Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Vilim Svečnjak – Donacije gradu Zagrebu

Snažna ličnost Vilima Svečnjaka, umjetnika promjenjivog izričaja i jasnih političkih stavova, ostavila je neizbrisiv trag i utjecaj na hrvatsku umjetnost. Svestranost njegovog karaktera rezultirala je angažmanom na mnogim područjima poput crtanja, slikanja, grafičkog dizajna, scenografije, muzeologije i kritike.

Odmalena fasciniran slikarstvom, Svečnjak većinu svog djetinjstva umjesto u igri s vršnjacima provodi proučavajući lokalnog radnika obližnje pilane kako oslikava dna velikih bačvi prizorima iz seoskog života. Njegov talent prepoznat je u Drugoj realnoj gimnaziji u Zagrebu  nakon koje na poticaj nastavnika crtanja Angeli Radovanija i Zlatka Šulentića odlučuje upisati Akademiju likovnih umjetnosti. Nakon dvije godine studija na kiparskom odjelu prelazi na slikarski odjel gdje dolazi u kontakt s Krstom Hegedušićem, te prihvaća načela i principe djelovanja Grupe Zemlja. Rani period snažno je obilježen djelovanjem u skladu s marksističkim učenjima, a zbog izraženog političkog angažmana u Komunističkoj partiji često je bio proganjan, premlaćivan i pod posebnom pažnjom policije. Snažna volja i želja za učenjem, kao i briga za obitelj najviše su došle do izražaja u kritičnom periodu odrastanja i oblikovanja mlade ličnosti umjetnika. Za vrijeme talijanske okupacije tajno se s ocem probijao preko Risnjaka kako bi na Sušaku polagao ispite u gimnaziji. Za vrijeme studija živio je u svakojakim potleušicama, derutnim i hladnim sobičcima, te preživljavao hraneći se u pučkoj kuhinji. Težak život rezultirao je naglašenom dvojakošću njegovog likovnog izričaja – s jedne strane mračnu stranu života u oskudici ilustrira kroz niz angažiranih prikaza siromašnih ljudi, dok s druge strane cijeli ciklus ženskih aktova naglašene senzualnosti i erotizma simbolizira bijeg od bijedne stvarnosti i vjeru u pravedniji i bolji svijet.

Vilim Svečnjak bio je osjetljive naravi, ali snažnog karaktera i izražene snalažljivosti. Svoje prve portrete napravio je u svrhu ostanka u domu i dobivanja besplatne hrane u menzi. Vjerovao je u svoj talent, ljudi su to prepoznavali i umjetnošću je pridobivao osobe na svoju stranu. Srčano se borio za svoje ideje, te je bio vješt polemičar. Sukobljavao se s političarima, umjetnicima i raznim strukturama, a jedini autoritet kojeg je priznavao tijekom cijelog svog života bio je Miroslav Krleža. Upravo su Balade Petrice Kerempuha imale presudan utjecaj na Svečnjaka. U novogodišnjoj noći 1936/7. godine, strašno potresen Krležinom knjigom kajkavske poezije, Svečnjak u jednom dahu radi ciklus od četrdesetak crteža oslikavajući tuševima u boji viziju izobličenog svijeta ispunjenog ljudskom patnjom i stradanjima.

Ključna osoba u životu Vilima Svečnjaka bila je njegova supruga Marta. Djevojka iz bogate češke obitelji, udana za uglednog liječnika Milana Premroua, 1942. godine upoznaje Svečnjaka u kojeg se zaljubljuje i napušta lagodan život. Do kraja života Marta je bila oslonac, podrška i njegova vječna inspiracija. Upravo njezino i umjetnikovo ime nosi jedna od dvije ključne donacije koje je Vilim Svečnjak darovao gradu Zagrebu.

Vilim Svečnjak – Donacije gradu Zagrebu autora Borivoja Popovčaka prikaz je donacija Zemlja i Memorijalna zbirka Marte i Vilima Svečnjaka koje je umjetnik sa svojom suprugom darovao Gradu Zagrebu 1990. godine. Iako je riječ o bogatoj donaciji koja sadrži preko 800 djela, ona ni dan danas nije adekvatno smještena, izložena, niti dostupna publici. Prema darovnom ugovoru donacija Zemlja trebala je biti trajno smještena u Muzej donacija nakon njegova osnivanja, a Memorijalna zbirka Marta i Vilim Svečnjak trebala je ostati u stanu donatora u Martićevoj 41 s ciljem da ga se pretvori u galerijski prostor dostupan javnosti. Nažalost, i dva desetljeća nakon donacije ništa od navedenog nije realizirano, a umjetnine i dalje stoje u zapuštenom stanu. Kako Muzej donacija više nije u planu, dvije su zbirke pripojene jedna drugoj, a radi se na postupku rješavanja imovinsko-pravnih odnosa stana u Martićevoj 41. Zbirka je u međuvremenu u cijelosti muzeološki obrađena i dostupna publici u elektroničkom obliku.

Knjiga je organizirana u nekoliko preglednih poglavlja s kratkim uvodom i relevantnim podacima o samoj donaciji, izborom ključnih reprodukcija iz donacije, kratkim životopisima Marte i Vilima Svečnjaka i kronološkim pregledom izabranih radova donacije kroz čiji opis čitatelj ulazi u kontekst razdoblja, političkih i kulturnih događanja, te promjena svjetonazora samog umjetnika. Upravo taj sveobuhvatan segment djelovanja, uključujući aktivnosti, promišljanja i karakter umjetnika, pruža cjelovit prikaz s mogućnostima nadopuna, dubljih analiza i sistematiziranja stvaralaštva umjetnika obzirom da donacija, kako i sam autor kaže, ne sadrži neka Švečnjakova kapitalna djela.

Pregled počinje s najranijim dokumentiranim radovima unutar donacije poput Vaze s cvijećem iz 1923. godine, prateći djelatnost od početaka likovnog izražavanja u srednjoj školi, preko studija na Akademiji likovnih umjetnosti do aktivnog angažmana u Grupi Zemlja. Posebna pozornost pridaje grafikama iz 30-tih godina prošlog stoljeća koje izražavaju snažan kritički stav Svečnjaka prema politici ondašnjeg režima. Socijalni naboj na litografijama i linorezima pojačan je snažnim kontrastima siromašnih i bogatih, gladnih i sitih, bijednih i sretnih. Zanimljivo je istaknuta i dijametralna različitost djela stvaranih u isto vrijeme, ali u različitim tehnikama. Primjerice, paralelno s angažiranim grafikama nastaju i slikarski radovi aktova, te pejzaža urbanih i seoskih sredina. Upravo tu se očituje ranije spomenuta dvoznačnost i dvostrukost Svečnjakovog promišljanja. U periodu aktivne socijalne angažiranosti prisutan je snažan bunt i kritika salonskog izlaganja i larpurlartizma, dok s druge strane u određenim periodima ili na kraju pojedinog ciklusa Svečnjak radi djelo koje odudara od ostalih i biva napravljeno u cezanneovskom principu poput krajolika Samobor iz 1952. godine. Slična je promjena nastupila i u svjetonazoru vezanom uz instituciju crkve – od početnih linoreza s početka 30-tih godina XX. stoljeća koji prikazuju niz karikiranih, zlobnih, dobro uhranjenih svećenika koji u svom pohodu više djeluju kao članovi Ku Klux Klana negoli promicatelji tolerancije, duhovnosti i dobrote, nakon Svečnjakovog boravka u Assisiju članovi klera poprimaju posve drugačiji karakter s naglaskom humanosti prikaza. Ciklusi iz 40-tih i 50-tih godina u području grafike referiraju se na prethodne radove i iskustva rata i mnogih putovanja, dok se slikarski ciklusi dijele na krajolike kojima je Svečnjak putovao. Kao što Grgo Gamulin kaže: “Svečnjak nije imao ni svoju regiju, ili teritoriju, koja bi mu dala ‘ideološki oslonac’ … te je krenuo da nađe svoj zavičaj. Lutao je od Istre i Zagorja do Makedonije i, naravno, odsvakud ponešto donosio”. Tako su nastali istarski, makedonski, ogulinski, te na kraju bolski ciklus koji ostaje konstanta do kraja njegova života. Pregled donacije završava motivom kojim je i započeo – mrtvom prirodom, čime se naglašava kontinuitet i važnost navedene tematike u Svečnjakovom stvaralaštvu.

Autor knjige navodi kako kritika često nije imala razumijevanja za raznovrsnost djela i stalne promjene u Svečnjakovom opusu, te ga je smatrala “nekonzistentnim i odveć raznorodnim, u samom sebi oprečnim”. No, ako dublje promotrimo problematiku, uvidjet ćemo da je svaki njegov ciklus sam po sebi svojstven, iako se umjetnik istodobno referira na prošla iskustva i izvore interpretirajući ih na nov način. Vilim Svečnjak bio je dosljedan u svojim mijenama i kontinuiranoj interakciji sa samim sobom, te je upravo autoreferencijalnost konstanta njegovog djelovanja.

Objavljeno u Vijencu br. 522