Sva lica Hrvatske

This slideshow requires JavaScript.

13.10.-11.11.2021, Dom kulture Nova Gradiška

 

Kako vidimo i doživljavamo zemlju u kojoj živimo, koje emocije gajimo prema vlastitoj domovini te u kojoj mjeri ona definira srž svakog pojedinca? Na sva ta pitanja, ali i mnoga druga odgovorili su umjetnici selektirani putem javnog natječaja u sklopu grupne izložbe Sva lica Hrvatske. Na izložbi sudjeluju: Ena Gilih, Irena Podvorac, Damir Facan-Grdiša, Dominique Jurić, Maja Cipek, Sandra Radić Parać, Zoran Kakša, Alen Kasumović, Alen Matijašević, Ivica Malčić, Iva Džaja, Božica Petković, Brut Carniollus, Darija Stipanić, Janko Belaj, Luka Pacek, Marijana Pišonić, Marina Krištofić – Marinksy, Marina Perković, Mirela Blažević, Nikolina Žabčić, Silvija Sikavica, Tea Švarić, Zdravko Milić, Željko Subić, Nina Iris Bešlić, Ognjen Rađen, Željko Krčadinac, Andreja Krušelj, Dominik Zdenković, Josip Mijić, Margareta Peršić, Antonia Magdić, Darija Dolanski Majdak, Judita Horvatinović, Jasmina Jakopanec, Ivana Kutuzović, Nevena Petra Piližota, Nika Petrović Grilc, Nataša Vuković, Vlasta Pastuović Aleksić, Zvonimir Čačić, Tina Medić, Vesna Šantak, Sandra Ban, Jasmina Runje, Ana Marijanović, Ivana Filip. Kako vide Hrvatsku umjetnici su interpretirali u najrazličitijim medijima – od crteža, ilustracije, grafike, fotografije, slikarstva, preko umjetničkog nakita, keramike, skulptura, pa sve do sliko-objekata, video radova i konceptualnih djela, a iznimno velik broj autora prijavio je radove nastale iz više dijelova (diptih, triptih, kvadriptih, poliptih) što ukazuje na viđenje slojevitosti i raznolikosti Hrvatske.

 

Iako tema izložbe nije striktno vezana uz pandemiju i potrese, određeni broj umjetnika se neminovno dotaknuo tih područja, jer je nemoguće potisnuti i ne osvrnuti se na posljednje dvije godine života. I prije katastrofične 2020. godine često smo Hrvatsku percipirali kao zemlju suprotnosti. Mnogi umjetnici su se fokusirali na prirodne ljepote kojima obiluje naša zemlja, ali i na činjenicu kako o njima ne brinemo dovoljno. Pojedini autori su se nadovezali s temom kako posjedujemo brojne prirodne resurse, ali ih prodajemo i/li izvozimo na vanjsko tržište, umjesto da sami koristimo ono što proizvedemo. Drugi su ukazali na bogato kulturno i umjetničko naslijeđe, ali i na činjenicu da nam zemlja rapidno stagnira… Sve te opozicije dodatno su potencirane tijekom 2020. i 2021. godine kada smo bili onemogućeni slobodno se kretati i putovati što nas je navelo da ozbiljno promislimo gdje i kako živimo, tko smo i od čega smo sazdani te na koje se sve načine možemo povezati i pomoći jedni drugima u katastrofičnoj godini i iznimno teškim psihičkim i fizičkim uvjetima u kojima smo se našli.

 

Umjetnici su kroz svoje radove interpretirali sve ono dobro i/li loše u našoj zemlji. Sve što ih smeta, ljuti, žalosti ili pak inspirira i daje razlog za nastavak dalje. Kod većine prijavljenih radova fokus je na suprotnostima, oprečnostima tj. kontradiktornostima na koje nailazimo na svakom koraku. Bilo da je riječ o nevjerojatnim prirodnim ljepotama ili pak devastacijama kulturnih dobara, spomenika i arhitektonskih ostvarenja, o humanitarnom i solidarnom djelovanju pojedinca, skupine i zajednice ili pak diskriminaciji, podjelama i poticanju mržnje, naglasak je na osobnoj interpretaciji vlastite zemlje i naroda, tj. Hrvatske viđene kroz oči likovnih umjetnika.

 

SVE ONO DOBRO I LOŠE

 

Kroz intiman format prepoznatljivog oblika Hrvatske autorica Božica Petković istaknula je nevjerojatno bogatstvo i raznolikost vlastite zemlje. Rad Stijena malih dimenzija strukturalno je bogato razveden s različitim teksturama od hrapavih udubljenja do uglađenih istaka koji izranjaju iz crnila podnožja u vidu srebrnih akcenata dok naziv rada ukazuje na snagu Hrvatske koja “unatoč neizvjesnostima ostaje čvrsta i jaka”.

 

Darija Dolanski Majdak u svom prepoznatljivom rukopisu u vidu zasićenih i koloristički bogatih geometrijskih apstrakcija oblikuje triptih pod nazivom Mikro Svemir koji ukazuje na “izobilje o kojem mnoge zemlje mogu samo sanjati”. Autorica pritom ne poriče negativnosti kao što su prljava politika, korupcija, loša ekonomija, veliki dugovi i nizak standard, ali kako smo svakodnevno bombardirani isključivo negativnim vijestima ona namjerno skreće pozornost na ono dobro i pozitivno što često uzimamo zdravo za gotovo.

 

I dok su se pojedine autorice odlučile za isticanje pozitivnih strana vlastite zemlje, drugi su u fokus stavili negativnosti koje je nemoguće izbjeći u svakodnevnom životu. Foto manipulacijom Svakodnevni život Marina Krištofić – Marinksy na vrlo slikovit crnohumorni način interpretira kako konzumacijom medija, a u konkretnom slučaju novina, bivamo doslovce zasipani novom dozom senzacionalizma, skandala i crne kronike, dok Zdravko Milić u triptihu malog formata Historydrome IV, XII i XV kroz akromatske figurativne isječke situacija ilustrira stanje i ključne probleme u državi poput mita i korupcije, lošeg pravosuđa i neproduktivnog upravljanja državom, a sve se to odrazilo, kako autor ističe, u međuljudskim odnosima, promjeni karaktera i nesvjesnom utjecaju na svekoliko ponašanje u društvu. Na potonji triptih prirodno se nadovezuje rad Nedostatan Darije Stipanić kao simbol borbe svakog pojedinca s državnim aparatom javnih službi te pripadajućom administracijom i birokracijom.

 

 

SLIKA HRVATSKE KROZ OSOBNI DOŽIVLJAJ SREDINE U KOJOJ ŽIVIMO

 

Cijeli niz umjetnica i umjetnika fokusirao se na bilježenje odabranog trenutka iz svakodnevnice koji utjelovljuje atmosferu i sve one pozitivne ili negativne posljedice vremena u kojem živimo. Tako, primjerice, Željko Krčadinac u fotografiji Opušteni Zagreb iz 2006. godine vjerno bilježi pozitivnu atmosferu gradskog života, dok fotografija Art studio Croatia Margarete Peršić ističe drugu stranu Zagreba – onu aktualnu u kojoj su nestali krojački saloni, galerije, brijačnice, željeznarije, antikvarijati i brojni mali obrti te je ostala, kako sama autorica kaže, ruševina grčkog Partenona. I dok umjetnica fotografira ostatke, krhotine i ruševine jedne civilizacije istovremeno se pita što se dogodilo sa stanovnicima grada i kako je došlo do ovakvog zanemarivanja i propasti?

 

Isto pitanje postavlja i Tina Medić fotografirajući napuštene ruine u Osijeku koje su postale simbol prolaznosti, ali i uspomena na neka druga, davna vremena.

 

Živ i dinamičan prostor bilježi Dominik Zdenković u radu Normalno u kojem vješto utjelovljuje atmosferu jednog divnog sunčanog dana na poznatom zagrebačkom Britancu. Iako je rad stvoren u vrijeme pandemije, na što aludira sâm naziv, autor svjesnim odabirom prikaza trenutka radosti želi potaknuti ljude na djelovanje i mogućnost promjene. Osječku varijantu Britanca bilježi Ena Gilih u radu AUtopija kao svojevrsnu metaforu našeg mentaliteta. U tehnici ulja na platnu autorica je utjelovila duh vremena u svakodnevnom prizoru osječkog sajmišta automobila koje objedinjuje sve suprotnosti i oprečnosti naše zemlje pri čemu one funkcioniraju u savršenom skladu na jednom naizgled običnom mjestu.

 

Kao i Marina Krištofić – Marinksy, Mirela Blažević koristi medij novina i zdravu dozu humora u kvadriptihu Filmstrip kako bi dočarala vlastita zapažanja iz svakodnevnice, a za inspiraciju koristi reklame jednog striptiz kluba s američkih oglasnih panoa.

 

Osim lokalnog segmenta, dva rada interpretiraju lice Hrvatske u kontekstu odnosa i članstva u Europskoj uniji. Vlasta Pastuović Aleksić kroz ready-made objekt Mrtva priroda propitkuje ovisnost Hrvatske o Europskoj uniji i je li ona nužna te može li naša zemlja na temelju prirodnih bogatstava i sposobnih ljudi biti samodostatna. Zvonimir Čačić kroz digitalnu ilustraciju Crovata propitkuje je li ulazak Hrvatske u Europsku uniju bio ispravna odluka te koje su prednosti i nedostaci kada danas s konkretnim odmakom razmotrimo cjelokupnu situaciju.

 

 

PITANJE POJEDINCA U KONTEKSTU HRVATSKE

 

Cijeli niz autora utjelovio je lice Hrvatske kroz njezin narod, bilo kao cjelinu ili kao djelovanje pojedinca. Judita Horvatinović kroz seriju radova Portret bez maske zabilježila je nasumično odabrana nepoznata lica prolaznika lišena maski kao pojam slobode, privilegiranosti i intimizma, dok je, zadržavajući se u području portreta, Nataša Vuković u ciklusu Pandemic faces prikazala lica s maskama koja skrivaju identitet, emocije, značenje i ulogu pojedinca, utjelovljujući tako lice i naličje aktualnog vremena i ostavljajući otvorenim pitanje kako će se posljedice odluka i mjera odraziti na čovječanstvo.

 

Lice Iza maske prikazuje i Silvija Sikavica, ali ovaj put je riječ o maski krivih odluka i pohlepe tj. maski koja nije vezana uz pandemiju već uz svakodnevni život i suočavanje sa samim sobom. Pitanje čovjeka i njegovog odnosa prema samome sebi, ali i prema drugima u XXI. stoljeću otvara Josip Mijić u sliko-objektu 022021. Reflektirajuća površina objekta kružne forme onemogućuje jasan uvid u rad te nas primorava da promatrajući rad promotrimo i sami sebe dok izobličenje vizura i formi svjedoči o našem subjektivnom pogledu, viđenju i pristupu svijetu. Autor ukazuje da mijenjajući svijet mijenjamo sebe, ali i mijenjajući sebe mijenjamo svijet te nas poziva na reakciju i djelovanje. Tu misao potvrđuje i Tea Švarić u radu Šah mat istovremeno aludirajući kako je svatko zatočenik svog uma i tek pobjedom samoga sebe i vlastitih ograničenja, prepreka i granica možemo krenuti dalje. 

 

Na povratak samima sebi poziva nas i rad Jasmine Runje pod nazivom Krletkin dah. Forma krletke istovremeno simbolizira i granice i mogućnosti. Ona je opna koja nas u doba pandemije dijeli od ostatka svijeta, ali i primorava da se suočimo sa sobom. Kako autorica ističe, rad je svojevrsni hommage pojedincima koji su se odlučili boriti za vlastitu slobodu, a ne samo stajati i puštati da vrijeme ili netko drugi odradi najteži posao. Pitanje spoznaje sebe, vlastitih mogućnosti djelovanja i slobode Alen Kasumović interpretira iz pozicije koliko su, i jesu li uopće, osobe s invaliditetom sastavni i ravnopravni dio društva u Hrvatskoj. Motiv ljudske figure u radu Imam li pravo biti ovdje? iskaz je osobne borbe za postojanjem, a proživljeno iskustvo prikazano je kroz položaj tijela koji se oslanja isključivo na sebe i štiti se od svijeta koji ga ne prihvaća i ne doživljava u njegovoj potpunosti.

 

LJEPOTE PRIRODE I PRIRODNI RESURSI, ALI I NJIHOVA EKSPLOATACIJA I DEVASTACIJA KAO FOKUS TOČKA

 

U čudesnoj vitrajnoj skulpturi Dominique Jurić utjelovila je ljepotu ličkog kraja. Metalna kocka čini podnožje bogato razvedene skulpture sačinjene od niza jedinstvenih vitrajnih stakalaca koja asociraju na rascvjetale livade.

 

Zadržavajući se na području Like, Marina Perković namjerno izostavlja čovjekov negativan utjecaj na oblikovanje krajolika te u radu Doručak na travi prikazuje idilično ozračje s Velebitom u pozadini i stadom krava koje preživaju na zelenom proplanku u rano proljeće kako bi ukazala na zanemaren te nedovoljno istražen i valoriziran dio Hrvatske.

 

Također o nevidljivim dijelovima Hrvatske govori rad Ivane Kutuzović Drugi pogled na Savu. Apstraktni izraz i krajnje reducirani likovni elementi dopuštaju autorici da putem mrlje, plohe, linije i boje zabilježi specifičnost i prepoznatljivost pojedine lokacije. Na tragu vizualne redukcije djeluje i Željko Subić. Njegov rad Life’s good kroz gusti horizontalni niz linija izražava prirodno osjećanje unutarnjeg ustrojstva zemlje, dok natpis ukazuje na važnost prepoznavanja i izražavanja zahvalnosti na svim blagodatima koje nam zemlja pruža, posebice u vrijeme svjetske pandemije.

 

Posve svjesna svega negativnog, Nikolina Žabčić kroz rad Proljetne ljubilice poziva nas da težimo i borimo se za ono pozitivno. Ilustracija ispunjena pulsirajućom životnom energijom svojevrsna je oda prijateljstvu, ljubavi i zajedništvu. Na tragu potonjeg Alen Matijašević u radu Izvor vode je u šumi poentilistički utjelovljuje energiju i moć prirode.

 

Crtež Izlet lirski je autoportret Irene Podvorac čiji obris naznačuje lice u profilu dok je površina ispunjena sjećanjima na boravak u području inspirativnog Žumberačkog i Samoborskog gorja.

 

Rad  15.9.20217. prikaz je otoka Jabuka i čini dio većeg  ciklusa unutar kojeg Nevena Petra Piližota istražuje hrvatski mitski pejzaž. More kao elementarna sila prirode glavni je motiv u radu More zeleno Damira Facana-Grdiše koji prikazujući more zelenim, umjesto očekivano plavim, ukazuje na relativitet svega što u pravilu doživljavamo neupitnim. Na istom tragu je i upečatljiv rad Udar autorice Sandre Ban. Umjetnica u mediju keramike snažno, jasno i sažeto oblikuje formu koja simbolički progovara o udaru na primarne životne resurse – kisik i vodu, ponukana informacijom kako se odnedavno na burzi može trgovati i vodom.

 

Uz zahvalnost na prirodnim ljepotama i resursima, umjetnici su se osvrnuli i na eksploataciju i devastaciju prirode. Iva Džaja kroz triptih fotografija M111 ukazuje na čovjekov krajnje negativan i poguban utjecaj na prirodu. U svakodnevnim šetnjama autorica fotografski bilježi zatečeno zagađenje na ušću rijeke Jadro u Solinu te suptilnim estetiziranjem teme i bilježenjem pojedinačnih impresija koje podsjećaju na fascinantne svemirske pojave privlači pažnju promatrača s namjerom osvještavanja ljudskog učinka na okolinu.

 

Vrlo srodnom temom devastacije hrvatske obale bavi se Antonia Magdić u kvadriptihu Povratak na otok. Centralna kompozicija s motivom masline/šume/obale prikazuje prirodne ljepote u nestajanju, a poništavaju ih crni i srebrni kvadrati čime se oslobađa prostor za gradnju i to devastacijom svega onoga zbog čega volimo vlastitu zemlju. Rad prirodno nameće pitanje: kada uništimo sve što volimo i zbog čega i sami živimo u vlastitoj zemlji, tko će htjeti boraviti ovdje, kome ćemo prodavati i iznajmljivati megalomanske betonske objekte bez duše i sadržaja?

 

 

ELEMENTI U NESTAJANJU – POVIJEST, TRADICIJA I KULTURNA BAŠTINA

 

Radovi Opuštanje i Snovi Zorana Kakše govore o prolaznosti života i prenošenju znanja novim generacijama, ali i o devastaciji svega onoga što je staro samo zbog nepoznavanja istog.

 

Protiv zaborava bori se i Nika Petrović Grilc u radu Keramički portal u kojem slavi i prezentira keramičke posude inspirirane tradicijskom keramikom otoka Iža. Portal kao simbol ulaska u drugu dimenziju ukazuje na svijet u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost te tradicijsko i suvremeno ukazujući pritom kako je njihov suživot itekako moguć i hvalevrijedan.

 

U suvremenom mediju digitalne grafike Brut Carniollus u radu Boatz ukazuje na tradiciju gradnje malih drvenih brodica koja izumire duž hrvatske obale. Poslovice i frazemi kao nematerijalna kulturna baština koja se manifestira kroz usmenu predaju tema je radova Andreje Krušelj i Nine Iris Bešlić. Andreja Krušelj oblikovala je humorističan objekt Luk i voda pritom doslovce interpretirajući istoimeni frazem koji obično koristimo kada želimo reći da je riječ o sitnici tj. lakom i nimalo zahtjevnom zadatku. Dio objekta ujedno predstavlja i potencijalni začetak novog rada tj. klicu budućeg nosivog nakita koja je posijana u aktualnom radu.

 

Kao i Nika Petrović Grilc, Nina Iris Bešlić u radu Narodne poslovice preispituje mogućnost očuvanja kulturne baštine i tradicije koja je i danas vrlo duboko utkana u suvremenom čovjeku o čemu svjedoči i redovna upotreba narodnih poslovica u svakodnevnom životu. Autorica oživljava bogatstvo legendi, narodnih poslovica i basni kroz niz crteža životinja koji su u pravilu personifikacija ljudskih karakternih osobina.

 

 

LJUBAV PREMA ŽIVOTINJAMA I UNIŠTAVANJE ŽIVOTINJSKIH STANIŠTA

 

Kroz različite medije i forme niz autorica interpretira odnos čovjeka spram životinja tj. paradoks današnjeg svijeta gdje s jedne strane ljudi gaje nevjerojatnu ljubav prema životinjama, no istovremeno nemilosrdno uništavaju njihova staništa. Ivana Filip u video radu Freeroaming dokumentira jednogodišnje umjetničko istraživanje unutar kojeg je pronašla odgovor na pitanje kako umjetnički okvir može naglasiti djelovanje neljudskih životinja i doprinijeti horizontalnom suživotu s ljudima.

 

Slika Sanjala sam pajceke autorice Vesne Šantak govori o nehumanim uvjetima držanja životinja, zanemarivanju i zlostavljanju životinja te ukazuje na potrebu promjene, ali i provedbe postojećih zakona o zaštiti životinja. Priču o potrebi očuvanja i valorizaciji prirode i životinja zaokružuje rad Ane Marijanović koja u grafičkoj seriji radova Bez naziva, izvedenih u tehnici litografije, ukazuje na tri najugroženije vrste bića na planeti, a to su biljke, životinje i žene. Kako se ponašamo prema prirodi, životinjama, ali i jedni prema drugima najviše govori o tome kakvi smo ljudi.

 

 

HRVATSKI MENTALITET – KAKVI SMO LJUDI I ŠTO NAS ČINI ČOVJEKOM

 

Riječima autora Ognjena Rađena dom ne čini prostor koji nas okružuje, već ljudi kojima smo okruženi, a domovinu ne čini nominalna pripadnost određenom geografskom ili političkom sklopu već opredjeljenje da pozitivno utječemo na život neposredne zajednice. Rad Ona ekspresionistički je portret Ognjenove supruge u kojem eksplozija živih boja potvrđuje verbaliziranu misao i iskazuje svu ljubav prema drugom ljudskom biću. A da važnu ulogu u životu pojedinca igraju i prijatelji potvrđuje Janko Belaj u fotografiji Radost susreta u Kolektivu kojom bilježi spontani trenutak sreće susreta i druženja s prijateljima u godini koju je obilježila socijalna izoliranost. Na temu prijateljstva Jasmina Jakopanec provela je zanimljivo istraživanje u kojem su slučajni prolaznici na Špancirfestu bilježili u tablicu koliko imaju prijatelja na društvenim mrežama, a koliko pravih prijatelja u životu. Vrlo jasni rezultati ukazali su na prave vrijednosti na koje često zaboravimo poneseni čarima virtualnog svijeta.

 

 

SVJETSKA PANDEMIJA I POTRESI – JESMO LI POKAZALI SVOJE PRAVO LICE, JESMO LI OSTALI LJUDI?

 

Marijana Pišonić u iznimno snažnom, krajnje stiliziranom simboličkom radu – ogrlici Kontejnersko naselje govori o promjeni značenja pojma kontejner koji smo do nedavnih tragedija percipirali kao sinonim za rješavanje otpada i viška nagomilanih stvari. No, doslovce preko noći on je postao “nužna potreba i surova stvarnost”.

 

Temu potresa, ali interpretiranu kroz postupke ljudi prikazao je Luka Pacek u radu In Ruina annectit  (lat. Urušavanje spaja). Lik rimske božice Concordije kao simbol zajedništva umjetnik uzima za izraz ujedinjenosti naroda tj. svih onih koji su nesebično pomogli stradalima. Skulptura U redu je dokazuje prisutnost ljudske dobrote i u svakodnevnom životu, a ne samo prilikom velikih tragedija i traumi. Autor je odlučio zabilježiti jednu posve jednostavnu, ali krajnje nesebičnu gestu neznanca koji mu je pomogao u ključnom trenutku. Oba rada ujedinjuju misao kako je “pomoći nekome jedna od najljudskijih stvari koje možemo napraviti”.

 

 

JE LI PITANJE INTEGRITETA ZEMLJE I PITANJE INTEGRITETA SVAKOG POJEDINCA?

 

Uz mnoga lica Hrvatske u radu Ivice Malčića otvoreno je i pitanje percepcije i valorizacije umjetnika u Hrvatskoj. Mogu li umjetnici živjeti od svoje umjetnosti, posebice u doba pandemije te treba li se prilagoditi novim vremenima podilaženjem trendovima i diktatima tržišta umjetnina? U radu I never cared much for money… Ivica Malčić koristi vrlo osobne elemente iz djetinjstva i privatnog života poput motiva dječje igračke i teke iz osnovne škole u čiju unutrašnjost ispisuje citat iz pjesme Paula Simona u cilju izražavanja vlastitih postulata umjetnosti: “Ne želim od svoje umjetnosti napraviti biznis, ne radim narudžbe i novac mi nije dovoljan motiv za vlastitu umjetnost. Sve što nema veze s umjetnošću nastojim izostaviti. Ta moja visoka etičnost i moralnost u ovim teškim vremenima dolazi na kušnju zbog nemogućnosti izlaganja i prodaje slika. Upravo su mi dječja neposrednost i infantilnost inspiracija da ustrajem u svom pogledu na umjetnost”. Je li danas sve na prodaju i mogu li prave vrijednosti biti prepoznate, cijenjene i nagrađene u XXI. stoljeću pokazat će vrijeme.

 

 

LICE I NALIČJE HRVATSKE

 

Pregled izabranih radova završavamo s djelima koja istovremeno ukazuju na dvije posve različite mogućnosti percepcije, ali i djelovanja u Hrvatskoj. Maja Cipek u radu Ispod površine ukazuje kako je Hrvatska na prvi pogled predivna zemlja, no čim zagrebemo ispod površine naiđemo na probleme. Ovim radom autorica je htjela posve iskreno i otvoreno dočarati kakvi smo. Istina nije uvijek lijepa, ali je nužno potrebna.

 

Na istu temu nadovezuje se i rad Sandre Radić Parać Moja i tvoja Hrvatska. Prikaz ženskog lika u nestajanju metafora je koliko pojedinac može podnijeti i pretrpjeti prije negoli bude previše. Kao i u radu Maje Cipek, površina mora skriva duboko zakopane tajne, ono o čemu narod ne govori kako ne bi uzburkao površinu vode, jer lakše je slijediti glavne tokove, makar oni izjedali zemlju i pojedinca iznutra prema van ostavljajući moralnu i duhovnu pustoš u svima nama. Koliko je potrebno boli, tragedija i stradanja da bi se čovjek pokrenuo? Do kada ćemo šutjeti kao narod i kao pojedinci? Kada ćemo napokon dovoljno nisko pasti da kažemo “dosta” i hoće li tada već biti prekasno?

 

 

ZAKLJUČAK

 

Djela selektirana za izložbu Sva lica Hrvatske uistinu nude umjetničko i sadržajno bogatstvo otkrivajući sva lica Hrvatske – od opće slike do njezinih najsitnijih pojedinosti, od njezinih potencijala do glavnih kočnica u razvoju te od mentaliteta naroda do osobina pojedinca. I dok su se pojedini autori namjerno fokusirali samo i isključivo na pozitivne strane i vrijednosti, drugi su se dotakli ključnih problema koji opterećuju državu već duži niz godina. Svatko je interpretirao ono područje, temu ili motiv koje mu se činilo kao najrelevantnije u tom trenutku te je to učinio otvoreno, iskreno i autentično. Zanimljivost predstavlja činjenica kako se prijavilo nekoliko autora s radovima koji jasno i otvoreno izražavaju njihovo vlastito viđenje i mišljenje o Hrvatskoj, a koji su u prijavama napisali da nisu sigurni hoće li njihovi radovi proći selekciju s obzirom da daju otvorena, a pritom moguće i problematična viđenja i interpretacije Hrvatske. S obzirom da je naziv izložbe Sva lica Hrvatske i da svaki umjetnik ima slobodu izraziti vlastito mišljenje i viđenje situacije sve dok ne vrijeđa ili ne ograničava tuđe slobode, pozdravljamo hrabrost i smatramo da su radovi dotičnih autora i autorica itekako obogatili izložbu i doprinijeli raznolikosti viđenja i percepcije Hrvatske u kontekstu ove izložbe.

 

Zahvaljujući ingenioznim interpretacijama umjetnica i umjetnika iz cijele Hrvatske te njihovih vlastitih viđenja, iskustava, interpretacija i percepcija, izložba Sva lica Hrvatske pruža jedan široki, ali posve drugačiji i jedinstveni uvid u srž naše zemlje, njezinih bogatstva, ljepote, potencijala, ali i problema, ograničenja i prepreka, jer sve to čini lice, ali i naličje naše zemlje. Izuzetno je poticajno uvidjeti kako unatoč dominantno negativnim situacijama i događajima, ljudski duh nije nestao, njegova borbenost i volja još uvijek postoje i kroz umjetnost komuniciraju potencijal nevjerojatnih mogućnosti djelovanja ukoliko smo spremni i voljni uložiti sebe i svoje vrijeme za veće dobro – za dobrobit cijele zemlje. 

 

 

Fotografije likovnog postava u Domu kulture Nova Gradiška (autorica postava: ravnateljica Doma kulture Nova Gradiška Danijela Juranović):