20.5.-18.6.2021., Muzej Croata insulanus Grada Preloga
U životu pojedinca komunikacija je temeljna podloga za stvaranje, razvoj i održavanje međuljudskih odnosa. Osim što omogućuje razmjenu informacija i ideja, ona je neophodna za izražavanje misli, emocija i psiholoških stanja. No, što i kako danas komuniciramo? Iako je napredak tehnologije omogućio čitav dijapazon različitih načina komunikacije, čovjek nikada nije bio toliko otuđen, osamljen i izoliran kao danas. Razgovor je sveden na osiromašen vokabular prepun skraćenica i znakovlja koje bi trebalo iskazivati naše osjećaje, a u srži ne izražava i ne govori ništa. Pisanje rukom zamijenile su tipkovnice, a upravo se kroz pisanje moglo otkriti je li piscu zatitrala ruka prilikom bilježenja najintimnijih misli i emocija. Sâm proces pisanja pisma bio je posveta vremenu, posveta pisanju i posveta drugoj osobi. S druge strane, riječi su vrlo često jasno definirane, koncizne i ne ostavljaju puno prostora za slobodnu interpretaciju, dok likovni tekst dopušta višeznačnu interpretaciju misli, stanja i emocija baziranu na intuitivnom doživljaju percipiranog.
Osjetni gubitak kvalitetne međuljudske komunikacije, višestoljetno percipiranje žene isključivo kao objekta odnosno motiva inspiracije, a ne aktivnog stvaralačkog subjekta te česta neadekvatna valorizacija medija grafike u svijetu likovnosti, potaknuli su hrvatske umjetnice Tihanu Karlović i Mateju Rusak na realizaciju projekta pod nazivom “Female correspondence”. Projekt je nastao iz potrebe za stvaranjem, razmjenom misli i ideja te poticaja na međusobnu podršku što je u konačnici rezultiralo i stvaranjem mreže umjetnica. Inspiriran ženskom književnošću koja je započela u salonima u XX. stoljeću kada su tekstove pisale žene za žene, projekt je zadržao koncept komunikacije isključivo između žena, ali je tekst zamijenjen likovnim djelom.
Projekt je započeo u siječnju 2019. godine i baziran je na dopisivanju umjetnica u parovima. Svaki par se dopisuje četiri ili šest puta godišnje na zadanom formatu dopisnice/razglednice (10,5 x 15 cm), dok je izbor grafičke tehnike, teme i papira u potpunosti slobodan. Svaka autorica tiska ediciju od 10 primjeraka s time da 3 primjerka ostaju autorici, 3 primjerka autorica šalje umjetnici s kojom se dopisuje, a preostala 4 primjerka šalje u arhivu za zajedničko izlaganje na izložbama. Od 2019. godine sudjeluju Mateja Rusak (HR), Tihana Karlović (HR), Anna Trojanowska (Poljska), Raquel Amat (Sj. Irska), Ana Salopek (HR), Kristina Pongrac (HR), Dora Bakek (HR), Raluca Iancu (SAD), od 2020. godine Iva Gobić (HR), Gloria Sellan (HR), Irena Kečkeš (SAD), Maja Zemunik (HR), Carmen Bačura Potočić (HR), Maja S. Franković (HR), Svetlana Jakimovska – Rodić (SLO) i Monika Jurić (Švicarska), a od 2021. Yoshimi Teh Soo Mei (Havaji). Nit vodilju projekta predstavlja kontinuirano dopisivanje idejnih začetnica Mateje Rusak i Tihane Karlović, koje se istovremeno dopisuju s još nekoliko autorica, dok ostale sudionice spajaju u parove. Svake godine u projekt se uključuju nove umjetnice koje autorice projekta međusobno povezuju i izmjenjuju u dopisivanjima.
Umjesto slova, riječi i rečenica, umjetnice linijom, bojom, plohom, teksturom i volumenom u mediju grafike izražavaju i bilježe vlastite misli, osjećaje i stanja dok završna kompozicija definira karakter utjelovljenog sadržaja. Prepoznatljiv likovni rukopis pojedine autorice korespondira s rukopisom umjetnice s kojom se dopisuje, a ovisno o temama, stanjima i emocijama likovno utjelovljenim u grafikama rađa se jedinstvena dinamika, ritam i karakter izmijenjenih radova koji može poprimiti posve drugačije likovne osobnosti i akcente kada dođe do razmjene tj. promjene parova u dopisivanju. Svaka autorica unosi vlastitu energiju te neminovno u korespondenciji dolazi do sinergije dvaju individualnih rukopisa. Cijeli projekt dodatno je obogaćen uključivanjem autorica različitih generacija i životnih iskustava iz cijelog svijeta (Japan, Malezija, Havaji, Španjolska, Poljska, Sjeverna Irska, SAD, Kanada, Makedonija, Švicarska…). Pojedine autorice rođene su u jednoj zemlji, školovale se u drugoj, a žive i rade u trećoj čime se unutar projekta javlja nevjerojatan splet različitih kultura, nasljeđa i utjecaja objedinjenih u individui koja kroz likovnu formu komunicira i dijeli osobno iskustvo s drugim autoricama. I dok pisani tekst podrazumijeva konkretiziranje misli i namjera, likovno dopisivanje ostavlja puno širi raspon interpretacija i doživljaja te se često bazira na intuiciji i subjektivnom doživljaju viđenog. Valja istaknuti kako grafički proces zahtijeva vrijeme i koncentraciju – od promišljanja poruke i ideje, preko izrade skice pa do samog procesa otiskivanja, slaganja, pakiranja i slanja rada. Dopisivanje u parovima otvara mogućnost upoznavanja, povezivanja i produbljivanja odnosa te iskrenu razmjenu misli, dok izmjena parova i uvođenje novih autorica na godišnjoj razini unosi novu energiju, ritam i dinamiku te vizualno obogaćuje i potiče razvoj daljnje komunikacije.
Kako se autorice projekta Tihana Karlović i Mateja Rusak dopisuju i s drugim umjetnicama, upravo promatrajući njihove radove dobivamo konkretan uvid u postojanost likovnog teksta, te odgovor na pitanje u kojoj mjeri i na koji način se on mijenja i varira ovisno s kime se umjetnice dopisuju. Prilikom svakog novog uparivanja, prvi poslani rad šalje impuls/poruku koja definira komunikaciju, a odgovor na njega potvrđuje ili potiče daljnju razradu započetog vizualnog razgovora. Sagledavajući sva izložena djela možemo pratiti prepoznatljive likovne rukopise pojedinih autorica, kod nekih i omiljene grafičke tehnike, dok je vrelo tema u potpunosti neograničeno. Izrazi naglašeno variraju od figurativnih, apstraktnih, ekspresivnih ili minimalističkih rješenja, dok se koloritska lepeza kreće od posve akromatskih varijacija pa sve do djela s izraženom bogatom paletom jarkih boja, a česte su i intervencije kolažem i perforacije papira. U analizi zasebnih dopisivanja primjetna je dosljednost kod određenog broja autorica, dok su druge spremne na eksperiment i istraživanje. Također je moguće pratiti gdje, kada i kako su autorice tijekom dopisivanja pronašle zajednički jezik, misaono se dotakle da bi potom svaka poentirala ono što je osobno prepoznala kao ključno u njihovoj korespondenciji. Kada bi ovu vrstu likovnog govora preveli u verbalni razgovor mogli bismo reći da interpretacije variraju od situacije u kojoj ostanemo maksimalno suzdržani ili tek suptilno naznačimo sugestiju i iznesemo prijedlog, pa sve do ozračja u kojem ulazimo u žustru raspravu. Tako se vizualno mijenjala i grafička korespondencija: od potpune individualnosti preko doticaja i/li refleksije u pojedinom području pa sve do naglašenog kontrasta između razmijenjenih grafičkih ostvarenja.
Svako novo uparivanje iniciralo je posve drugačiju zajedničku energiju. U pojedinim dopisivanjima i razmjenama misli i emocija radovi se naglašeno razlikuju. Primjerice, dok jedna autorica koristi jako pigmentirane boje kojima jednolično ispunjava površine ploha, druga odgovara pastelnim tonovima i linijski oblikovanim lirskih formama, a upravo se u navedenim suprotnostima dodatno ističu i potenciraju vrijednosti pojedinog rada. Zanimljive su i direktne reference odnosno reinterpretacije pojedinih poruka pri čemu jedna umjetnica prima i usvaja dobivenu poruku, integrira ju u svoj odgovor te povratno šalje informaciju u vidu nadogradnje i vlastite interpretacije zaprimljenog rada. Prateći razvoj i promjene unutar parova moguće je zamijetiti kako pojedini trag, dojam ili impresija iz prethodnog dopisivanja biva usvojena i nastavljena u novom ciklusu dopisivanja s drugom partnericom. Sličnosti, suprotnosti, ali i zadivljujuća i nadasve intrigantna povezanost pojedinih autorica u paru samo potvrđuje kako svako novo uparivanje navodi umjetnice da izađu iz vlastite komfor zone čime neminovno zalaze u područje istraživanja i vlastitog razvoja. Posebno je dojmljiva fluidnost i pretapanje koje se javlja u pojedinim korespondencijama. Primjerice, svaka autorica započinje komunikaciju u svom prepoznatljivom stilu čime istovremeno čine opozicijski par (akromatsko i geometrijski vs. koloritski i organsko) da bi se u središtu povezale i likovno izmijenile misli u tolikoj mjeri da je teško u konačnici raspoznati koji je čiji rad. Povremeno se dogodi i prirodno nadopunjavanje djela u naglašeno individualiziranim rukopisima što bi mogli usporediti sa situacijom kada dvije osobe u razgovoru spontano dovršavaju rečenice jedna drugoj jer intuitivno osjete što je sugovornica htjela reći.
Kronološki pregledavajući grafike i pomnije upoznavajući umjetnice kroz njihova djela postaje vidljivo kako su se neke autorice od samog početka prirodno povezale inicirajući i razrađujući u međusobnoj komunikaciji gradivne elemente treće sudionice projekta što samo potvrđuje misao kako međusobna komunikacija i razmjena parova, te upoznavanje i razmjena misli neminovno širi utjecaj, informacije i impulse neovisno o činjenici jesu li autorice bile direktno povezane u dopisivanju. Naime, projekt komunicira i dodatno povezuje autorice putem zajedničkih izložbi pri čemu sudionice mogu aktivno pratiti dopisivanja koja se odvijaju paralelno uz njihovo. Izložbu prati i stop animacija Monike Rusak putem koje posjetitelj može podrobnije upoznati sudionice (koje su im najdraže tehnike, kako je biti žena umjetnica, kako je biti profesorica i umjetnica, kako je biti majka i umjetnica) te saznati što sudjelovanje u projektu “Female correspondence” znači za uključene umjetnice odnosno što ovaj projekt čini posebnim.
Potaknute marginaliziranom ulogom i mogućnostima žena u prošlosti Mateja Rusak i Tihana Karlović razvile su ideju koja je prerasla u višegodišnji međunarodni projekt objedinivši 17 autorica različitih generacija i životnih priča iz cijelog svijeta. Objedinila ih je predanost i želja za stvaranjem, razvijanjem i međusobnim povezivanjem što je u konačnici rezultiralo bogatim i raznovrsnim fundusom grafika koje pričaju vizualno, karakterno i sadržajno različite ženske priče.
Projekt “Female correspondence” utjelovljuje, njeguje i potencira valorizaciju izgubljenih i zaboravljenih vrijednosti poput posvete vlastitog vremena drugom ljudskom biću, važnosti umjetničkog stvaranja, iskrenog komuniciranja vlastite osobnosti, strahova, težnji, želja i mogućnosti, te relevantnosti razgovora, povezivanja, razmjene iskustava i istinske sposobnosti da saslušamo, ali i čujemo što drugo ljudsko biće ima za reći. Svi navedeni procesi i aktivnosti objedinjeni su i inicirani snažnom pričom ženskih individua koje u fokus stavljaju važnost umjetničkog djelovanja, adekvatnu percepciju i valorizaciju umjetničkog izričaja (u ovom kontekstu medija grafike), kao i samostalnost, kvalitete i sposobnosti žena umjetnica.
Možemo li kroz likovni govor otkriti i spoznati nečije životno iskustvo, obiteljsko i kulturno nasljeđe, karakter, brige, strahove, želje i težnje ostaje na pojedincu da zaključi. No, pritom treba voditi računa kako zaključak uvelike ovisi o tome koliko smo i sami spremni odvojiti vrijeme i istinski ući u svijet prezentiranih grafičkih ostvarenja te se i sami otvoriti prilikom upoznavanja snažnih ženskih individua koje su svoj život, osobnost te umjetničke težnje i spoznaje prezentirale svijetu na krajnje autentičan način – kroz otvoreno likovno pismo.
Fotografije s otvorenja izložbe:
Autorica fotografija s otvorenja izložbe je Monika Rusak kojoj se iskreno zahvaljujemo na ustupljenim fotografijama za potrebe objave ovog teksta!