11.05.-25.05.2017., Galerija ZILIK, Karlovac
Priroda ima svoje zakone po kojima se razvija i mijenja, a njezina snaga najbolje se očituje kroz prirodne katastrofe. One se mogu manifestirati kao potres, poplava, tornado, tsunami, erupcija vulkana, klizanje i urušavanje tla, ali i kao požar, suša, orkanski vjetar, snježna lavina i obilne padaline. Prirodne katastrofe uvijek su iznenadne što rezultira mnogim ljudskim žrtvama i enormnim štetama na području na kojem su se manifestirale.
Osim prirodnih katastrofa veliki dio sveukupnih katastrofa direktna su posljedica čovjekovog djelovanja. Biološko ratovanje, nuklearni i kemijski napadi, bombardiranje, tehnološke katastrofe, istjecanje nafte, emisije plinova iz tvornica i mnogi drugi primjeri nesreća direktna su posljedica ljudske aktivnosti.
Anton Vrlić nakon ciklusa slika “Terra Incognita” u kojem se bavio dugoročnim ekološkim posljedicama ljudskog djelovanja na prirodni okoliš, posljednjih nekoliko godina stvara radove inspirirane prirodnim i tehnološkim katastrofama promišljajući primarno o golemim razmjerima njihovih tragičnih posljedica.
Potaknut nevjerojatnom snagom prirode, ali i ljudskim nemarom koji je dokazano najčešći uzrok tehnoloških katastrofa, Anton Vrlić interpretira vlastitu viziju apokaliptičnog svijeta koji nas očekuje ukoliko se ubrzo ne osvijestimo. Fotografije kataklizmičkih katastrofa poslužile su mu kao polazište za nastanak apstraktnog svijeta kojim je likovno izrazio kovitlac vlastitih emocija i promišljanja o reperkusijama kako prirodnih katastrofa, tako i katastrofa uzrokovanih ljudskim djelovanjem. Podloga od stakla ili medijapana tako postaje polje improvizacije na kojem autor enformelističkim tehnikama struganja, grebanja, drippinga i taloženja slojeva boje i raznovrsnih materijala gradi materičnu površinu slike.
Različiti formati zadržavaju pažnju promatrača na pojedinostima ili cjelokupnom događaju. Manji formati često simboliziraju krhotine ili fragmente pojedine nesreće, dok radovi većih dimenzija interpretiraju prikaz cijele katastrofe s udaljene točke gledišta ili pak iz samog središta zbivanja. Primjerice, oštrina crnih predmeta nataloženih u podnožju rada naznačuje nekadašnji grad iznad kojeg se nadvio veliki oblak dima dočaranog sfumato izmaglicom, dok manji format snažne reljefne površine dominantnog crnila budi asocijacije na zarobljeni živi svijet koji se utapa u ogromnoj masnoj mrlji nataložene nafte. Manji formati svojom snagom i zasićenošću često su podjednako dojmljivi i intrigantni kao i radovi većih dimenzija.
Na površinama slika prevladavaju akromatske boje dubokog crnila s povremenim naznakama izrazite bjeline uz široku paletu dominantnih sivih tonova. Tek pojedinačni izroni boje inkorporiranih predmeta daju naznaku iščezlog svijeta koji je nestao pod talogom pepela.
Djela interpretiraju raznovrsne manifestacije prirodnih i tehnoloških katastrofa, pa tako kvadratna stakalca bez temelja u podnožju kompozicije asociraju na visoke nebodere staklenih pročelja koji se urušavaju. Rad s velikim fragmentima razbijenog stakla prekrivenog tankim slojem sivila simbolički tumačimo kao krah nade i aspekt izgubljene budućnosti. Velike kompozicije s centripetalnim gibanjem djeluju poput uragana koji usisava sav život u jednu točku s tendencijom implozije.
I dok većina kompozicija prikazuje trenutak neposredno nakon tragedije s uskovitlanim emocijama šoka i nevjerice, na slikama pronalazimo i rijetke, gotovo lirične kompozicije gdje aplicirani kružni oblici izgledaju nadrealno poput pahulja na dimnoj pozadini. Trenutak je to bolne tišine i strepnje nakon prvotnog šoka proživljenog događaja. Gradnja slike debelim nanosima sivih tonova koji prekrivaju predmete poput staklenih paleta i iskorištenih tuba boja ukazuju na transformaciju normalnog svijeta koji je nakon tragedije postao bezlična masa.
Kao najdominantnija slika nameće se crna kompozicija koja objedinjuje sve ostale. U prvom planu nalazi se razbijena staklena površina čiji fragmenti umnožavaju i pojačavaju snažan dojam katastrofe koja se odvija u pozadini gdje dramatična kompozicija dominantne crne boje s uplivima bijele i crvene svjedoči o destrukciji, mogućem požaru i ljudskim žrtvama. Crna kompozicija koncentracija je svih mogućih katastrofa objedinjenih u jednu koju gledamo kroz staklo čija fragmentiranost svjedoči o krhkosti ljudskog života i mogućnosti nestanka i poništenja svega što smo radili, svega što smo doživjeli i svih osoba koje smo voljeli u jednom jedinom trenutku.
U recentnom ciklusu slika Dan poslije Anton Vrlić ponire u srž problematike iskonskog odnosa čovjeka i prirode. Kompleksnim radovima uznemirenih i slojevito razrađenih materičnih površina Vrlić stvara apstraktni odraz naše realnosti koji na asocijativnoj bazi aktivira naše emocije i potiče nas da promislimo o vlastitim životima, našem djelovanju i potencijalnim vidovima budućnosti.
Fotografije s otvorenja izložbe:
