrade stakla praktički usavršena, ono se nalazi svugdje oko nas. No, unatoč tome, staklo i dalje nastavlja intrigirati i fascinirati umjetnike, koji mu uvijek pristupaju s dodatnom pažnjom i oprezom prilikom izrade. Kao što sam naziv izložbe kaže – najznačajnija karakteristika stakla je njegova transparentnost, što uz delikatnost i eteričnost njegove, često glatke i sjajne površine, privlači umjetnike u stvaranju i posjetitelje u percipiranju ovog materijala.
Izložba je organizirana u tri zagrebačka muzeja u skladu s opusima koje pojedini muzej posjeduje, te uz nadopunu izlošcima iz drugih hrvatskih muzeja. Tako su u Arheološkom muzeju izloženi stakleni predmeti nastali u razdoblju od II. tisućljeća pr. Kr. do XVI. stoljeća. Eksponati su podijeljeni u četiri kronološke cjeline – predmeti iz starog vijeka, iz doba antike, iz srednjeg vijeka i predmeti islamske umjetnosti. Iako posjetitelj može odabrati kronološki redoslijed razgleda triju muzeja, počevši sa Arheološkim muzejom i završivši sa Mimarom, svaka izložba funkcionira kao samostalan, zaokružen i cjelovit projekt. Muzeji se mogu razgledati proizvoljnim redoslijedom, a da time ne bude narušen koncept spoznaje pojedine zbirke. Unatoč sigurnoj i već pomalo zastarjeloj metodi kronološkog postavljanja izložbi i pukog izlaganja eksponata u staklenim vitrinama, kvaliteta i raznovrsnost samog stakla dostatna je da zasjeni ovaj muzeološki propust.
Tako u Arheološkom muzeju posjetitelji mogu vidjeti najstariji stakleni predmet iz Hrvatske, te širok spektar oblikovanja uporabnih predmeta, ali i kreativnost pri izradi nakita od stakla. Monotoniju razgledavanja eksponata u vitrinama ‘razbijaju’ detaljnije legende na zidovima i povremeni interaktivni info-pultovi. Isti princip koristi i Muzej za umjetnost i obrt u kojem posjetitelji mogu vidjeti sadržajno najbogatiji dio izložbe kroz ostvarenja staklarstva iz cijele Europe u periodu od XV. do XX. stoljeća. Zbirka je uistinu impresivna. Osim izbora eksponata koji čine sam vrh oblikovanja stakla u svojoj izvrsnosti, naglasak je stavljen i na autore i radionice koji su obilježili tadašnju produkciju u staklu. Iako većinu izložaka čine eksponati iz Muzeja za umjetnost i obrt, ovako bogat prikaz stilskih razdoblja od renesanse do art décoa ne bi bio moguć bez posudbe vrhunskih primjeraka iz fundusa Muzeja Marton, Muzeja Mimara, Gradskog muzeja Varaždin i ostalih muzeja-sudionika. Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt završava djelima hrvatskih umjetnika u staklu počevši od Antonije Krasnik i Tomislava Krizmana, preko Antuna Motike i Raoula Goldonija, pa sve do Vjenceslava Richtera i ostalih suvremenika. Taj završni dio izložbe možemo interpretirati kao najavu ili uvod u treći dio izložbe organiziran u Muzeju Mimara.
Naslov “Transparentna ljepota stakla: Staklo u suvremenom hrvatskom kiparstvu” govori da kronološki nastavljamo, ali sadržajno prekidamo s razvojem stakla. Više nije riječ o nakitu, uporabnim predmetima i setovima za serviranje. Naglasak je stavljen na suvremeno oblikovanje stakla kroz djela priznatih hrvatskih umjetnika. Njihovi opusi pokazuju neograničeno područje mogućnosti suvremenog umjetničkog izričaja u staklu. Kuzma Kovačić, Anton Vrlić, Petar Dolić, Jeronim Tišljar, Kažimir Hraste, Mihael Štebih, Jagoda Buić, Dražen Trogrlić i Gordana Drinković autori su staklenih skulptura i kompozicija koje su izložene u Mimari povodom ove izložbe. Osim tematske diferencijacije, glavna razlika leži u činjenici da djela izložena u Mimari nisu dio muzejskih fundusa, iako bi to mogla postati. Kvalitetan izbor radova eminentnih hrvatskih umjetnika omogućuje posjetiocu da spozna širok spektar mogućnosti oblikovanja stakla. Počevši sa instalacijom Dražena Trogrlića koja spaja svjetlo, staklo i boju u šumu raznobojnih stupova upoznajemo svojstvenost stakla kroz razna osjećanja pojedinih umjetnika. Djela Antona Vrlića govore o onome spontanom u staklu. Kombinirajući različite boje, Vrlić ostavlja staklo u formi u koju se ono prirodno oblikovalo prilikom obrade. Umjetnik ga dodatno ne dorađuje. Tako da izložena skulptura Staklarij od prozirnog stakla s umetnutim crnim metalnim linijama i dodatkom plave boje biva puna mjehurića zraka što bi kod izrade industrijskog stakla bila velika mana, no pri oblikovanju dotične skulpture, upravo ti mjehurići stvaraju dinamičnost cijele kompozicije. Skulptura postaje zaigrana i karakterna cjelina zahvaljujući svojim nepravilnostima.
Kontemplativnost u oblikovanju predstavlja rukopis Kuzme Kovačića. Zaobljenost i glatkoća površine govore o intimnom pristupu oblikovanja prozirnih skulptura koje su zarobile svjetlost u svojoj nutrini. Mekoća oblikovanja gotovo organske forme skulpture Naplavina od jetkanog stakla u specifičnoj plavoj boji izražava naglašenu povezanost umjetnika sa prirodom.
Potpunu suprotnost Vrliću i Kovačiću predstavljaju djela Jeronima Tišljara. Geometrijski pravilno oblikovane forme, poput monolita paraju prostor svojim oštrim bridovima. Naglašeni perfekcionizam Tišljara ništa ne prepušta slučaju u stvaranju precizno izbrušenih skulptura naglašene britkosti i oštrine. Ove skulpture, za razliku od Kovačićevih, ne nose svjetlo u sebi, već ga reflektiraju i odbijaju istom oštrinom kojom su oblikovane. Svjetlost nije meka, već djeluje poput slomljene svjetline zarobljene u strogoj geometriji oblikovanja.
Kažimir Hraste kombinira željezo i aluminijski lim u kompozicije nastale mehaničkim spajanjem pojedinih površina stakla sa metalnim dodacima. Industrijski karakter prostornih skulptura u prvi plan stavlja odnos stakla i lima, odnosno željeza.
Zlatnu sredinu između dviju krajnosti predstavljaju radovi Gordane Drinković čije krajnje puristički profilirane skulpture Kišni dan i Vedar dan pokazuju potpunu kontrolu u oblikovanju kristalnog stakla tehnikama puhanja, brušenja, poliranja i graviranja uzorka kiše. Do krajnjih granica precizno oblikovane skulpture pokazuju mogućnosti tretiranja stakla – jednostavan geometrijski kvadrat od prozirnog stakla odlikuje se čistoćom, transparentnošću, oštrinom i elegancijom, dok identična skulptura s dodatkom graviranja oblika kiše posve transformira dojam skulpture čineći ju organskom, mekom, taktilnom i pomalo impresionističkom. Djelo Ljuska 4 prenosi preciznost u oblikovanju na zaobljene organske forme, gdje s maksimalnom zaglađenošću površine skulptura djeluje poput metala.
Dok topli tonovi staklenih skulptura boje rastaljenog meda Mihaela Štebiha najbolje ističu fluidnost kretanja stakla prilikom oblikovanja, hladni tonovi radova Petra Dolića izražavaju jednostavnost i rafiniranost autorova rukopisa kroz podatno oblikovanje prirodnih oblika u formi ledeno obojanog stakla.
Brojne oprečnosti stakla poput krhkosti, ali istovremene izdržljivosti; ili čvrstoće, ali istodobnog osjećaja lakoće, učinile su ga intrigantnim medijem koji je dostojan reprezentativne i sadržajno bogate prezentacije njegove obrade i oblikovanja koju nam je pružila ova izložba.
Svakako je za pohvaliti projekt suradnje više muzeja. Takav princip rada automatski pruža veće mogućnosti, ne samo u osmišljavanju izložbi i prezentaciji izložaka, već i u razvoju muzeološke djelatnosti pojedinih muzeja. Neminovna je činjenica da će posjetitelju biti zanimljivo razbiti monotoniju razgledavanja izložbe kratkim odmorom i šetnjom od jednog do drugog muzeja, a atraktivnosti ponude doprinijet će i različitost prostora i prezentacije postava pojedinog muzeja, te tematski srodan, ali opet drugačije osmišljen projekt. Nadamo se sličnim projektima i u bliskoj budućnosti.
Objavljeno u art magazinu Kontura br. 122/123