Putopis o Bosni: 1. Nacionalni park Una i Bihać

Kako smo prije dvije godine bankrotirali zbog nadobudnog, ali predivnog putovanja u Škotsku, morali smo pomno odabrati iduću destinaciju koja bi istovremeno bila zanimljiva i blagonaklona prema našim ispražnjenim džepovima. S obzirom da nikad nisam bila u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, a s više strana sam čula da je priroda predivna i hrana ukusna i povoljna, nakon kratkog razmišljanja odluka je pala – idemo u Bosnu! Osmislili smo turu u trajanju od ukupno trinaest dana tijekom kojih smo posjetili Nacionalni park Una, Bihać, Bosansku Krupu, Ključ, Jajce, Travnik i Sarajevo. Bilo je izazovno, fizički i pomalo naporno jer smo išli početkom kolovoza pa je fino upeklo, a bogami i pustolovno s obzirom na (ne)asfaltiranost glavnih i sporednih cesta. No, sve u svemu isplatilo se! Ljubaznost ljudi, neopisiva ljepota prirode te bogata povijest i kultura gradova koje smo posjetili potvrdili su kako odabirom Bosne za odmor i bijeg od svakodnevnice ne možete promašiti.

 

Prije detaljnog opisa prvih lokacija koje smo posjetili na putovanju navela bih nekoliko crtica koje ukratko sumiraju osnovni karakter našeg doživljaja Bosne. Prvo i osnovno – ljudi su iznimno srdačni i uvijek spremni pomoći. Cijene hrane i pića su izuzetno povoljne, hrana ukusna, a porcije izdašne. Neovisno o tome koliko ste se unaprijed pripremili za put, organizacija u konačnici uvijek završi kao čista improvizacija. Prirodnih ljepota ima na prečac, a ceste predstavljaju izazov jer makadama ima posvuda – i na sporednim pravcima, a bogami i glavnim cestama (gdje, primjerice, piše da će “radovi biti dovršeni do listopada 2017. godine” – da, dobro ste pročitali, nije riječ o tipfeleru). Nije na odmet imati pri ruci GPS jer karta i putokazi nisu baš uvijek od pomoći. Dobiti račun za pruženu uslugu ili proizvod je relativan pojam, a i cijene privatnog smještaja su poprilično proizvoljne. Ono što piše na booking.com-u nije uvijek u korelaciji s onim što ćete dobiti na licu mjesta. Primjerice, vlasnici napišu za cijeli kompleks kojim upravljaju da sve sobe imaju vlastitu kupaonu s tušem i WC-om, pa kad dođete dobijete sobu u kojoj imate samo krevet, WC je 300 metara desno u šumi, a tuš 100 metara dalje u glavnoj zgradi gdje morate proći u šlafroku kroz restoran da biste došli do tuša na prvom katu. No, ponavljam, svi su izuzetno ljubazni, srdačni i pristupačni i spremni pomoći pa ćete se prije ili kasnije dogovoriti negdje na pola puta za prihvatljivu opciju.

 

Ako ste control freak poput mene, pa se prije puta detaljno pripremate što vidjeti i posjetiti, mogu reći da me vrlo ugodno iznenadilo što su svi turistički uredi gradova koje smo posjetili brzo i detaljno odgovorili na mailove i pitanja vezana uz sugestije što, kada i gdje posjetiti. Neki gradovi imaju i online mape središta grada ili određenog povijesnog/arheološkog lokaliteta, a oni koji nemaju vrlo rado će vam ih poslati mailom. Ako imate volje i vremena, preporučam vam da kontaktirate željene destinacije prije kretanja na put kako biste dobili korisne informacije. Mi smo, primjerice, u neke gradove stigli tek kasno poslijepodne ili u nedjelju kada turistički ured više nije radio, pa su nam dobro došle unaprijed pripremljene informacije o gradu. Pouka: ponekad nije loše biti control freak i štreber.

 

 

Nacionalni park Una

Nacionalni park Una je definitivno jedna od destinacija kojoj sam se najviše veselila jer sam rijeku Unu često promatrala kao lajtmotiv u opusima fotografa poznanika, a u razgovorima s likovnim umjetnicima iz BiH saznala kako je nekolicini upravo ova rijeka glavna inspiracija za rad. Una je gotovo cijelim uzdužnim profilom kaskadna rijeka, a njezinu posebnost čine sedrene barijere koje stvaraju slapove, riječne otoke-ade, kaskade, bukove te veće slapove koji su vezani za tektonska pomicanja. Dužina ovog površinski najvećeg kompleksa slapova u Nacionalnom parku iznosi 800 metara s ukupnom visinskom razlikom od 54 metra. Na internetu možete pronaći relevantne informacije o Nacionalnom parku Una, te isprintati kartu na kojoj su naznačeni svi ulazi u park kao i atrakcije koje vrijedi posjetiti. Nažalost, kao jednu od rijetkih negativnih strana ovog nacionalnog parka moram istaknuti činjenicu da se do dva najpoznatija slapa dolazi cestama koje su osam posljednjih kilometara prije dolaska na parking čisti makadam. Kako je nekoliko dana prije našeg posjeta padala kiša taj makadam bio je prepun dubokih rupa, pa se vožnja do Štrbačkog Buka i Martin Broda poprilično odužila. No, pola sata do sat vremena tumbanja po makadamu se isplati jer kad napokon stignete do željene lokacije od snage, svježine i ljepote slapova odmah zaboravite put kojim ste došli (do trenutka kada se istim morate vratiti).

 

Prvo smo se okuražili posjetiti Martin Brod. Nakon osam kilometara vožnje po makadamskoj cesti, ali uz rijeku Unu i prekrasnu prirodu stigli smo na parkiralište. U Martin Brodu osim Milančevog buka možete vidjeti mnoštvo drugih slapova, kaskada i bazena koji se prostiru kroz naselje od ušća rječice Unac u Unu. Mi smo prvo posjetili najveći i najljepši slap Milančev buk. Da biste došli do njega morate platiti ulaz, ali sve cijene ulaznica za prirodne, povijesne i kulturne znamenitosti, muzeje i galerije u Bosni su doista simbolične, posebice u usporedbi s cijenama u Hrvatskoj. Primjerice, cijena za slap Milančev buk je 3 KM (cca 11 kn). Od ulaza do slapa ima doslovce 100 metara hoda, a nakon razgleda prekrasnog slapa možete se prošetati dodatnih 200 metara do eko perionice i mlina Bučnica. Tu možete kupiti i lokalne proizvode od domaćih stanovnika. Nakon Milančevog buka svakako prošetajte do Malog slapa. Put do njega vodi preko crvenog pješačkog mosta s kojeg se pruža prekrasan pogled na Unu, a prelaskom preko mosta nakon 100 metara doći ćete i do Malog slapa koji je poprilično bučan i živahan. Odmah uz njega nalazi se kafić ako želite predahnuti na svježem zraku uz lijepi pogled, a ako ste gladni uz sami parking kod Milančevog buka smještena su i dva restorana. Mi smo jeli u restoranu “Kod Zore” i fino se najeli. Jedno je sigurno: u Bosni gdje god jeli jest ćete fino i povoljno, tako da ne možete pogriješiti.

 

Idući dan posjetili smo Štrbački buk, vjerojatno najpoznatiji slap Nacionalnog parka Una. I do njega smo vozili osam kilometara po makadamu, a kad smo napokon došli prepustili smo se očaravajućim ljepotama prirode. Drvena šetnica uz rijeku i slapove lijepo je uređena i održavana, a postoji i prostor za piknik na livadi uz rijeku tik prije samog slapa. Štrbački buk je ujedno i početna točka za rafting ture. Ako ogladnite i ovdje možete fino ručati u restoranu “Buk” koji pruža širok izbor mesnih jela.

 

 

Bihać

Mnogi su nam sugerirali da zaobiđemo Bihać “jer se tu nema što za vidjeti”, a i “puno je migranata pa je neugodna atmosfera u gradu”. Nismo poslušali taj savjet, posjetili smo Bihać i nismo požalili. U samom centru grada u pješačkoj zoni postoji info tabla s označenim lokacijama nacionalnih spomenika u gradskoj jezgri. Prošetali smo se i vidjeli toranj crkve sv. Antuna Padovanskog koja je građena krajem XIX. stoljeća, a dovršena 1894. godine u duhu zapadnoeuropskog eklekticizma. Na info tabli navedeno je kako katolička crkva u Bihaću spada u red sakralnih građevina čiji se tipovi mogu sresti širom sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Crkva sv. Antuna devastirana je u II. svjetskom ratu, a od nje je ostao samo toranj pored zidanog turbeta (mauzoleja). U blizini zvonika nalazi se i Kameno turbe čije točno vrijeme izgradnje nije poznato, ali pretpostavlja se da je nastalo odmah nakon ustoličenja nove austrougarske vlasti. Za vrijeme turske vladavine izgrađeno je originalno od drveta i nalazilo se na mjestu porušene katoličke crkve. Kada je nova vlast krenula s izgradnjom crkve na starim temeljima, sagrađeno je i novo turbe od lokalnog kvalitetnog kamena bihacita. Nova lokacija je od stare bila udaljena samo nekoliko metara, a taj je potez vlasti zadovoljio i muslimanski i katolički dio žitelja Bihaća.

 

Preko puta zvonika nalazi se Kapetanova kula i Konak. Prema legendi, koja je dijelom utemeljena i na povijesnim činjenicama, Kapetanova kula – Bihaćka utvrda spasila je život ugarsko-hrvatskom kralju Beli IV. od tatarskih konjanika. Iako na zgradi piše da je danas Kapetanova kula Muzej Unsko-sanskog kantona s eksponatima iz vremena japodskih plemena, zgrada nije bila otvorena kada smo posjetili Bihać, pa ne znamo kako izgleda zbirka. Konak je izgrađen u drugoj polovici XIX. stoljeća i svojim je dimenzijama, te markantnošću predstavljao jedan od najreprezentativnijih objekata urbane matrice starog grada. Konak je ujedno bio okupljalište Bišćana u kojem se nalazila gradska kavana, a pružao je udoban smještaj gostima koji su u njemu konačili. Objekt je uništen tijekom II. svjetskog rata. Malo dalje nalazi se Mala elektrana iz 1912. godine, a na putu do nje možete vidjeti i Zgradu Krajinaputeva iz 1916. godine izgrađenu prema projektu austrijskog arhitekta Ludwiga Hubera. U samom centru Bihaća nalazi se i Fethija džamija, koja je ujedno i jedina europska islamska bogomolja u gotičkom stilu. Fethija je ujedno i najočuvanija sakralna građevina u BiH. Sagrađena prvobitno kao crkva sv. Antuna Padovanskog krajem XIII. stoljeća i početkom XIV. stoljeća, dolaskom Turaka i osvajanjem posljednje utvrde u Pounju – Bihaća 1592. godine, crkva se preuređuje u glavnu džamiju u gradu i dobiva naziv Fethija (u prijevodu: osvojena). Nakon razgleda gradske jezgre sjeli smo na kavu u Gradsku pivnicu koju preporučam iz više razloga: hladovita lokacija uz rijeku, odličan odabir glazbe (rock), te dobra (i jaka) kava. Nakon kratke pauze prošetali smo se još malo uz rijeku Unu i prošli kroz veliki park s divnom alejom stabala pozicioniran odmah do Kapetanove kule i Ekonomskog fakulteta. Ako se nađete u Bihaću i imate vremena svakako preporučam posjet obližnjim Japodskim otocima koje sam ostavila kao šećer za kraj ovog putopisa.

 

 

 

Japodski otoci

Nakon Bihaća, a prije Štrbačkog Buka, smjestili su se čarobni Japodski otoci. Riječ je o kulturno-arheološkom području smještenom u naselju Račić, a ako uguglate Japodske otoke na fotografijama otoka iz zraka moći ćete vidjeti kako pet riječnih ada tvore formu zelenog “srca prirode”. Ade su povezane drvenim mostićima, a okružuje ih i između njih prolazi rijeka Una. Iako su Japodski otoci sve popularniji iz godine u godinu, pa zna biti i velika gužva vikendom, mi smo ih posjetili u nedjelju kasno poslijepodne kada je restoran već bio zatvoren za javnost, pa je bilo izuzetno malo ljudi na samoj lokaciji.

 

Doslovce smo imali osjećaj da u smiraj divnog sunčanog dana imamo Japodske otoke samo za sebe. Cijeli prirodni kompleks je pomno uređen i kreativno osmišljen, a mnoge vizure pružaju magične poglede (i fotografske kadrove) na ljepotu prirode u kojoj boravite. Stolovi restorana i bara smješteni su tik uz vodu pa vjerujem da je veliki užitak doći na piće ili ručak/večeru. Ovim idiličnim čudom prirode završavam prvi u nizu putopisa o Bosni.

 

 

Ako vas je zaintrigirao ovaj tekst, pratite i dalje PerceiveArt, jer vas očekuje još puno korisnih, komičnih i osebujnih informacija u daljnjim nastavcima putopisa po Bosni.

 

*informacije o povijesti Bihaća i Nacionalnog parka Una korištene u tekstu preuzete su s matičnih web stranica lokaliteta, info panela i deplijana