Venecija – prvi doživljaj
Kako ne planiram putovanja nekim logičnim redosljedom od najbližih prema najudaljenijim destinacijama, tako sam tek ove godine prvi put posjetila Veneciju. Venecija je glavni grad istoimene talijanske pokrajine i centar regije Veneto. Ujedno spada među najljepše kulturno-povijesne cjeline na jadranskoj obali. Poznata po kanalima, gondolama i brojnim mostovima, Venecija ima dugu i bogatu povijest o kojoj neću pisati kako već na početku ne biste prestali čitati tekst.
Venecija je podijeljena na šest administrativnih općina koje se nazivaju sestieri. Mi smo posjetili najpoznatiju – San Marco i nešto sitno prošli kroz San Polo i Santa Croce. Specifičan grad jedinstven po neobičnoj gradnji na niskim muljevitim obalama često je na udaru plime i oseke Jadranskog mora što uzrokuje poplave. Jako smo detaljno proučili prognozu prije puta, kako ne bi razgledavali grad u gumenim čizmama s vodom do koljena i svim stvarima visoko u rukama. Nismo baš toliki avanturisti.
Vikend u listopadu započeo je razgledavanjem uže jezgre grada. Šetnjom od Rive degli Schiavoni, preko mosta s pogledom na slavni Most uzdisaja kojim su nekada prelazili zatvorenici u tamnicu nakon što im je izrečena kazna u Duždevoj palači, stigli smo do nevjerojatno lijepe ružičaste fasade Duždeve palače izrađene od veronskog mramora smještenog na arkade od istarskog kamena, dok se u podnožju nalazi trijem koji podupiru stupovi. Impozantnu građevinu karakterizira mnoštvo svjetla i prozračnosti što doprinosi dojmu čipkaste forme. Remek-djelo gotičke arhitekture prepuno je zanimljivih detalja kao što su Adam i Eva sa zmijom prikazani u kamenu na uglu Piazzette ili balkon na zapadnom pročelju koji je nadograđen 1536. godine kao ravnoteža balkonu s početka XV. stoljeća koji gleda na pristanište.
Veliki granitni stupovi San Marca i San Teodora na početku Piazzete, koja vodi do Piazze San Marco, označavali su ulaz u Veneciju kada se gradu moglo prići samo s mora. Zanimljiva priča leži u pozadini spomenutih stupova koje je navodno postavio inženjer Nicoló Barattieri, arhitekt prvog mosta Rialto. Još su se od XVIII. stoljeća na tom mjestu odvijala brutalna pogubljenja zločinaca pa neki praznovjerni Venecijanci ni dan danas ne hodaju između ta dva stupa. Na jednom stupu je postavljen mramorni kip sv. Teodora, prvog zaštitnika Venecije, a na drugi brončani krilati lav kao simbol sv. Marka.
Prolazeći kroz ili mimo stupova, više se ne sjećam jer tada još nisam znala ovu priču, došli smo na Piazzu San Marco – jedini trg u Veneciji, jer se svi ostali trgovi, zbog manje veličine, zovu campi (polja). Trg dug 170 metara bio je poprište mnogih svečanih i karnevalskih povorki, procesija i političkih događaj.
Osim izuzetno dekorativno ukrašene bazilike u koju nažalost nismo ušli, na samom trgu pažnju mi je privukao Torre dell’Orologio (toranj sa satom) svojim interesantnim izgledom i satom koji ima horoskopske znakove. Iznad pozlaćenog sata s plavim emajlom nalazi se skulptura Madone s djetetom koju pozdravljaju figure mudraca sa satnog mehanizma, a sve ih nadvisuje krilati lav.
Nakon trga sv. Marka krenuli smo prema mostu Rialto koji je sagrađen kako bi se premostio Canal Grande u dijelu grada koji je bio glavna poslovna četvrt. To je jedini most koji ima luk sa rasponom od 48 metara, a visina od 7,5 metara omogućavala je prolaz galija ispod mosta. Osobno mi je divan uspon uz dekorativnu balustradu koja stvara dojam kao da se uspinješ reprezentativnim stepeništem u nekoj renesansnoj palači. Pogled s mosta na kanal Grande je fenomenalan, samo što stalna gužva onemogućava fotografiranje na mostu, no što drugo očekivati u gradu kojeg godišnje posjeti od 19 do 21 milijun posjetitelja (prema statistikama na internetu). Zanimljivost vezana uz most kaže da je od 1591. godine, kada je izgrađen, pa sve do 1854. godine, kada je podignut most Accademia, Rialto bio jedini pješački prijelaz preko kanala Grande.
Tu je završila naša službena tura s vodičem, a za one koji su htjeli još malo razgledavanja predložena je šetnja do crkve Santi Giovanni e Paolo gdje je pokopan Marin Držić. Iako eksterijer djeluje grandiozno zbog iznimnih dimenzija (poznata je i kao Panteon Venecije), nismo ulazili u nju jer se plaćao ulaz i bilo je zabranjeno fotografiranje, a kako ne volim kad me ograničavaju odlučili smo se još malo prošetati gradom.
U Veneciji se ne isplati jesti u restoranima ukoliko nemate pozamašnu svotu za neki elitniji restoran, jer ostalo što se nudi i nije najbolje kvalitete, odnosno najsvježiji i najpouzdaniji su sendviči, pa smo taj dan živjeli na hrani s nogu. Većina stanovnika se iselila iz samog grada, jer je zbog koncentracije turista praktički nemoguće voditi normalan život, pa većina živi u okolici i dolazi na posao u grad. Isto tako nikako se ne isplati obavljati shopping u Veneciji (iako zaista ima divnih stvari), jer je jednostavno sve nerazumno preskupo. Kao i hrvatsku obalu, Veneciju je zahvatila najezda kineskih replika tako da treba pripaziti pri kupnji originalnih venecijanskih maski ili suvenira. Vrlo je upitno da li će razglednice iz Italije stići do Hrvatske (moje se uvijek nekako izgube po putu), pa preskačem taj običaj za vrijeme boravka u Italiji.
Kako se približavao zalazak sunca Venecija je dobila posebnu čar – fasade raznobojnih palača poprimile su romantičnu toplu nijansu čime su boje došle do većeg izražaja i kontrasta s bijelim balustradama balkona. Kao veliku prednost Venecije osim neodoljivog šarma uskih kanala i bezbroj mostova, svakako bih navela izostanak automobila i općenito prometa.
Sljedeći dan bio je rezerviran za “island hopping”! Ako idete u Veneciju preko agencije svakako preporučam aranžman koji ima jedan dan rezerviran za posjet otocima, jer teško da ćete sami organizirati tri zasebne vožnje do svakog pojedinog otoka, a vjerojatno je i cijena viša za pojedinačne karte. Ovako imate praktički vlastiti brod koji vas vozi od otoka do otoka i čeka dok ne krenete na slijedeći otok.
Otoci su me u potpunosti oduševili jer su izuzetno raznoliki i svaki je svijet za sebe. Prvo smo posjetili poznati Murano. Odmah pri iskrcaju odveli su nas u radionicu stakla u kojoj je majstor staklar nevjerojatnom brzinom i spretnošću izradio staklenog konja. Vrlo impresivno za vidjeti, za razliku od ponude u njihovom dućanu koja se očigledno svela na čisti konzumerizam, jer je kvantiteta debelo nadmašila kvalitetu. Ako pozornije promotrite ponudu vidjet ćete greške i površnost uočljivu čak i laiku poput mene. A i princip da je popust namijenjen “samo Hrvatima”, a pet minuta kasnije kad dođe sljedeća grupa “samo Španjolcima” govori o jeftinoj politici zavaravanja ljudi koja vjerojatno i funkcionira kod velikog postotka turista. No zato na otoku postoji dovoljno širok spektar manjih dućana s ponudom izvornog murano stakla, s time da se naravno čak i tu može naići na lažnjake pa je potrebno pažljivije razgledati i potražiti pečat izvornosti ili se raspitati se o autentičnim dućanima.
Murano je, naravno, najpoznatiji upravo po staklu čije je središte industrije od 1291. godine i kojem duguje svoj povijesni napredak. U XV. i XVI. stoljeću Murano je bio najvažnije središte proizvodnje stakla u Europi. Kako bi se dostigao tako visoki stupanj savršene izvedbe bile su poduzimane radikalne mjere. Oni koji su htjeli ili pokušali napustiti otok u potrazi za drugim poslom bili su strogo kažnjeni, između ostalog, jedna od kazni bila je i smrtna kazna.
Sljedeći na redu je bio Torcello koji izgledom najbolje dočarava kako je Venecija izgledala na svojim samim počecima. Nastao između V. i VI. stoljeća Torcello se postepeno razvio u naprednu koloniju, no usponom Venecije otok biva zapušten i danas broji tek oko 60-tak stanovnika. Otok zaista djeluje pomalo divlje, s puno zapuštenih površina, a od nekada razvijenog mjesta sačuvana je tek bizantinska katedrala i crkva Santa Fosca izgrađena u XI. i XII. stoljeću s tlocrtom u obliku grčkog križa. Do katedrale se dolazi duž jednog od preostalih vodenih puteva. Ulaz u katedralu naplaćuje se 5 eura i nije dozvoljeno fotografiranje što apsolutno nitko ne poštuje. Mozaici su lijepo očuvani, posebice mozaik Madone u apsidi iz XIII. stoljeća na zlatnoj pozadini, za koji vodič kaže kako je jedan od najdirljivijih mozaika u Veneciji.
I kao šećer na kraju posjetili smo Burano – najslikovitiji otok u laguni i meni osobno najdraži. Dok smo prilazili brodom zabljesnule su me doista šarene fasade jarkih boja koje imaju vrlo zanimljive razdjelne linije u smislu da fasada nije logično podijeljena na dva jednaka dijela nego, primjerice, žuta boja fasade prijeđe na susjedovu stranu koja je u noć plavoj boji i onda na plavoj fasadi imate žuto obojan prozor iako on logički pripada susjedovoj plavoj fasadi. Navodno tradicija šarenog bojanja fasada potječe iz vremena kada se većina muškaraca na otoku bavila ribolovom. Kad bi se ribari povremeno zapili nisu znali pronaći svoju kuću, pa su boje služile za lakšu orijentaciju kako ne bi zalutali kod susjede, pa da sljedeći dan ne nastane cirkus. To je vjerojatno samo jedna od onih popularnijih zabavnih legendi za turiste, no tko zna, u svakoj šali ima pola istine? Za razliku od praktički pustog Torcella, Burano je gusto naseljen i duž cijelog otoka nižu se fasade kuća živih i jarkih boja. Stanovnici Burana zaista posvećuju posebnu pažnju toj tradiciji jer praktički nema starih ili oronulih fasada. Također imaju divan običaj “necrtanja” grafita po fasadama, nešto na što bismo se mogli ugledati.
Za razliku od centra Venecije, na Buranu se preporuča nešto pojesti, jer otok živi od turizma i ugostiteljstva, a gusto poredani restorani nude raznolika jela, posebice svježu ribu i standardnu talijansku tjesteninu.
Burano je između ostalog poznat i po izradi čipke te se u samom središtu otoka, u Vie Baldassare Galuppi (nazvane po skladatelju rođenom na Buranu), nalazi dućan s raznim predmetima od čipke, a u prizemlju, odmah kraj ulaza starija gospođa izrađuje čipku, te se može vidjeti sam proces nastajanja skupocjenih stolnjaka, rupčića i tabletića. Dok je na Muranu i Torcellu za razgledavanje i slobodno vrijeme rezervirano sat vremena, na Buranu dobijete dva sata jer je predviđeno i vrijeme za ručak prije povratka u Zagreb. Takav raspored je zapravo idealan jer je Burano najživotniji i najsadržajniji od tri spomenuta otoka, jer pokriva širok raspon potreba svakog turista – bilo da ste veliki gurman, ili turist koji želi kupiti kvalitetne i raznolike suvenire ili jednostavno poželite sjesti na klupicu ispred živopisne fasade i promatrati vrevu ushićenih turista iz različitih dijelova svijeta.
Venecija je grad koji ima dušu i karakter i toliko sadržaja da stalno pronalazite novi razlog zašto se morate ponovno vratiti, usto je toliko neobičan da imate dojam kao da ste na setu nekog filma čija je kulisa izgrađena samo za vas. Prvi put smo upili atmosferu grada, a sljedeći put ćemo detaljnije razgledati ponudu kulturnih događaja.
