29.05.-14.06.2015. Galerija Zlati Ajngel, Varaždin
Život i smrt, ljubav i mržnja, ljepota i ružnoća, svjetlost i tama – sve su to krajnosti koje utjelovljuju životne transformacije, a koje je slikarica Željka Cupek interpretirala kroz bazičan motiv vrta. Idealan krajolik ispunjen prirodnim ljepotama smješten na osamljenom mjestu kroz cijelu povijest predstavljao je posebno mjesto – mjesto kontemplacije, mjesto bivanja sa samim sobom, tzv. ‘krajolik uma’.
Željka Cupek u svom novom ciklusu stvara svojevrsni imago hortorum gdje slikarskim elementima istražuje tematske tenzije između umjetnosti i prirode. Polazeći od motiva crne ruže Cupek materijalizira neminovnu prolaznost svakog živog bića stvarajući pritom kontrapod klasičnom poimanju ruže. Dinamičan kovitlac cvijeta postupno biva sveden na osnovni oblik kruga. Krug, kao simbol cikličnosti živućeg svijeta, predstavlja početak i kraj, prolaznost i propadanje, crnilo koje nam prethodi i s kojim nestajemo.
Prolaznost ljepote ruže svoj psihološki predložak pronalazi u suprotstavljanju ugodnog i zastrašujućeg krajolika. Poimanje vrta kao locus amoenus odnosno mjesta ugode uravnoteženo je s locus terribilisom, zastrašujućim mjestom koje Ovidije u ‘Metamorfozama’ definira kao mjesto gdje nasilne okolnosti rezultiraju transformacijama koje postaju dio prirodnog krajolika. Akromatska Monsterosa dobiva antipod u dubokoj plavoj boji koja prikaz noćnog vrta obogaćuje aurom mističnosti, tajnovitosti i izoliranosti, istovremeno gradeći oblik kruga čime se dodatno naglašava beskonačnost forme.
Ljudska inačica cikličnosti života interpretirana je kroz još jedan motiv iz Ovidijevih ‘Metamorfoza’. Narcis kao oličenje samoljublja u radu Liriope, nazvanom prema Narcisovoj majci, uz čudovišnu Monsterosu svjedoči o uzročno-posljedičnoj povezanosti procesa rasta, bujanja i ljepote s neminovnim opadanjem, propadanjem i odumiranjem.
Različite faze razvoja predočene primarno kroz motiv ruže objedinjene su u seriji radova manjeg formata koje čine vlastiti imago hortorum. Značajan iskorak vidljiv je kroz postepeno oslobađanje forme – od akromatske Monsterose preko hermetički zatvorenog materičnog kruga do otvorenih kolorističkih kompozicija koje nose reminiscenciju proživljenog, ali i pružaju naznaku daljnjeg procesa razvoja forme.
Pomnom razgradnjom odabranih motiva životnih protimbi s naglaskom na njihovu duhovnu srž Željka Cupek nastavlja propitivati cikličku narav prirode ukazujući pritom na iracionalnost našeg vremena i proizvodnju neutažive potrebe za stanjem apsolutne ugode, naglašavajući pritom varljivost ljepote zbog koje često zaslijepljeni vizualnim upadamo u psihološke zamke.