22.1.-29.2.2024., Galerija “Vjekoslav Karas”, Karlovac
13.3.-31.3.2024., Galerija AMZ, Zagreb
Sve ono što čovjeka čini čovjekom, na ZILIK-u dolazi do punog izražaja.
Petar Grgec
Fundus ZILIK-a mnogi su povjesničari umjetnosti i likovni kritičari okarakterizirali kao jedan od najposebnijih i najvrjednijih fundusa na kojem bi pozavidjele i mnoge hrvatske galerije i muzeji. Njegova umjetnička i duhovna vrijednost proizlazi iz trajanja, kontinuiteta i vrijednosnih dosega ostvarenih na ZILIK-u. Jedan od osnivača ZILIK-a Nikola Perić istaknuo je da se samo kvalitetnim umjetničkim djelom visokih dometa može odgojno djelovati, a to je i jedan od zadataka ZILIK-a od samih početaka.[1] Stanko Špoljarić ističe kako postoji dublja razložnost ZILIK-ove osebujnosti, a to je stvaranje uz djecu, s djecom i za djecu, plemenit čin koji je privukao i najveća imena hrvatske umjetnosti u prostor Doma. Bez zamora, s neprekidnim prodorima svježine te rasta kvalitete i kvantitete.[2] Djela najvećih hrvatskih umjetnika XX. i XXI. stoljeća nastala su u ozračju veselja, prijateljstva i druženja odnosno svih onih iskonskih i plemenitih vrijednosti koje nas čine ljudskim bićima. Upravo zbog toga, spomenuta djela, osim što nose umjetničku vrijednost utemeljenu na znanju, talentu i vještini autora, nose u sebi poruku humanosti i čovječnosti koju su utkala djeca pomno promatrajući i upijajući što umjetnici rade, znatiželjno ih zapitkujući kako i zašto stvaraju i nesebično im poklanjajući svoje vrijeme, toplinu, dobrotu i neiskvarenost s kojom nastupaju prema svijetu.
U svom dugom postojanju i opstojanju, ZILIK je ujedno postao i “zrcalo hoda kroz vrijeme”, pa njegov fundus bilježi retrospektivni pregled likovnih zbivanja na hrvatskoj likovnoj sceni u posljednjih 50 godina. Naime, na ZILIK-u su sudjelovali najznačajniji hrvatski naivni umjetnici kao i oni koji su tek zakoračili u svijet naive, zatim najveća imena hrvatske likovne umjetnosti XX. i XXI. stoljeća, ali i oni koji su po završetku akademije tek krenuli u potragu za svojim mjestom pod suncem. I upravo ta raznolikost generacija i izričaja, kao i doprinos umjetnika iz svih dijelova Hrvatske, regije pa i šire, rezultirala je jedinstvenim fundusom ZILIK-a. Valja istaknuti kako su odlukom ravnateljstva Dječjeg doma u fundus ulazila isključivo kvalitetna djela nakon stručne procjene članova Umjetničkog savjeta ZILIK-a, a preostali radovi su pomno čuvani za posebne namjene poput zahvale vjernim prijateljima, donatorima i sponzorima Dječjeg doma koji kontinuirano pomažu djeci osiguravajući im financijski i materijalno sve ono što je potrebno za kvalitetan život. Na ZILIK-u su boravili slikari, kipari, grafičari, keramičari, karikaturisti, ilustratori, fotografi… svi oni koji su nesebično odvojili vrijeme i znanje kako bi se družili i radili s djecom. Heterogenost autora rezultirala je raznolikim i bogatim fundusom koji obuhvaća ono figurativno, ekspresivno, apstraktno, geometrijsko, lirsko, sanjivo, podsvjesno i realistično tj. ponire u sve one najdublje kutke ljudske duše izražene kroz najrazličitije tehnike, medije i oblike, a pomno se čuva u riznici ZILIK-a kao svjedočanstvo jednog vremena i još važnije, kao svjedočanstvo jednog velikog prijateljstva. I upravo zato su sva djela nastala na ZILIK-u drugačija od ostalih, jer je riječ o fenomenu koji je Stanko Špoljarić obrazložio riječima: “Zajednički rad utisnut je u svako djelo. Ne, naravno, u doslovnosti ili prenošenju načina, već naprosto u ugođaju što se ne zaboravlja. Različiti naraštaji „slikaju istu sliku“, svatko je, gradeći vlastiti svijet, uključen u jedinstven stvaralački naboj. I oni potvrđena ugleda, i oni na početku stvaralačkog puta, postali su velika obitelj koja je posve djelatna tek uz djecu koja su uvijek izvrsno znala osjetiti umjetnički senzibilitet što se pred njima otkrivao.”[3]
U prvih 25 godina ZILIK-a održan je veći broj značajnih izložbi od kojih se ističu tri izložbe retrospektivnog karaktera. Prva je održana 1986. godine u tri grada u Njemačkoj na inicijativu Norberta Gregora, druga retrospektiva odvila se povodom 20. obljetnice ZILIK-a u Klovićevim dvorima pod vodstvom Vlade Bužančića, dok je treća izložba “U susret 25. ZILIK-u” održana krajem 1997. i početkom 1998. godine u Umjetničkom paviljonu u organizaciji Stanka Špoljarića.
Više od 700 autora koji su sudjelovali na ZILIK-u i fundus koji broji više od 2100 umjetnina nemoguće je prezentirati u kontekstu jedne izložbe, pa čak ni jedne monografije, osim ukoliko bi ona imala više svezaka. Stoga, aktualna izložba iz fundusa povodom 50 godina ZILIK-a predstavlja selekciju koja sadrži 150 djela 100 autora, a kojom se nastoji predstaviti ključna poglavlja i autore koji su svojim sudjelovanjem i kvalitetnim donacijama trajno obogatili ZILIK. Izložba sadrži selekciju radova naivnih umjetnika sa samih početaka ZILIK-a, zatim djela najznačajnijih imena hrvatske umjetnosti XX. i XXI. stoljeća, kao i selekciju nezaobilaznih karlovačkih umjetnika, ali i djela mlađih generacija koje su sudjelovale na ZILIK-u u posljednjih 10-ak godina.
POČECI UZ NAIVU
U prvih nekoliko godina na ZILIK-u su sudjelovali naivni slikari i kipari koje je okupio osnivač ZILIK-a i predsjednik Društva naivnih umjetnika Hrvatske Petar Grgec. Kako u većini slučajeva kod naivaca prevladava emotivnost izražena kroz radost življenja, o čemu svjedoče radovi Katice Parađ-Vojković, Dragice Belković, Franciske Petelinšek i Ivana Rabuzina, naiva je bila idealan vid umjetnosti za unošenje radosti, smijeha i pozitivnog ozračja u Dječji dom na samim počecima ZILIK-a.
Djelo “Portret P. Cara” autora Dragana Gažija simbolički i tematski uvodi nas u ZILIK. U svom bogatom opusu, Gaži se posebice istaknuo upravo u portretima na staklu gdje je, prema riječima Vladimira Malekovića, postigao “uvjerljivo očitovanje dubine duše”[4] što potvrđuje i idiličan portret ravnatelja Doma Pere Cara s blagim pogledom prepunim topline usmjerenim prema djeci koja ga okružuju. Uz prikaz Pere Cara, prirodno se nadovezuju djela drugog osnivača ZILIK-a Petra Grgeca. Kao sljedbenik Hlebinske škole, Grgec je najčešće slikao uljem na staklu, inspiriran temama i motivima iz Podravine koji su povezani i isprepleteni s karlovačkom sredinom. Na izložbi je predstavljen s tri rada sa samih početaka ZILIK-a. “Kupska sojenica” nastala je na 1. ZILIK-u, dok je rad “Poplava”, inspiriran tada aktualnim poplavama u Podravini, nastao na 2. ZILIK-u, a slika “Zima” inspirirana je godišnjim dobom u kojem se održava ZILIK. Zimsko okruženje kolonije inspiriralo je i velikana hrvatskog naivnog slikarstva Miju Kovačića. Njegova osnovna preokupacija dramatične su vizije nadahnute seoskom svakidašnjicom koju Kovačić bogatom imaginacijom i specifičnim koloritom pretvara u sablasne fantazmagorije kao što je to slučaj i u radu “Zima”. Od samih početaka na ZILIK-u je prisutan i Karlovčanin Željko Božić. Pod stručnim vodstvom Petra Grgeca, Božić je iznjedrio detaljno izveden rad čudesne lirike “Na obalama rijeka”. Djelo je upućivalo na blistavu budućnost izvrsnog mladog crtača koji je ponudio posve novi izričaj u svijetu naive.
Zadržavajući se u području crteža, svakako valja istaknuti Dragu Juraka kao jednog od najznačajnijih crtača hrvatske naive koji je minucioznom izvedbom i jarkim bojama oblikovao čudnovate bajkovite gradove definirane simetričnom i sceničnom arhitekturom s mnoštvom gusto izvedenih detalja.[5] Uz bok Juraku stoji neprikosnoveni crtač Ivan Lacković Croata. Njegova djela “Žena s cvijećem” i “Selo” izvedena su u tehnici tuša na papiru. Lacković je od samih početaka percipiran kao najbolji crtač naivne umjetnosti u svijetu što potvrđuju i naglašeno poetični prizori podravskog zavičaja oblikovani bogatom i do krajnjih mogućnosti razvedenom linijom na bijeloj plohi papira. Na izložbi su zastupljena i djela s naglašenom socijalnom tematikom poput slike “Mali kolporter” Josipa Generalića te “Dokolica” i “Na otpadu” Branka Vidovića.
Autori jasnom kombinacijom različitih boja ostvaruju dinamiku kompozicije, a tekstualnim elementima izražavaju osjećaj za humor, ali i humanost. Posve jedinstvenom svijetu pripadaju djela Ivana Rabuzina čije je slikarstvo Vladimir Maleković definirao kao “metaforu buđenja i velike nježnosti prirode”[6], a upravo je takav bio i Rabuzinov odnos prema djeci na ZILIK-u. Jedino djelo animalizma u slikarstvu naive na izložbi predstavlja “Bik” Josipa Pintarića, autora koji ne pripada ni podravskom ni zagorskom krugu, ali se profilirao kao jedan od najvećih i najoriginalnijih majstora hrvatske naive. Slikareva primarna namjera jest da izrazi ono iskonsko i elementarno sjedinjeno s mitom i maštom stvarajući pritom nove zakone postojanja, što potvrđuje njegov snažan i monumentalan bik pozicioniran u prvom planu stiliziranog snježnog krajolika.
Animalizam se nastavlja u kiparskim ostvarenjima u duhu naive, pa je tako Mato Generalić, poznat upravo po tome da je svoj vrhunac ostvario u neposrednoj opservaciji i interpretaciji životinjskog svijeta, izradio skulpturu psa. Gruba površina s vidljivim potezima dlijeta gradi specifičnu estetiku svojstvenu njezinu autoru. Naivni kipari i kiparice obrađuju gotovo isključivo drvo što potvrđuju i kiparska ostvarenja na ovoj izložbi. Brojčano, kako u fundusu tako i na izložbi, dominiraju radovi Franciske Petelinšek, od milja zvane ‘baka’ Petelinšek, koja je dolazila na ZILIK sve do svoje 83 godine života, nakon čega je nastavila donirati svoja djela pa fundus broji preko stotinu njezinih radova. Skulpture Dragice Belković, Katice Parađ-Vojković i Franciske Petelinšek pune su vedrine, blagosti, ali i nevjerojatne snage. One slave život oblikujući primarno ljudske figure koje postaju medij za utjelovljenje atmosfere, raspoloženja, ali i stanja duha. Pažnju Katice Parađ-Vojković najviše zaokupljaju djeca, jer kako sâma kaže, ona su najiskrenija. Specifično oblikovanje površine izražava unutarnju energiju, a psihološki aspekt je kod Petelinšek dodatno potenciran bojom. Ove snažne i neumorne žene prepune životnog iskustva i ljubavi spram umjetnosti i djece, kojom su bile okružene prilikom stvaranja, nastojale su u svom radu izraziti moralnu intenciju odnosno utkati etički princip na kojem počiva ekspresija figura kako bi mladim generacijama, koje će odrastati uz nastale skulpture, ugradile sve one ljudske vrijednosti koje počivaju na poštivanju svakog živog bića i prirode.
NEZAMJENJIV DOPRINOS STRANIH AUTORA
O nezaobilaznoj ulozi i nevjerojatnom doprinosu Katje Boldin-Wienert i Norberta Marie Gregora već je bilo riječi u prethodnom tekstu. U znak zahvalnosti, zastupljeni su na izložbi djelima koja također svjedoče o njihovoj povezanosti s Domom i djecom. Katja Boldin portretirala je “baku” Petelinšek u svom autentičnom izdanju u radnoj odjeći s maramom na glavi. Riječ je o neposrednoj bilješki žene koja je svojim radom i toplinom obilježila ZILIK. Koliko je Katja živjela ZILIK govori i rad “Male tajne”. Prikaz djece kako se drže za ruke, s glavama prislonjenim jedna uz drugu i blagim smiješkom na licu, metafora je ljepote, topline, sreće i bliskosti – svega onoga što se ZILIK-om htjelo postići. Norbert Gregor prikazao je stiliziranu figuru djevojke sklopljenih očiju u krajnje meditativnom stanju okruženu plavim snopovima kukuruza. Jedan izmaštani svijet ljepote, mira i sreće.
Izvrsna ostvarenja pronalazimo i u djelima Edeltraud Lehmann i Gösta Nydahla. U djelu “Djeca” Edeltraud Lehmann je svojim prepoznatljivim likovnim rukopisom s puno živih boja utjelovila naraciju idiličnog trenutka svečano odjevene djece, od kojih neka nose cvijeće dok druga sviraju glazbene instrumente, a svi su smješteni na Veliku promenadu s vizurom stare jezgre Karlovca u pozadini. Dok se djeca druže, slučajni prolaznici zastaju i s veseljem ih gledaju i slušaju te uživaju u ugođaju. Značajan doprinos fundusu dao je i švedski slikar iz Malmöa Gösta Nydahl. Primarno inspiriran prirodom, Nydahl je kroz motiv polja kukuruza simbolički interpretirao i integrirao u svoj rad staru jezgru Karlovca kako bi iskazao zahvalnost gradu u kojem se odvija ZILIK.
NAJVEĆA IMENA HRVATSKE LIKOVNE UMJETNOSTI XX. i XXI. STOLJEĆA U FUNDUSU ZILIK-a
Okruženost djecom na ZILIK-u bilo je od presudne važnosti za stvaralaštvo nekih od najznačajnijih hrvatskih umjetnika što potvrđuju motivi i teme koje su pojedini autori odlučili interpretirati za vrijeme svog boravka u Domu. Primjerice, igra je neprikosnoveni simbol djetinjstva, ona ukazuje na sreću, veselje, bezbrižnost, maštovitost i druženje. Nekim autorima su takvi motivi od ranije bili svojstveni i prirođeni, poput recimo Ivice Antolčića, dok su se drugi na njih odlučili upravo inspirirani boravkom u Dječjem domu. Doživljaj igre utjelovio je kipar Kosta Angeli Radovani kroz razigrane i pokrenute figure koje prenose emociju i atmosferu druženja, a čiji obrisi podsjećaju na kiparsko praćenje volumena. Jadranka Fatur kroz suptilan crtež olovkama u boji prikazuje djecu dok igraju gumi-gumi, a Zlatko Kauzlarić-Atač krokijevskim pristupom definira likove djece dok se igraju s pikulama na ulici, a pas im pravi društvo. Životna radost jednog od naših najvećih animalista, ali i najplodnijih i najnagrađivanijih hrvatskih ilustratora Ivice Antolčića posve prirodno se pretočila u njegove radove “Igra”, “Ptice” i “Puran”. Antolčić je bio čovjek velikog osmijeha i velikodušnog srca koji je intuitivno razumio jezik djece i izrazio ga kroz boje, zaigranost, pokret, čistoću, iskrenost i neposrednost u svojim radovima.
Izvrsna crtačka i grafička ostvarenja pronalazimo u djelima Dubravke Babić, Nives Kavurić-Kurtović, Ivice Šiška, Zlatka Kesera, Nikole Koydla i Ivana Lovrenčića. Posvećena prvenstveno animalističkim motivima, slikarica i grafičarka Dubravka Babić, čije je bakropise Stanko Špoljarić nazvao “vrhuncem figurativne hrvatske grafike”, svojim je majstorskim ostvarenjima, prvenstveno životinjskih tijela u pokretu, izrazila golemu stvaralačku snagu i životnu energiju. Zbog snažne povezanosti s prirodom, životinje su čest motiv njezinih radova, no, kako sâma ističe, prvenstveno zbog duhovne snage koju doživljava i prepoznaje u njima. Crtačka perfekcija Ivice Šiška došla je do izražaja prilikom oblikovanja još jednog animalističkog motiva – ptice. Minuciozno izvedeni detalji utjelovljuju istovremenu krhkost i snagu interpretiranog motiva. Sličan pristup njeguje i Zlatko Keser dok kroz maestralan crtež iznosi pohvalu ruci kao osnovnom sredstvu rada svakog umjetnika, a Predrag Goll se prirodno nadovezuje na tematiku te u svom primarnom mediju – akvarelu, geometrijskim pristupom i uz ključnu ulogu svjetla, interpretira slikarski pribor. Nikola Koydl istaknuti je hrvatski slikar i grafičar nefigurativnog, krajnje profinjenog, izraza čiji su začudni oblici lišeni asocijacija te svedeni na sažeti i krajnje reducirani objekt.
Vrijednost fundusa ZILIK-a dodatno obogaćuju djela jedne od najznačajnijih hrvatskih slikarica, akademkinje Nives Kavurić-Kurtović. Privržena figuraciji, Kavurić-Kurtović oblikovala je groteskne likove koji izražavaju poetiku ljudske osamljenosti i tjeskobe. “Izmireni u pomirenju” amblematsko je djelo fundusa ZILIK-a. Tankoćutni crtež prati prirodno kretanje godova drvene podloge, dok nježni tonovi uljane boje upotpunjuju lirsku atmosferu djela. Likovi u neverbalnoj komunikaciji izmjenjuju sve što je nužno reći putem izraza lica, fizičkog dodira i položaja tijela. Iznimna dubina kontemplativnosti postignuta je minimalnim, ali ključnim likovnim i sadržajnim sredstvima. Jedan od najizrazitijih crtača u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, Ivan Lovrenčić spaja minucioznost linije kojom oblikuje lik djevojčice s nizom kolorističkih elemenata u funkciji akcentuiranja detalja u prostoru, stvarajući pritom intiman lirski izričaj s naglašenom simboličkom porukom.
Motiv djevojke pronalazimo i u djelima jednog od najvećih i najosebujnijih bosanskohercegovačkih slikara i grafičara Mersada Berbera. U svom prepoznatljivom stilu prožetom zanimanjem za vlastitu kulturu i tradiciju, Berber je zadržao potrebu za očuvanjem ljepote i ideala, što se na izložbi najbolje očituje u stiliziranim i pomalo arhaičnim interpretacijama lica djevojaka. Spoj tradicije i povijesti kroz vid religioznog izraza pronalazimo u ekspresivnoj figurativnoj grafici Đure Sedera “Mistika blizine”. Prigušeni tonalitet zemljanih tonova odlikuje i djelo hrvatskog predstavnika poetske fantastike Vasilija Josipa Jordana prilikom gradnje pomno osmišljene scenografije s ključnom ulogom svjetla u ostvarivanju atmosfere u djelu “Obitavalište”.
Među najvećim imenima hrvatske umjetnosti XX. i XXI. stoljeća, svoje mjesto u fundusu ZILIK-a pronašli su i specifikumi poput Ive Šebalja, Zlatka Price, Ratka Petrića, Ivana Kožarića, Ede Murtića i Miroslava Šuteja. Posebno se ističe rad velikog Ivana Kožarića čije je djelovanje obilježeno trajnim otklonom od tradicijskih tokova. Maštovit te sklon izvornom i jednostavnom, Kožarić je u ozračju dječjeg veselja i radosti iznio reljef “Štrumpfovi”. U kombiniranoj tehnici drva i metala, središte kružnog reljefa sadrži prikaz štrumpfova kako veselo plešu čime je autor potvrdio svoju istinsku i toplu emociju stvaranja koja direktno odražava okolinu u trenutku nastanka djela. Osebujan humor, samoironija, iskrenost i ustrajnost u stvaralačkoj slobodi, krase lik i djelo Ratka Petrića čija djela vrlo često ironiziraju društvene mane i pomodnosti, a u njih spadaju i leteromani svih vrsta i oblika, od kojih je jedan primjerak i u fundusu ZILIK-a.
Snažan senzibilitet Miroslava Šuteja rezultirao je naglašeno heterogenim radovima u fundusu. Šutej se nije držao pravila te je suvereno izmicao strogim stilskim određenjima, a o njegovoj inovativnosti i maštovitosti govore i rad “Žena” inspiriran folklornim motivima u pletivu i tkanju, sitotisak “Mala” gdje su glavni gradivni elementi gusto nanizane linije koje stvaraju impresivne ritmične efekte te dinamična koloristična grafika “Bez naziva”.
Ivo Šebalj naglašeni je intimist i samotnjak kojeg je zanimalo samo ono bitno – slikarski izreći istinu o sebi i svijetu – što je i učinio u djelu “Parisov sud”. Trajno nadahnut mediteranskim motivima, Edo Murtić, u duhu apstraktnog ekspresionizma, oblikuje rad “Meje” vođen prvenstveno mišlju preoblikovanja i redukcije pojavnosti čistim likovnim elementima. Izduženu žensku figuru definiranu snažnim kolorizmom u djelu “Žena čeka brod” odlikuje prepoznatljiv stilizirani zvučni rukopis Zlatka Price, jednog od najvažnijih i najpoznatijih slikara druge polovice XX. stoljeća.
Svakako valja spomenuti i ostvarenja autentičnog istarskog kipara Josipa Diminića koji je razvio specifičan apstraktni izraz sažetih kiparskih oblika svedenih na iskonske organske simbole kao što je i skulptura “U okrilju” predstavljena na izložbi. Skicu ove skulpture Diminić je imao u svojim bilješkama iz 1977. godine. Model je izradio u gipsu, a odljev u plastici u crvenoj i žutoj boji. Žuta jezgra predstavlja djecu, a crvena forma Dom koji štiti djecu i pruža siguran zaklon, zagrljaj i okrilje. Na ZILIK-u je sudjelovala i kći labinskog kipara Mirta Diminić, koja je naslijedila bogat i živ kolorit od oca, te ostvarila jedan od najupečatljivijih portreta na ZILIK-u u tehnici ulja na platnu. Koloristička punina, vidljiv potez, gust kolorit i zasićenost prenose energiju, naboj i impuls djela, dok je drugi rad “Pogled kroz razbijeni prozor” korak prema pročišćenosti i tišini koja danas vlada u izrazu Mirte Diminić.
NEZAOBILAZNI KARLOVAČKI UMJETNICI
Od osnutka Zimske likovne kolonije na njoj sudjeluju i lokalni umjetnici. Dapače, jedan dan u tjednu kada traje ZILIK posvećen je upravo karlovačkim umjetnicima. Od brojnih Karlovčana koji su sudjelovali od samih početaka do danas, na aktualnoj izložbi zastupljeni su: Petar Grgec, Željko Božić, Đorđe Petrović, Nikola Koydl, Daniel Butala, Vanja Krmpotić, Alfred Krupa, Alfred Freddy Krupa, Ivana Maradin, Irena Kečkeš, Lidija Maček Stanić i Biserka Lovnički.
Majstor akvarela Đorđe Petrović nakon 2. svjetskog rata došao je u Karlovac gdje je djelovao punih 40 godina kao likovni pedagog na mnogim karlovačkim školama. Prve poduke iz slikarstva primio je od Josipa Resteka, također zastupljenog na izložbi. Iako je akvarel osjećao kao prirodno svoj, podjednako je bio kvalitetan u svim tehnikama te je na izložbi predstavljen iznimnim akvarelom “Jutarnji šapat” i uljem “Stare zidine”. Još jedna likovna pedagoginja odabrala je Karlovac kao mjesto svog života i rada. Vanja Krmpotić rođena je u Splitu, ali od 1966. godine živi u Karlovcu i radi u karlovačkim školama. Bila je dugogodišnja voditeljica Malog ZILIK-a poznata po svom nesebičnom radu s djecom. Posvećena tehnici akvarela i pejzažima Karlovca i okolice, Vanja Krmpotić bila je otvorena prema stvarnostima oko sebe te je dopuštala svojim čulima da bez susprezanja dožive prirodu kakva ona jest, a potom i emocijama da prenesu doživljeno u jedinstvenom izričaju na površinu kao što je to slučaj s lirskim akvarelom “Motiv s Kupe”. Rijeka Kupa inspirirala je i karlovačkog slikara Alfreda Krupu koji je ponajviše poznat po akvarelima lirskog ugođaja na kojima prikazuje Karlovac i njegove rijeke, iako je sliku “Zima na Kupi” izveo u klasičnoj tehnici ulja na platnu. Unuk i imenjak Alfred Freddy Krupa posvetio se radovima u tehnici tuša kojom želi postići, kako sâm kaže, “direktnu, spontanu i sirovu ekspresiju s težištem na osobnom i autentičnom umjetničkom rukopisu”.
U području apstrakcije djeluje Ivana Maradin. Još kao djevojčica trebala je sudjelovati na Malom ZILIK-u 1979. godine sa svojom školom “Janko Mendiković”, no zbog bolesti propustila je sudjelovanje. To je nije spriječilo da postane stalnom sudionicom Velikog ZILIK-a, a 2010. godine vodila je likovne radionice na Malom ZILIK-u. O slikama Ivane Maradin prethodni izbornik ZILIK-a Nikola Albaneže kazao je “kako na njima susrećemo naizgled nežive forme i neuobičajene strukture koje razotkrivaju nešto što je nevidljivo i za pogled sakriveno – nutarnje tajanstvo.”
Daniel Butala sudjelovao je na ZILIK-u od 1978. godine, a Vlado Bužančić pozicionirao ga je na mjesto najznačajnijeg karlovačkog slikara poslije Vjekoslava Karasa i Josipa Vanište. Od 1979. do 1984. godine Butala je djelovao kao likovni pedagog Dječjeg doma i voditelj Grafičkog atelijera ZILIK-a. Crtački tkalac, kako ga naziva Stanko Špoljarić, svoje je radove definirao kao ‘slikocrteže’, a trajno nadahnuće pronašao je u leptirima koje je uzdigao do pojma nadstvarne veličanstvenosti. Prvenstveno posvećujući se minucioznoj razradi i izvedbi strukture odabranog motiva, crtež je uvijek bio njegova osnova za kolorističku kompoziciju. Koristeći raznobojne tuševe i akvarel, Butala je bio jednako posvećen i drugim motivima što potvrđuje i rad na izložbi “Lišće”.
BOGATSTVO I RAZNOLIKOST KERAMIKE I MALE PLASTIKE
Među keramičarskim ostvarenjima na izložbi svakako valja istaknuti zastupljenost relevantnih autorica i autora kao što su Vera Dajht Kralj, Edita Merle, Ljerka Njerš, Lidija Maček Stanić i Hanibal Salvaro. Iznimna kiparica i keramičarka autentičnog stila osobite figuracije Vera Dajht Kralj zastupljena je na izložbi ludičkom i poetičnom keramoskulpturom “U spomen Slavi Raškaj”. Na istom tragu, ali u vlastitom osebujnom stilu, rad je keramičarke i grafičarke Edite Merle. Minimalnim sredstvima i s tek nekoliko elemenata, autorica je oblikovala krajnje ingeniozno djelo simpatičnog i duhovitog sadržaja pri čemu je autentično utjelovila duh ZILIK-a. Jedna od najpoznatijih karlovačkih keramičarki Lidija Maček Stanić bavi se keramikom od 1948. godine, a na izložbi je zastupljena lirskom metaforom u glini pod nazivom “Flora u nestajanju”.
Od male plastike izdvajamo djela Mate Čvrljaka, Izidora Popijača, Zlatka Zlatića i Nikole Šanjeka. Iako formatom skromnijih dimenzija, svako od predstavljenih djela utjelovljuje duboko osjećanje i poznavanje materije. Uz krajnje geometrijski stilizirane ljudske likove pročišćenog volumena u dinamički umnoženoj skupini “Obitelj” Zlatka Zlatića, dominiraju figurativni prikazi od kojih se svakako izdvaja rad “Tragači” tada mladog varaždinskog umjetnika Nikole Šanjeka. Nesvakidašnji kiparski talent kod Šanjeka je rano otkriven, a fascinantna vještina modeliranja u glini opetovano potvrđena pri svakoj izvedbi širokog raspona tema koji obuhvaća životinje u pokretu, biblijske svece i junake antičkih mitova.
DOBROBITI SINERGIJE STARIH I NOVIH GOSTIJU NA ZILIK-u
Kontinuirana isprepletenost starih i novih gostiju neminovno oplemenjuje ZILIK te unosi potrebnu dinamiku pri čemu stari gosti daju kontinuitet i stabilnost, dok novi unose svježinu i promjenu. Pritom treba razjasniti kako se pod ‘starima’ ne misli nužno na generacijski starije umjetnike već one koji duži period dolaze na ZILIK.
Među stalnim gostima koji nas i dalje uveseljavaju ističemo Milivoja Svobodu, Zorana Durbića i Nedeljka Tintora. Utjelovljenje zimske idile kroz lirsku poetiku suptilnog akvarelnog izričaja pronalazimo u djelima Milivoja Svobode, dugogodišnjeg prijatelja ZILIK-a. Osim kroz rad s djecom te bogatu godišnju donaciju radova za fundus, Milivoj Svoboda svake godine izrađuje bedževe i mobile s motivom ZILIK-a te u svom kutku u dvorani, gdje se održavaju likovne radionice Malog ZILIK-a, pomno i strpljivo krasopisom ispisuje zahvalnice za sve male i velike sudionike ZILIK-a. Zoran Durbić ove godine puni okruglih 20 godina sudjelovanja na ZILIK-u, a djeca ga poznaju kao veselog slikara i grafičara koji u bijeloj kuti svake godine s velikom znatiželjom obilazi radionice Malog ZILIK-a i gleda što djeca stvaraju. Dugi niz godina i sâm je radio s djecom tehniku linoreza u boji, a na izložbi je predstavljen radom “Bez naziva”. U svom prepoznatljivom linearnom izrazu na granici figuracije i apstrakcije, Durbić je oblikovao kompoziciju definiranu crtežom i snažnim koloritom žutih, plavih i zelenih tonova. Odmak od akvarela pronalazimo u bogatom i raznovrsnom opusu Nedeljka Tintora kojeg krasi “sinteza načela klasične estetike i osobnog rukopisa” prema riječima autora umjetnikove monografije Stanka Špoljarića. Osim kontinuiranog slikanja u dvorani gdje se odvija Mali ZILIK, Nedeljko Tintor je nastavio divnu tradiciju Katje Boldin koja je portretirala djecu, te na svakom ZILIK-u umjetnik napravi barem nekoliko portreta djece i zaposlenika Doma koje im potom pokloni kao trajnu uspomenu na druženje. Na izložbi je zastupljen s portretom Vladimira Nazora čije ime ponosno nosi Dječji dom, danas Centar za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor”.
Među mlađim generacijama koje su sudjelovale i dale svoj doprinos ZILIK-u ističemo Doru Bakek, Marinu Ćorić, Jasminu Jakopanec i Mateju Rusak koje su, uz nesebičnu donaciju radova za fundus ZILIK-a, doprinijele i kroz vodstvo iznimno kreativnih, edukativnih i raznolikih likovnih radionica na Malom ZILIK-u. Valja spomenuti i Maju Perak, Jelenu Sokić, Nevenu Živić i Ivu Starac kao mlade umjetnice koje su prethodnih godina sudjelovale na Velikom ZILIK-u, a od kojih će Nevena Živić i Jelena Sokić ove godine voditi likovne radionice za djecu na Malom ZILIK-u.
ZILIK ZA DJECU I ZBOG DJECE – INTERPRETIRAN KROZ VIĐENJE UMJETNIKA
Nemoguće je nabrojati i predstaviti sve autore i djela iz fundusa u ograničenom prostoru teksta u katalogu, no zato smo organizirali reprezentativnu retrospektivnu izložbu koja velik broj autora i njihov doprinos prezentira u punom sjaju, dok katalog ostaje kao bilješka u vremenu i prostoru koja tek otvara neke od ključnih tema, a za cjelokupnu obradu nalaže se potreba nove cjelovite monografije koja bi prezentirala i period od 25 godina nakon izlaska prve i do sada jedine monografije objavljene 1998. godine.
Na kraju skrećemo pozornost na još nekoliko autorica i autora koji su u svojim radovima direktno bili inspirirani djecom Doma. Iznimna hrvatska fotografkinja Marija Braut sa sjajnim osjećajem za svjetlo, formu i atmosferu te istančanim smislom za pojedinosti, kroz fotografski objektiv zabilježila je na 10. ZILIK-u sve one divne neposredne trenutke druženja umjetnika s djecom i djecu pri radu kada posebno do izražaja dolazi njihova fokusiranost, zamišljenost ili sreća tj. sve ono što su prolazili i doživljavali na ZILIK-u. Svoj fotografski ciklus inspiriran ZILIK-om ova značajna predstavnica zagrebačke škole fotografije velikodušno je donirala Domu 1984. godine na 11. ZILIK-u. Od recentnih sudionica, Branka Dubovac i Nataša Ač su na sebi svojstven način u različitim tehnikama zabilježile kontemplativne trenutke dječje posvećenosti izradi novog likovnog rada, dok se istom temom davne 1989. godine bavio i Danijel Žabčić.
Mladen Veža je zabilježio vlastiti doživljaj ZILIK-a i to kroz kompoziciju u kojoj dvije prepoznatljive skulpture bake Petelinšek uokviruju portret djece Doma što je Stanko Špoljarić odlično definirao kao ZILIK na tri razine – portreti djece, skulpture ‘bake’ i slika Veže.[7] Vjekoslav Stipica, poznat po realističnoj razradi i minucioznoj obradi primarno intimističkih prizora pejzaža, barki i mrtvih priroda, došavši na ZILIK, u potpunosti se udaljio od svog primarnog izričaja te u radu s djecom iznjedrio jedinstveni rad “ZILIK ’81”. U kombiniranoj tehnici na tamnoj zemljanoj podlozi umjetnik je, uz intervenciju djece, kredom, pastelama i ugljenom odnosno crtačkim i slikarskim priborom koji se našao u blizini, iznjedrio jedan neposredan iskren crtež s prikazom kuće, automobila, cvijeća i likova dječaka i djevojčica. Ovo zaigrano, veselo i ekspresivno djelo, koje podsjeća na dječje crteže na zidovima ili pločniku, i dandanas predstavlja autentično utjelovljenje ZILIK-a.
ZA KRAJ (A MOŽDA I NOVI POČETAK)
Brojni su izazovi s kojima se ZILIK suočio tijekom svih ovih godina. Ako bismo morali nabrojati samo one ključne, to bi svakako bio Domovinski rat i izmještenost djece zbog životne ugroženosti, zatim nimalo lak oproštaj s dragim prijateljima umjetnicima i zaposlenicima Doma od kojih su nas neki puno prerano napustili zbog tragičnog gubitka borbe s bolešću te zastrašujuća svjetska pandemija koja je jedina uspjela pauzirati ZILIK, ali srećom samo na godinu dana. Tu si i financijski izazovi, koji su iz godine u godinu sve veći i veći, ali i stalna Ahilova peta neadekvatnog depoa za pohranu prebogatog fundusa ZILIK-a koja se nadovezuje na vječno otvoreno pitanje osiguravanja adekvatnog prostora u kojem bi Dom mogao kvalitetno prezentirati bogat i raznovrstan fundus koji bi bio dostupan Karlovčanima i svim zainteresiranim posjetiteljima, a posebice bivšim i aktualnim štićenicima Doma kako bi se prisjetili lijepih trenutaka, prijatelja i okruženja u kojem su odrasli i koje će im doživotno biti podrška. Još je prije 25 godina Petar Grgec rekao kako su “sva dosadašnja čelništva grada obećavala pomoći u provedbi te zamisli, no čelništva se smjenjuju, a ZILIK ostaje.”[8] Je li nakon punih 50 godina napokon došlo vrijeme da se ovaj problem riješi?
Ova “katedrala dobročinstva”, kako ju je nazvao prijatelj ZILIK-a Ivan Rabuzin, pokazala je da itekako može odoljeti svim izazovima pa i zubu vremena, prvenstveno jer je vođena pravim vrijednostima i s istim ciljem s kojim je i osnovana, a koji nije smetnula s uma ni u najtežim trenucima. Dom i kolonija neraskidivo su povezani, jer nakon 50 godina zajedništva teško je jedno bez drugog zamisliti. ZILIK je donio afirmaciju Domu, Karlovcu, ali i cijeloj zemlji u međunarodnim krugovima, kako gostujućim izložbama u inozemstvu tako i ugošćivanjem stranih umjetnika u Domu. Goran Gerovac je definirao ZILIK kao gradsku i hrvatsku stvarnost: “On je poticaj i ljepota, on je svjedok ispravnosti ideje njegovih pokretača i velika obveza nastavljača.” I sve dok ne smetnemo s uma da su upravo djeca pokretačka snaga stvaralačkog, ZILIK će opstati. Zato se i u narednom periodu vodimo krilaticom Pere Cara: “Dok je djece, bit će i ZILIK-a!”
Sonja Švec Španjol, mag. hist. art.
izbornica ZILIK-a
Fotografije s otvorenja izložbe u Galeriji "Vjekoslav Karas" u Karlovcu: /autori fotografija: Palma Poljaković, Zoran Pero Radaković, Damjan Španjol, Dinko Neskusil/
[1] Perić, Nikola. Na ZILIK-u perom i kamerom: Kist i dlijeto radili su djeci // Karlovački tjednik, 2. veljače 1978., str.14
[2] Špoljarić, Stanko. Rasponi i dosezi ZILIK-a. // 25 godina Zimskih likovnih kolonija u Karlovcu / priredio Darko Schneider. Karlovac: Lana – Karlovačka tiskara d.d., 1998., str. 25
[3] Špoljarić, Stanko. Rasponi i dosezi ZILIK-a. // 25 godina Zimskih likovnih kolonija u Karlovcu / priredio Darko Schneider. Karlovac: Lana – Karlovačka tiskara d.d., 1998., str. 27
[4] Maleković, Vladimir. Hrvatska izvorna umjetnost: Dragan Gaži: povratak pučkom realizmu. // Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1973., str. 151
[5] Maleković, Vladimir. Hrvatska izvorna umjetnost: Zagorski krug: tendencije i fantastici. // Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1973., str. 214
[6] Maleković, Vladimir. Hrvatska izvorna umjetnost: Rabuzinova sinteza. // Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1973., str. 204
[7] Špoljarić, Stanko. Portreti djece i dječji crtež. // 25 godina Zimskih likovnih kolonija u Karlovcu / priredio Darko Schneider. Karlovac: Lana – Karlovačka tiskara d.d., 1998., str. 95
[8] Grgec, Petar. Manifestacija za sretnije sutra. // 25 godina Zimskih likovnih kolonija u Karlovcu / priredio Darko Schneider. Karlovac: Lana – Karlovačka tiskara d.d., 1998., str. 129