9.03.-28.03.2021., Galerija Prica, Samobor
Beograd-Podgorica-Samobor-Ajdovščina-Skoplje
(siječanj-svibanj 2021.)
U tradicionalnoj antropologiji žena simbolizira moć prirode. Kroz povijest umjetnosti i književnosti žena je često bila percipirana kao najveći ideal ili blagoslov, ali i najveći grijeh ili iskušenje. Karakterizacije žena varirale su od krhke, nježne i fragilne djevojke te ideala supruge i majke, preko impulzivnog, emocionalnog, intelektualnog, moralnog bića, pa sve do fatalne žene ili junačke, jake i neustrašive ženske persone. Žena je često bila simbol velike kompleksnosti koja u sebi spaja niz duhovnih i emocionalnih stanja. Položaj žena u društvu mijenjao se ovisno o društveno-povijesnim, ideološkim, ekonomskim i mnogim drugim faktorima. No, vremena su se značajno promijenila. Žena kao samostalna i neovisna jedinka traži vlastiti prostor slobode za razvoj i djelovanje, te želi aktivno i ravnopravno sudjelovati u izgradnji svijeta.
Grupna izložba Women about women (Žene o ženama) dio je međunarodnog umjetničkog projekta Rise of women in culture in Western Balkans (Uspon žena u kulturi na Zapadnom Balkanu) koji sufinancira Europska unija. Prema začetnoj ideji kustosice Biljane Jotić, pet kustosica iz pet zemalja – Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Slovenije i Sjeverne Makedonije – u funkciji selektorica izabralo je pet likovnih umjetnica iz svoje zemlje koje se bave značenjem, ulogom i pitanjem žene u svom umjetničkom djelovanju. Tema žene inicirana od ženskih kustosica i umjetnica u fokus stavlja ženu kao aktivnu sudionicu i protagonisticu vlastite sudbine, djelovanja, iskustva i interpretacije života žene u suvremenom svijetu. Bogatstvo različitih izričaja i medija, te iskustva i tema koje umjetnice problematiziraju unutar svojih radova rezultiralo je izložbom unutar koje djela životno i iskreno prenose percepciju, misli, stavove i iskustva predstavljenih umjetnica. Bivanjem u zajedničkom prostoru ostvaruje se komunikacija među jedinstvenim radovima, razvija se poveznica između pojedinih autorica i medija, dok granice nestaju i ustupaju mjesto razumijevanju i tematskim poveznicama između snažnih vizualnih radova koji utjelovljuju značenjske svojstvenosti autorice i zemlje iz koje dolazi.
Svečano otvorenje grupne međunarodne izložbe “Women about women” 9. ožujka 2021. u galeriji Prica u Samoboru:
Umjetnice iz Hrvatske Ivana Bajcer, Mirela Blažević, Marina Ćorić, Lena Kramarić i Mateja Rusak u mediju slikarstva, fotografije i video rada otvoreno progovaraju o poimanju i percepciji žene polazeći prvenstveno od sebe, pa se tako čak tri autorice izražavaju kroz temu autoportreta. Ivana Bajcer u video radu “Ispiranje” iskreno progovara o nametnutim očekivanjima i predrasudama o umjetnicama, ženama, uspjehu i karijeri koje je tijekom godina kontinuirano slušala i pohranjivala u svoj um. Talog svih nametnutih ograničenja razorio je njezin unutarnji mir i stavio ju u paralizirajuće stanje bespomoćnosti. U video radu umjetnica sjedi u kadi, a na njezinom tijelu ispisane su predrasude, savjeti i ograničenja koja ju koče u daljnjem napretku. Ivana Bajcer započinje odlučno ispirati riječi sa svog tijela koje su se tako duboko usadile u njezin um. Ispiranje natpisa s tijela ritualni je akt koji predstavlja katarzično iskustvo u kontekstu rješavanja opterećujućih i nakupljenih negativnosti i ograničenja, ali njegovo potpuno ispunjenje je nemoguće, jer neke misli ostaju trajno zapisane u nama.
Također kroz motiv ženskog tijela, Mateja Rusak poziva žene da ne pokleknu pred nametnutim društvenim vrijednostima i očekivanjima već da slave svoju slobodu. Fotografija “Expose yourself” dio je šireg ciklusa unutar kojeg autorica istražuje vanjštinu i nutrinu ženskog tijela kroz medij fotografije. Pomno odabran kadar u sjeni s fragmentom leđa, ramena i ruke istovremeno otkriva i skriva, te sugerira kompleksnost ženskog bića. Toliko toga je izrečeno, sadržano i naznačeno u krajnje pročišćenom ambijentalnom radu. Poetika, ljepota i mirnoća sadržana u fotografiji otvara jednu kompleksnu temu – suvremeni svijet potiče i podržava borbu za vlastita prava te ima razumijevanja za teške situacije i tragedije, no je li istovremeno mogućnost da žena bude sretna i osjeća se slobodnom postala tabu? Na to pitanje lako možemo nadovezati i temu slavljenja ljepote. S jedne strane, aktivno (i opravdano) se kritizira pretjerana objektivizacija žena tj. poimanje žene kao seksualnog objekta, dok se, s druge strane, potiskuje i trivijalizira pojam estetike i klasične ljepote. Je li i ona danas postala nepoželjna? Smije li žena biti ponosna na svoje psihičko i fizičko bogatstvo, sposobnosti i ljepotu koju posjeduje? Marina Ćorić u crno-bijeloj fotografiji “Lace” teži klasičnosti, jednostavnosti i čistoći forme pa i izražavanju estetske težnje vezane za univerzalni ideal ljepote. Uvijek iskrena u svom radu s ciljem izražavanja vlastitih osjećaja kroz prezentaciju osobnog intimnog svijeta Marina Ćorić monokromatski ciklus fotografija, nastao prije 10 godina, definira kao opoziciju ostatku svog djelovanja i izražavanja, a koje često karakterizira ranjivost, izloženost i kaotičnost. Oponiranjem dvaju različitih ciklusa autorica zapravo uravnotežuje svoje djelovanje, dok suprotnosti opusa potenciraju svoje zasebne vrijednosti.
Mirela Blažević u svom radu žensko tijelo koristi kao kreativno sredstvo komunikacije. Kako sama umjetnica kaže “tijelo je subjekt iskustva postizanja najvećeg zadovoljstva u činu slikanja – u tom trenutku osjetim prazninu i svijet kako struji kroz mene”. Slika “Svijet” autoportret je umjetnice interpretiran iz neobičnog rakursa pri čemu gledatelj ima jedinstvenu priliku vidjeti svijet iz pozicije umjetnice. Ne vidimo lice autorice, već gledamo njezinim očima. Ovakva neobična interpretacija omogućuje pogled u jedan intiman svijet, viđen kroz oči umjetnice, ali predan promatraču da ga sâm doživi i interpretira. U vlastiti, ali istovremeno i naš svijet uvodi nas i slika “Erasing-rewind” Lene Kramarić. Vrlo životan rad iznimno misaone atmosfere s krajnje jednostavnim motivom priča priču o vremenu. U središte kompozicije smještena je žena čije lice prekriva bogati buket cvijeća. Ona predstavlja sadašnjost, dok je crnilo iza njezinih leđa prošlost, a bjelina ispred nje budućnost. Svi ti elementi stapaju se odnosno brišu i nestaju u središnjem dijelu, jer sadašnjost čini i naša prošlost i stečeno iskustvo, ali i naše želje i nadanja. Kretanje unaprijed ovisi isključivo o nama.
Crnogorske umjetnice Anka Gardašević i Jovana Vujanović nadovezuju se na pitanje vremena u svojim radovima, dok Gordana Kuč, Maja Šofranac i Milena Jovićević u fokus stavljaju pitanje slobode, identiteta i nametnutih stereotipa. Anka Gardašević kroz fotografiju “Pietá” interpretira priču o trajanju i našoj svijesti o konačnosti s namjerom da potakne i aktivira zakopana sjećanja i otvori pitanje o našem bitku. Jovana Vujanović instalacijom “Orbiting” ukazuje na sâm čin čekanja kroz dojmljivo implementiranje vlastitog lika u rad i to prikazanog u spavaćici u mediju crno-bijele fotografije, čime aludira na protok vremena kroz motiv sata na koji smo često fokusirani u procesu čekanja. Položajem tijela i izrazom lica umjetnica ukazuje na stanje koje iscrpljuje i kojim ulazimo u limb beskonačnog trajanja u kojem se ništa ne događa pri čemu gubimo nadu i smisao. Iz područja percepcije vremena zalazimo u područje pitanja identiteta u ciklusu slika-objekata “Ja je netko drugi” autorice Gordane Kuč. Kompozicija od apstraktnih, ali formom i materijalom asocijativnih elemenata (crne mrežaste ženske čarape) maksimalnom redukcijom progovara, kako autorica ističe, o ženskom iskustvu kroz asocijaciju na tjelesno, čulno i intimno. Pitanje identiteta i slobode nastavlja se i u djelu Maje Šofranac. Rad “Single woman” izveden u tehnici monoprinta na sintetičkom platnu prikazuje ljudsko tijelo na koje autorica projicira presjek motora aviona kao simbol društveno nametnutih i rodnih uloga koje, kako autorica kaže, po tradicionalnim crnogorskim vjerovanjima čine ženu vrijednom postojanja. Projekcija prekriva crtež, potiskuje ga, negira i nameće svoj identitet. Otvara se pitanje slobode izbora življenja i djelovanja žene u društvu. U fokusu je borba protiv nametnutih zahtjeva i očekivanja neosviještene sredine koja potiskuje osobni identitet i navodi na utapanje u stereotipni kolektivni identitet zajednice koji pak ne doprinosi razvoju i bogatstvu kako pojedinca tako ni zajednice.
Na problem patrijarhalne matrice prema kojoj i dalje djeluje crnogorsko društvo ukazuje rad Milene Jovićević. Instalacija “Man’s games, over and over again” jednostavnom, ali krajnje jasnom i dojmljivom simbolikom ukazuje na probleme neravnopravnosti, ograničenosti, predrasuda, nametnutih uloga i stereotipa u društvu. Tri ženske figure autorica prikazuje u poziciji igračica stolnog nogometa te ih oblikuje kao klasične stereotipe u društvu: tradicionalna žena kao personifikacija dobre supruge i majke, silikonska žena s prenaglašenim tjelesnim atributima svedena na seksualni objekt i poslovna žena opsjednuta karijerom. No, ključna poruka koju ovim radom umjetnica šalje jest da igra u kojoj sudjeluju nije poštena od samog početka, jer akterice igraju mušku igru prema muškim pravilima i iako nema vizualne potvrde muškog prisustva u društvu, jedino on osvaja bodove i manipulira.
Umjetnice iz Srbije Anđela Grabež i Leonora Vekić nastavljaju priču o identitetu, dok se Gordana Belić, Natalija Miladinović i Vesna Vesić fokusiraju na izraz emocija kroz osobnu priču. Video rad “Netko” autorice Anđele Grabež priča je o identitetu i maskama koje nosimo i iza kojih se krijemo kao što se krijemo i iza uloga koje igramo u društvu. Brzim izmjenama kadrova unutar video rada naglasak je na različitim površinama i teksturama kao i dijelovima tijela dok područje erotike dopušta otvorenost i iskrenost u komunikaciji. Leonora Vekić priču o arhetipovima ženskog identiteta komunicira kroz seriju “Portreti” izvedenu u mediju ručno rađene čipke učvršćene na okvir od pleksiglasa. Lice je naznačeno, ali transparentno, dok se njegovo bogatstvo ističe kroz odnos svjetlosti i sjene u pozadini. Starinska tehnika kukičanja asocira na običaje i tradiciju, budi sjećanje na naslijeđe ženske linije u obitelji, a njezin susret sa sadašnjošću očituje se kroz spoj sa suvremenim hladnim materijalom – pleksiglasom. Uporabom još jedne starinske tehnike – filcanja – Vesna Vesić u radu “My dears/ Adorno’s letter to his parents” (iz serije “Nježne stvari – konceptualne i korisne”) ukazuje na važnost dodira odnosno taktilnosti kao značajnog medija za prijenos energije. Vunene slike sadrže dijelove političkih i intimnih tekstova značajnih filozofa XX. stoljeća koji se referiraju na velike promjene poput svjetskih uspona i padova, dok slike-tkanine nude svojevrsnu tjelesnu i duhovnu potporu – deka kao mjesto nježnosti, topline, komfora i osjećaja sigurnosti.
U svijet naglašeno osobnog i intimnog iskustva koje u fokus stavlja povezanost s voljenim osobama uvode nas Gordana Belić i Natalija Miladinović. Ispružene ruke koje pozivaju na kontakt, zagrljaj i bliskost čine skulpturalnu instalaciju putem koje je Gordana Belić izrazila emociju i stanje u kojem se našla nakon iznenadnog gubitka majke. Instalacija “Majko!” interaktivan je rad kojim je umjetnica izrazila sve ono što nije mogla izreći riječima. Posve drugačiji rad, ali podjednako snažne energije povezanosti i relevantnog emocionalnog sadržaja jest fotografija “Soba glasnih misli” Natalije Miladinović. Gola ženska figura kleči i rukama obgrljuje trudnički trbuh, kosa prekriva lice, a položaj tijela izražava emocije, kao što to čini i ekspresivna slika u pozadini s dominantnom crvenom bojom koja nudi višestruka značenja. Kontrast mirne ženske figure u vlastitoj kontemplaciji i ekspresivnost pozadinskog umjetničkog djela čine savršeno uravnoteženu cjelinu potencirajući međusobno vlastita stanja i emocije.
Sagledavajući radove umjetnica iz različitih zemalja objedinjenih na ovoj izložbi sve više i više se otvaraju poveznice i sličnosti u emocijama i problemima, iako je riječ o individualnom iskustvu i posve drugačijim okolnostima. Tako primjerice, u djelima umjetnica iz Sjeverne Makedonije Shqipe Mehmeti i Hristine Zafirovske u prvi plan dolaze problemi stereotipa, patrijarhata i ograničavanja slobode kojima se bave i ranije spomenute Maja Šofranac i Milena Jovićević, dok se radovi Tanje Balać i Marije Miloševske referiraju na suvremeni svijet ukazujući na važnost umjetnosti, ali i nekih starih izumirućih tehnika i običaja. Rad “Silence” u kombiniranoj tehnici suhe igle i olovke otvoreno progovara o društvu u kojem autorica Shqipe Mehmeti živi, a u kojem se žene i njihove potrebe čak i u XXI. stoljeću smatraju tabuom. Krupni kadar prikaza ženskog lica čija usta prekriva snažna ruka jasan je simbol represije, potiskivanja, zabrane i ograničavanja slobode mišljenja i djelovanja žena. U zemlji u kojoj su žene i dalje percipirane isključivo kao instrument za reprodukciju i nastavak obiteljske linije, autorica se kroz svoje umjetničko djelovanje otvoreno suočava sa zagovornicima tabua u nadi za reakcijom koja je ključno sredstvo u borbi za oslobađanje od nametnutih tradicionalnih okvira. Osobnu kritiku na rastuće i krajnje vulgarno iskorištavanje žena u marketinškoj industriji izražava Hristina Zafirovska u umjetničkom objektu “WOMAN”. Naime, autorica ističe kako unatoč svim deklarativno stečenim zakonskim pravima koja žene i muškarce čine jednakima, u praksi je situacija daleko od idealne. Kao primjer navodi moderne reklamne kampanje u kojima je gotovo bez iznimke žena definirana kao sinonim za reprodukciju i seksualnost. Suptilno, inteligentno, jednostavno i pročišćeno te krajnje jasno i dojmljivo Hristina Zafirovska iznosi kritiku vizualno-tekstualnom zamjenom poznatih stereotipa mijenjajući njihove uvriježene uloge kroz prihvaćene boje i oblike koje vežemo uz određeni spol.
Ana Lazarevska potaknuta izvanrednim okolnostima u kojima smo se svi našli u doba svjetske pandemije kroz rad “Koja si ti?” poziva na introspekciju. Svjetleći objekt u čijem je središtu ispisano pitanje kružnom formom i apliciranjem na zid asocira na ogledalo, a umjesto njega nailazimo na pitanje koje nas potiče da se u njemu ogledamo i promislimo o sebi. Samospoznajom se bavi i video rad “Memorabilia” autorice Tanje Balać. Umjetnica pojašnjava kako polazeći od percepcije suvremenog čovjeka kao usamljenog pojedinca fokusiranog na virtualno umrežavanje, ona nudi svoj maštoviti svijet ispunjen umjetnošću kao alternativu za nove misli i mogućnosti izbora djelovanja.
I dok je Leonora Vekić ukazala na tehniku kukičanja i bogatstvo čipke, Vesna Vesić na tehniku filcanja i materijal vune, Marija Miloševska u radu “Ad infinitum” spaja filigransku tehniku i umjetno mušičarenje. Kako sama kaže, cilj joj je naglasiti ulogu žene kroz filigranski nakit, definirajući pristup i praksu nakita kao kritičkog diskursa u stvaranju kulture što na ovoj izložbi postiže kroz dojmljivu, estetski privlačnu i pročišćenu fotografiju u čiji fokus stavlja ženski model oslikan i ukrašen nizom asocijativnih elemenata, dok boje, teksture i oblici utjelovljuju i isprepliću bogatstvo filigranske tehnike i karakteristike mušičarenja.
Traganje i pronalazak svog iskonskog bića na različite načine problematiziraju slovenske umjetnice. Anja Kranjc ukazuje na pritisak kapitalističkog društva fokusiran na definiranje uloge i percepcije žene u suvremenom svijetu. Svi nam govore kako moramo biti snažne i jake, kao da je iskaz krhkosti ili osjetljivosti naš vlastiti poraz. Slika “Utjelovljenje divljine IX” vertikalna je kompozicija šumskog krajolika s dominantnim meditativnim plavim tonovima u čije središte autorica smješta ležeću žensku figuru prekrivenu laganom namreškanom tkaninom.
Plava kao boja praznine, beskraja i božanskog označava mir, razmišljanje i um, te poziva na pronalazak vlastitog duhovnog bića koje utjelovljuje divljinu. Pitanjem osobne dubine duše, također kroz dominantnu plavu boju, bavi se Lona Verlich u radu “Žena u plavom – maternica”. Slika utjelovljuje autoričin duhovni portret kroz krajnje stiliziranu žensku figuru smještenu u zrakoprazni prostor ispunjen nizom lebdećih elemenata od kojih neke prepoznajemo na prvu, poput motiva srca, dok nas ostali uvode u autoričin osobni likovni jezik. Zadržavajući se u području naglašene simbolike i stilizacije dolazimo do prve i jedine animalističke interpretacije u sklopu ove izložbe. Riječ je o skulpturama “Riba 1” i “Riba 2” autorice Urše Toman koje su ujedno i personifikacija evolucije pri čemu je fokus stavljen na žene kao “misleće, kreativne i neprocjenjive tvorce biološkog razvoja”. Ranije spomenuta krhkost često biva skrivena, jer je okarakterizirana kao nepoželjna, a njome se bavi i Meta Šolar u radu “Hiding disappearing II”. Iako je riječ o frontalnom portretu, lice je skriveno iza reflektirajućih sunčanih naočala i majice koju ženski lik povlači preko lica. Prikaz je to žene koja skriva vlastito lice kao što iz nesigurnosti i straha od osude skriva i svoje misli. Koliko su umjetnice saživljene i prožete sa svojim umjetničkim djelovanjem potvrđuje i rad “Almost love”. Teja Tegelj u crtežu velikih dimenzija slobodno i ekspresivno progovara potezom, linijom i bojom u cilju istraživanja širenja granica vlastitog tijela u područje crteža. Kako kustosica Anamarija Stibilj Šajn ističe, autorica stoji u polju crtanja i prihvaća ga tijelom čime unutarnje slike utiskuje u vanjske i tako ostvaruje svoju potpuno intimnu ikonografiju.
Međunarodni projekt i izložba Women about women (Žene o ženama) koja okuplja 25 umjetnica iz pet zemalja jedinstven je prostor unutar kojeg umjetnice iskreno i otvoreno progovaraju vlastitim umjetničkim jezikom, različitim izričajima i kroz različite medije objedinjene zajedničkom temom žene. Samostalne umjetnice i nezavisne kustosice blisko surađujući i djelujući u području kulture i umjetnosti često se suočavaju s istim predrasudama, problemima ili preprekama, a svaka ih rješava na svoj način ovisno o karakteru, temperamentu, okolnostima i mogućnostima. Takva povezanost, razumijevanje i iskustvo učinile su ovu suradnju poticajnom i bogatom, te lišenom ikakvih lažnih uvijanja i pakiranja u poželjne celofane. Bogatstvo, raznolikost, razumijevanje i otkrivanje međusobnih sličnosti i razlika i potencijala svih uključenih jedinki unutar projekta stvorilo je nevjerojatnu platformu različitosti oplemenjujući sve uključene kroz međusobnu razmjenu iskustava i mišljenja, a potom i kroz komunikaciju s publikom, gledateljima, medijima i zainteresiranim pojedincima. Riječ je o jedinstvenom međunarodnom projektu koji je posvećen uvidu i ukazivanju na ulogu i značaj žene u oblikovanju kulturne i društvene stvarnosti, a to čini kroz najiskreniji vid komunikacije – umjetnost.
Okrugli stol “Život i mogućnosti djelovanja suvremenih umjetnica u Hrvatskoj danas” održan 10. ožujka 2021. u sklopu izložbe “Women about women” u galeriji Prica u Samoboru:
Fotografije s otvorenja izložbe i okruglog stola:
