Bez suvišnih uvodnih riječi objavljujemo novi intervju, jer je naš sugovornik Rene Grgić-Đaković doista sve relevantno poentirao kroz intervju, a mi ga ponosno objavljujemo u mjesecu u kojem je Rene proslavio i svoj rođendan!
Za početak, jedno klasično pitanje – zašto i kada si odabrao likovnu umjetnost kao područje kojim se želiš profesionalno baviti?
Krenulo je nekako spontano, sitnim koracima. Još u osnovnoj školi, na samom početku, učiteljica razredne nastave nosila bi moje radove i pokazivala učiteljici likovnog. Iako sam tada još bio dijete, mogu reći da mi je pasao taj poticaj i prepoznavanje kroz cijelu osnovnu školu. Također, utjecalo je i na moje roditelje koji su mi rekli da postoji srednja škola za umjetnike i da bih trebao ići tamo. Tako je krenulo, upisom u srednju umjetničku sugestijom roditelja.
Je li itko u tvojoj obitelji djeluje u nekom području umjetnosti ili si ti prvi?
Nitko iz moje obitelji, uže pa i šire, nije se bavio umjetnošću. Čak sam jedno vrijeme ispitivao svoje roditelje o predcima nadajući se da postoji još netko, međutim ispada da sam crna ovca po tom pitanju. Što se tiče mog prvog susreta s umjetnošću, barem onog kojeg se sjećam, nema veze ni s jednim konkretnim umjetnikom ili umjetnošću i pomalo je smiješna priča. Naime, u obiteljskom stanu, vrata kupatila su na jednom donjem ćošku imala raspadnutu boju, bila je to apstraktna mrlja svijetlo sive boje u kontrastu na bijela vrata, veličine otprilike 15 s 10 cm. Rubovi su bili diskontinuirani, a u samoj mrlji bilo je nekoliko nijansi sive. Mrlja me najčešće podsjećala na glavu bika zbog siluete, ali iz poluprofila, no vidio sam i lica, gradove, bitke itd. Sjećam se kako sam volio gledati u tu mrlju dugo vremena i da su zbog nje moji boravci na wc-u znali poduže potrajati, ne sluteći tada da je to bila moja kreativna oaza. To je bio moj prvi susret, tj. bolje reći susreti, ali tada još dječji i neosviješteni.
Kako bi opisao iskustvo studiranja na zagrebačkoj likovnoj akademiji?
Postoji ona uzrečica “studentski dani su najbolji dani” i zaista, smatram to jednim od najboljih perioda svog života. Vjerujem da je tome tako jer u tim godinama brzo odrastamo. Riječ je o životnom periodu u kojem rapidno formiramo razmišljanja o svemu i svačemu, a istovremeno još uvijek uživamo u slobodi jer smo lišeni nekih „životnih“ i egzistencijalnih dosadnih razmišljanja koja se nameću jednom kad se završi fakultet. Jedino što sam očekivao od akademije je da je to mjesto na kojem će se puno raditi i da ću dobivati konstruktivnu kritiku na svoje crteže i slike i tako nekako je i bilo. Zagreb je za mene značio novi grad i novi ljudi, djelovao je osvježavajuće i dosta sam romantizirao period akademije, pogotovo na početku. Ne bih mogao izdvojiti nešto i reći da je loše. Kroz vlastito iskustvo mogu reći da su kolege s kojima studiraš važni isto koliko i profesori. Imao sam sreću biti s divnim ljudima u klasi koji su mi postali i životni prijatelji.
Pamtiš li neki savjet profesora ili kolege koji ti je najviše koristio u radu i djelovanju?
Apsolutno pamtim iako navodit ih konkretno ovdje ne bi imalo smisla. Mišljenja sam da je bavljenje slikarstvom cjeloživotno učenje i smatram da se od svakoga može ponešto naučiti.
Kako bi opisao svoj stil i pristup slikarstvu?
Bavim se figurativnim slikarstvom i u mojim radovima vidljiv je jedan realističan pristup. Glavni medij u kojem slikam je ulje i često koristim fotografije za reference, najčešće kod portreta pošto mi je potrebno između dva do šest tjedana da ih završim. Način na koji slikam je kalkuliran, minuciozan i slikam sitnim potezima kista, iako postoje i neki radovi koje sam slikao dosta slobodnije. Naime, postoji jedna serija radova koju sam započeo još prije 6 godina i zove se „Stvari iz ateljea“, a koncept mi je slikati ili crtati stvari iz ateljea isključivo po promatranju, bez korištenja referenci. Razlog tome je što smatram da je slikanje po gledanju uvijek nekako iskrenije, jer koliko god fotografija bila dobra za referencu ona nam nekako diktira informacije koje su „bitne“. U toj seriji slikao sam različite motive – od draperija, posuda, stolica itd. Iako svaki motiv može biti lagan ili težak za naslikati, ovisno o pristupu, no kada je riječ o portretima uvijek su mi najveći izazov i najviše me motiviraju. U portretima psihološki aspekt smatram jako bitnim i najbolje se može postići poznavanjem osobe. Također, među jako bitne stavke svrstavam pozu, atmosferu, pogled i osvjetljenje. Kod slikanja portreta volim obratiti pažnju i na materijalnost, primjerice, na kojim dijelovima je koža suha ili vlažna, gruba ili mekana itd. Isto tako, volim promatrati kako je koža pod utjecajem gravitacije, gdje je zategnuta ili opuštena.
U tvom opusu prevladavaju tradicionalne teme poput portreta, pejzaža, urbanih veduta, životinja…. kako odabireš motiv i što komuniciraš kroz svoje radove?
U mom opusu svakako prevladavaju portreti. Što se tiče pejzaža, veduta i ostalih motiva, ponekad ih radim, nekad zbog narudžbi, a nekad i zbog odmaka od portreta. Prije par godina imao sam ideju slikati osječke vedute i tražio sam motive koji na prvu ne daju do znanja da se radi o Osijeku, ali isto tako da ne mogu biti nigdje drugdje. Motivi za tu seriju radova bili su „skrivene“ ulice, detalji iz parka itd. Životinje baš i ne slikam, međutim, ima taj jedan pas kojeg slikam ili crtam svake godine prijateljici za rođendan – engleski koker španijel. Ove godine radim šestog, a ideju za to sam dobio slikajući prvog još 2016. godine razmišljajući kako bi dobar koncept bio slikati ga ili crtati svake godine kroz različite pristupe i onda s tim radovima napraviti izložbu za desetak godina, gdje bi se onda moglo vidjeti kako se moj rad, a i sam motiv – pas, mijenjao kroz taj period. Kroz svoje radove većinom ne razmišljam o komunikaciji na način da kroz njih želim nešto ispričati, smatram da slikarstvo ako je dobro samo po sebi komunicira.
Kako izgleda tvoj radni proces – od ideje do realizacije rada?
Opisat ću proces nastanka portreta. Nekada ideja dođe spontano, kada se sve slučajno potrefi (poza, pogled, svjetlo itd.) kako treba i onda želim to naslikati, a nekada je ideja prvo u glavi, npr. već znam kako bi htio da bude poza i svijetlo i tek onda tražim nekoga za slikati. Oba načina smatram legitimnim jer postoji želja, međutim, uvijek ću više preferirati onaj prvi jer je upotpunjen pa me i više motivira. Kod portreta koristim fotografiju za referencu, uvijek sam fotografiram i tu pokušavam biti što precizniji. Zatim određujem format i dimenzije rada. Format biram tako da fotografiju na računalu stavljam u već postojeće zadane formate (kvinton, dvostruki kvinton, sixton, auron, biauron itd.) od kojih za portrete najčešće odabirem biauron, a drugi najčešći je kvinton. Nakon odabira formata radim transfer mrežu na referenci i na podlozi te prenosim crtež olovkom. Razlog korištenja mreže je što mi i dalje daje prostora za slobodu pa mogu promijeniti crtež po potrebi. Nikada ne koristim projektor, iz više razloga, prvi je da je gotovo nemoguće postaviti pravi kut projektora u odnosu na podlogu. Drugi je da se mora koristiti u mraku ili prigušenom svjetlu, a tada zapravo ne znamo što radimo dok ne upalimo svjetlo. Treći razlog je da ako projiciramo referencu na platno pritisak olovke će udubiti platno i tu dolazi do krivog crteža. U svakom slučaju, projektor smatram pokvarenim telefonom. Nakon transfera crteža podslik radim s tankim lazurnim potezima. Većinom koristim jajčanu temperu u podsliku, jer mi se sviđa brzina sušenja i način na koji se drugi sloj s uljem veže na nju. Slikam postepeno i pazim da negdje ne zatrpam bojom i ne zasitim. Pokušavam uvijek iskoristiti prve slojeve iz podslika da se osjete u završenom radu što je više moguće. U nekom srednjem procesu, slika zna izgledati pomalo mrtvo, bez tonskih i kolorističkih vrijednosti, tada se igram i „popravljam“ tonove i boje i tako sve dok ne uđe u završnu fazu kada se sve fino počne povezivati.
Ako sam dobro primijetila češće se odlučuješ na ulje na medijapanu ili ljepenci negoli na platnu. Zašto?
Više je razloga zašto odabirem ljepenku ili medijapan za podlogu. Prvenstveno zato što u zadnje vrijeme radim na manjim formatima, a kako uvijek biram format u milimetar, ljepenka ili medijapan je praktičniji za pripremiti, a osoba od koje inače naručujem kvalitetno platno po mjeri ne proizvodi platna manja od 40×40 cm, jer mu stroj ne dozvoljava, a i mislim da mu nije isplativo. Kupovna mala platna jednostavno ne mogu smisliti, tekstura i materijal su jako loši. Još jedan razlog je uglađena površina, koja mi se sviđa kod manjih formata, te praktičnost jer slikam na način da u jednoj ruci držim rad, a u drugoj kist. Takav pristup mi omogućuje lakšu kontrolu kod slikanja detalja, jer mogu okretati rad u odnosu na kut svjetla i lako mogu zaroniti u rad ili ga sagledati s distance.
U kojim se sve tehnikama izražavaš i što bi istaknuo kao posebnosti pojedine tehnike?
Od slikarskih tehnika gotovo da koristim samo ulje i nisam siguran da sam kompetentan pričati o ostalim tehnikama. Krajem prošle godine radio sam jedan portret s akvarelom. Cilj mi je bio da portret bude lazuran i prozračan kako nalikuje akvarelu, međutim, nisam uspio, na kraju je više ličilo ulju nego akvarelu. Kod crteža koristim olovku ili tuš, najčešće lavirani tuš, sviđa mi se, pomalo je neoprostiv, na sreću ne u tolikoj mjeri kao akvarel, ali svakako je tehnika s kojom se mora planirati unaprijed. Kod olovke mi se sviđa mogućnost minucioznog valoriziranja tonova.
Kako se odlučiš u kojoj tehnici ćeš izvesti pojedini rad?
Pošto su većinom moji radovi nastali u tehnici ulja, rijetko sam bio u situaciji da moram odabirati. Isto tako, izbor tehnike znam i prije samog motiva. Na primjer, ako mi se nešto trenutno crta, tražit ću motiv za crtanje. Ne sjećam se da sam ikada bio u obrnutoj situaciji gledajući u neku referencu i pitao se u kojoj tehnici bi to mogao izvesti.
Tvoja prva samostalna izložba je bila u galeriji Waldinger u Osijeku pod nazivom “Portreti”. Tko su ljudi na tvojim slikama, što te privuklo motivu portreta i što ti je najbitnije utjeloviti u prikazu određene osobe?
Teško mi je objasniti što točno želim utjeloviti i mislim da su radovi zbog toga tu, jer oni pričaju svojim jezikom. Isto tako, ovisi o osobi koju portretiram. Na primjer, portret nekoga koga duže poznajem bit će višeslojan za razliku od, recimo, narudžbe portreta osobe koju nisam nikada vidio. To je zbog toga što se uz sve slikarske probleme nameće još i osoban odnos. Kod takvog pristupa, uz klasične zadatke poput anatomije i prikaza karaktera osobe, postoji još i par viših kriterija kao što je prikaz doživljaja određene osobe. To je ono što me motivira i zato u mojim slikama portreta prevladavaju poznanici i prijatelji. Uvijek pokušavam spojiti sve aspekte, zadovoljiti likovnu formu s prikazom duha i živosti portretiranog, a u minucioznom načinu rada potrebno je biti što pedantniji, jer i najmanji potez čini razliku i mijenja cjelokupni dojam.
Bio si na rezidencijalnom programu GLO’ART u Lanakenu u Belgiji. Kakvo je bilo iskustvo? Što smatraš najvećim benefitima sudjelovanja na umjetničkim rezidencijama?
Što se tiče samog GLO’ART-a mislim da su jako dobro organizirana umjetnička rezidencija koja zadovoljava potrebe umjetnika iz svih umjetničkih praksi. Mjesto je koje pruža kvalitetan radni ambijent, ali i ambijent za upoznavanje i druženje s ostalim umjetnicima. Bio sam mjesec i pol na rezidenciji i osobno sam više nego zadovoljan iskustvom. Svakako bih istaknuo upoznavanje i ostvarivanje kontakta s ostalim umjetnicima kao nešto najvrijednije što sam stekao tamo. Nisam bio na drugim rezidencijama pa nisam u mogućnosti uspoređivati, no vjerujem da su poznanstva koja steknemo na takvim programima najveći benefiti.
Umjetnik si mlađe generacije i u svom radu ne podliježeš trendovima. Je li teško slijediti sebe?
Iskreno, ako nešto radimo iz ljubavi onda mislim da je najteže ne slijediti sebe, jer kome smo odgovorni ako ne sami sebi? Bio je jedan period u studentskim danima na akademiji gdje nisam točno znao na koji način i što bih slikao pa sam eksperimentirao. Za neke od tih radova sam dobivao i poticaj od profesora, međutim, nisam bio zadovoljan. Mislim da je dobro tu i tamo pitati se što zaista želimo. Nisam upućen u trendove i ne znam da li ih možemo tako nazvati u umjetnosti, ali da, uvijek postoje utjecaji pa se postavlja pitanje je li umjetnost pomodna? Iskren put je jedini put koji netko može imati i vjerujem da je život slikara u stalnom rastu ukoliko slijedi takav put.
Kada govorimo o angažiranoj umjetnosti, vrlo često se vode polemike kako je danas važniji dobar opis rada od same kvalitete i izvedbe rada. Kakvo je tvoje mišljenje po tom pitanju?
Nisam nikada bio dijelom takve polemike osim ovako u intervjuima. Mislim da se tom temom ponajviše bave kustosi, teoretičari i sami angažirani umjetnici. Postoji dobra i loša angažirana umjetnost ili bolje reći angažirana umjetnost i angažirana bez umjetnosti. Ako pričamo o vizualnoj umjetnosti, medij je taj koji treba prvenstveno predstavljati snagu rada, a ne opis, jer ako je veća snaga u tekstu od samog rada, tj. ako se rad mora oslanjati na opis i nije živ sam po sebi, onda je u tom slučaju rad tj. sama snaga tog rada tekst, a sam „rad“ kič koji kiti tekst. Oni radovi koji komuniciraju na način da je tu komunikaciju nemoguće verbalizirati su najbolji radovi. Najbolji primjer takve jake komunikacije kroz medij slikarstva ističe se u apstraktnom ekspresionizmu i minimalizmu. U protivnom, ukoliko se rad može u potpunosti verbalizirati bez da ima komunikaciju na likovnom nivou, takav rad je jalov, bez smisla.
Što ti je najvažnije u tvom vlastitom radu?
Ostati dosljedan početnoj ideji, onoj zbog koje sam počeo slikati neki rad i koja me vodi kroz čitav proces stvaranja. Vjerujem da je ona odgovorna kod otiska svoje duše u rad.
