25.06.-13.07.2021., Dom kulture Nova Gradiška
Svima nam je dobro poznat citat “stalna na tom svijetu samo mijena jest”. Sve što znamo i osjećamo je u kontinuiranom procesu mijene. Ljudska nemoć nad veličinom sudbine izazov je kojem čovječanstvo još nije doskočilo. Na nama ostaje tek izbor hoćemo li prihvatiti neminovnu prolaznost ili se prepustiti osjećaju bespomoćnosti i beskonačnog traganja za odgovorom koji možda niti ne postoji.
Želimir Fišić u ciklusu slika pod nazivom “Vanishing point” oblikuje masivne konstrukcije dehumaniziranih napuštenih prostora pri čemu slučajni prolaznici, povremeno i u liku autoportreta, djeluju kao da su aplicirani u prostor tj. kao da ovdje ne pripadaju. Tako primarni motiv oronulih industrijskih konstrukcija te olupina brodova i kamiona postaje metafora fizičkog i duhovnog propadanja.
Jedinstvenim načinom gradnje kompozicije te kombiniranjem nekoliko primijenjenih tehnika Želimir Fišić oblikuje specifičnu atmosferu utjelovljenog prostora koji varira od eksterijera gradilišta, interijera napuštenih industrijskih hala pa sve do automobilskih i brodskih olupina. Monokromatski jednolično obojana crna površina čini pozadinu sadržaja slike koju u pravilu presijeca jedna ili nekoliko horizontalnih linija ciglene boje dijeleći nebo od tla. Za razliku od crnog prostora neba, tlo je definirano bijelom, crnom ili ciglenom bojom. Jednoličnost i plošnost pozadine poništena je snažnim linearnim crtežom, najčešće u kontrastnoj bijeloj boji, koji perspektivnim skraćenjima sugerira dubinu prostora. Važnu ulogu u definiranju kompozicije igra i različit tretman površine – od glatkih i lakiranih do smežuranih dijelova nastalih lijepljenjem papira na tvrdu podlogu. I dok monokromatska površina potvrđuje statičan otvoren beskonačan prostor, niz detalja oblikovanih akrilom, tušem i flomasterom ističe sâm proces propadanja odnosno derutnost, zahrđalost i oronulost konstrukcija koje godinama stoje napuštene i prepuštene zubu vremena.
Specifična atmosfera radova ostvarena je spajanjem različitih slikarskih i crtaćih tehnika, kontrastom boja, ali i kontrastom dimenzija gorostasnih urbanih vizura i uprizorenog ljudskog bića koje je posve disproporcionalno u usporedbi s opustošenim građevinama. Čovjek promatra napušteni svijet u kojem se našao bez mogućnosti utjecaja na novonastalo stanje te svjedoči onome što neminovno slijedi. Iz pomno oblikovanih kompozicija i mnoštva izvedenih detalja, posebice kod konstrukcije interijera napuštenih objekata, iščitavamo analitički pristup i sistematičnu gradnju kompozicije, gdje pomno razrađene i izvedene konstrukcije daju dojam nadrealne mirnoće i statičnosti. Naglašavanjem kontrasta velebnih, ali propalih industrijskih objekata i malog, ali živog čovjeka Fišić poentira sadržaj i priču obogaćenu specifičnim koloritom i osobnom ikonografijom utjelovljujući pritom bizarnu atmosferu otuđenosti.
Motiv slučajnih prolaznika provlači se gotovo kroz sve radove. Ljudi hodaju, stoje ili sjede, ali djeluju kao da su izmješteni iz nekog drugog okruženja. I dok su konstrukcijski i građevinski objekti u pravilu akromatski, ljudski likovi su uvijek prikazani u toplim zemljanim tonovima te su najčešće okrenuti leđima prema promatraču čime se zadržava njihova anonimnost, a naglasak stavlja na prisustvo ljudskog bića u prostoru. Vrlo često se javlja i motiv autoportreta. Vlastitim prisustvom u radu autor naglasak stavlja na osobnu interpretaciju i percepciju prolaznosti. Sebe najčešće prikazuje kako hoda prema metalnim oronulim konstrukcijama što možemo protumačiti kao njegov osobni, duhovni susret s mišlju o prolaznosti.
Najkompleksnija odnosno najrazrađenija kompozicija s najviše prostornih detalja je svakako prikaz unutrašnjosti jednog napuštenog industrijskog kompleksa. Utjelovljen kroz raster bijelih linija te crnih, sivih i bijelih ploha prostor je ostvaren linearnom perspektivom. Okvir unutar okvira dodatno naglašava dubinu prostora, dok ljudski lik s desne strane stoji naslonjen na ogradu i svojim prisustvom ublažava hladnoću objekta te potvrđuje figurativni karakter djela. Rad koji također odudara od ostalih jest prikaz dva dječaka unutar hangara s autićima iz lunaparka. Princip gradnje kompozicije je isti, ali je daleko veća prisutnost toplih boja. Crvena i žuta tako čine poveznicu između autića i ljudskih likova, dok dječaci u rukama drže skateboard i loptu odnosno simbole života, aktivnosti, druženja i veselja. Linije i oblici su više organskog karaktera negoli naglašeno geometrijskog, dok stil prikaza djeluje pomalo stripovski s puno više detalja nego na drugim slikama.
Uz slučajne prolaznike, lajtmotiv koji se provlači kroz sva djela jest sunce. Ono je vrlo često tankim linijama poput kolotura povezano s objektima ili tlom. Valja istaknuti kako sunce, kao jedini element prirode, ne sjaji, ne obasjava i ne rasvjetljuje kompoziciju već je prisutno kao simbol čime se dodatno potiče specifično ozračje cijelog ciklusa.
Na prvi pogled je vidljivo kako dominiraju vodoravni formati, no svakako valja istaknuti vrlo snažan i dojmljiv okomiti format s autoportretom čije je lice okrenuto prema promatraču sa zamišljenim pogledom usmjerenim prema tlu. Sunce iznad lika linijski spaja tlo i građevinu u pozadini. Krajnje statična, no istovremeno naglašeno simbolična kompozicija utjelovljuje misaoni koncept cijele serije slika.
Zaključno, upravo na nama ostaje da se vlastitim misaonim traganjem kroz ciklus “Vanishing point” Želimira Fišića zapitamo kada i kako dolazimo do točke nestajanja i nestajemo li zbog vlastitih odluka i postupaka ili sudbine na koju nismo mogli utjecati?
Fotografije s otvorenja izložbe:
