7.5.-21.5.2026., Galerija ZILIK, Karlovac
Djetinjstvo često opisujemo kao proljeće života, jer ono predstavlja bezbrižno doba odrastanja, prvih spoznaja i oblikovanja naše osobnosti. Kao djeca smo slobodni, zaigrani, maštoviti, neposredni, iskreni i kreativni. Sve se svodi na bezbrižno vrijeme igre, neiskvarenosti i maštanja. Navedene karakteristike s vremenom zaboravimo ili potisnemo u skrivene zakutke našeg bića. Samostalna izložba “Ja, dijete” akademske umjetnice Lee Labrović progovara o djetinjstvu kao trajnom stanju koje nosimo sa sobom i u odrasli život. Kako sâma umjetnica kaže, ova izložba istražuje kako se dijete u nama nosi s odraslim svijetom i njegovim pravilima, očekivanjima, tugama i čudima.
Skulpture, objekti i slike izvedene u klasičnoj tehnici ulja na platnu, povremeno na papiru i medijapanu i uz sporadičnu primjenu gvaša interpretiraju svojevrsnu nostalgiju za djetinjstvom. Naslovni rad u živim bojama kroz prisustvo elemenata i motiva iz djetinjstva kombinira likovnost odrasle osobe i dječjeg crteža kroz forme cvjetova i zvjezdica kako smo ih prikazivali dok smo bili djeca. Snažne, vedre i smjele boje grade kompozicije često nadrealnog i simboličkog karaktera djelujući poput izmaštane dječje projekcije ili sna. Niz naizgled nepovezanih elemenata nosi svoju unutarnju logiku dok ih svaki pojedinac iščitava na sebi svojstven način ovisno o vlastitom djetinjstvu, iskustvu i sjećanjima. Prirodno ispreplitanje dječjeg i odraslog likovnog izraza odlično funkcionira u radu Lee Labrović jer odražava kolaž različitih dijelova naše ličnosti i karaktera. Vođena primarno istraživanjem sebe i vlastitih izražaja u likovnosti, autorica inspiraciju pronalazi u području nadrealizma i znanstvene fantastike koja je zastupljena i u aktualnom ciklusu prvenstveno kroz prisutnost letećih tanjura. Područje nadrealizma omogućuje procesuiranje sadržaja unutar kojih se isprepliću stvarni i imaginarni ili potisnuti događaji, te otvara različite mogućnosti interpretacije upamćenih iskustava ovisno o dominantnim emocijama koje uz njega vežemo. Slike značajno variraju od krajnje koloritski i sadržajno zasićenih poput radova “Babuška”, “Gameboy”, “Madrid” i “Sarajevo” preko melankoličnih, sjetnih i tužnih tonskih prikaza koji kulminiraju u slici “Smrt” pa sve do krajnje pročišćenih i sugestivnih interpretacija poput rada “Tjeskoba”. Kombiniranjem i ispreplitanjem stvarnih, imaginarnih i potencijalnih iskustava stvara se neobična i jedinstvena atmosfera satkana od niza emocija počevši od sreće, preko sjete i nostalgije pa sve do tuge zbog gubitka člana obitelji čime nas autorica potiče da izađemo iz svojih sigurnih i poznatih granica djelovanja te proširimo razmišljanje izvan okvira i ustaljenih formi.
Svaki rad prati poezija ispisana na nepravilno istrganim komadićima papira s korekcijama tj. u integralnom obliku kako su nastali bez naknadne dorade i uljepšavanja. Upravo ta iskrenost i neposrednost su elementi koje vežemo uz djetinjstvo kada nam nije bila bitna forma već komuniciranje sadržaja. Svaki rad prati naziv slike, pjesma tematski vezana uz rad te misaona crtica ili citat. Misli, slike i sadržaji se isprepliću kao što to obično biva u snovima ili sjećanju. Oni su nekada jasni, a ponekad posve nepovezani iako posjeduju svoju unutarnju logiku i smisao. Pjesme i tekstovi slijede karakter slika – nadrealan i nedokučiv, a povremeno ostavljajući dojam romana struje svijesti gdje autorica vodi emotivni razgovor sama sa sobom, a posredno i s promatračem. Kao i slike, pjesme nose niz emotivnih poruka poput emocija, razmišljanja i sjećanja na lijepe trenutke iz djetinjstva provedene s voljenim članovima obitelji i osobama koje više nisu s nama. Izmještanjem iz očekivanog i svakodnevnog, Lea Labrović nas kroz svoj slikarsko-poetski opus neposrednih crtica iz života potiče na istraživanje djeteta u sebi.
Djetinjstvo je baza i temelj odnosno srž našeg bića. Iako često pomislimo kako bezbrižnost i autentičnost sreće iz djetinjstva nikada nećemo moći ponovno ostvariti, Lea Labrović ukazuje kako je element igre i slobode prilikom umjetničkog stvaranja istovjetan osjećaju sreće kojem smo svjedočili kao djeca. Izložba “Ja, dijete” izvlači djetinjstvo iz zaborava i stavlja ga u fokus inicirajući resetiranje vlastitih vrijednosti, uma i djelovanja. Kako sâma umjetnica kaže: “Izložba ‘Ja, dijete’ poziva nas da se vratimo onome što smo bili i možda još uvijek jesmo – djeca koja pokušavaju razumjeti svijet koji nikada nije prestao biti velik.”
FOTOGRAFIJE S OTVORENJA:
