25.05.-23.07.2018., Dom Marina Držića, Dubrovnik
Naziv izložbe “Dnevnik čitanja” mogao bi navesti posjetitelje na “krivi put” insinuirajući kako publika može očekivati likovne bilješke umjetnice Lene Kramarić nastale na temelju pročitanih djela iz bogatog književnog opusa Marina Držića. No, zagrebačka umjetnica s dubrovačkom adresom stvara nekonvencionalni dnevnik čitanja uzimajući lik i djelo Marina Držića kao polazište i inspiraciju za gradnju osobne i svojstvene vizualne priče.
Dok u klasičnom dnevniku čitanja pojedinac bilježi misli, osjećaje i asocijacije koje se javljaju tijekom čitanja, kao i komentare i zaključke o pročitanome, Lena Kramarić istražuje i likovno interpretira život, iskustvo i književni opus Marina Držića. Proučavanjem različitih materijala i faktografskih podataka o Držićevom životu i djelu umjetnica spontano odabire inspirativne elemente i dodirne točke s vlastitim životom, te na taj način gradi jedinstvenu priču tijekom koje se ideje postepeno otvaraju, međusobno poništavaju ili nadograđuju. Svaki motiv je okidač, poveznica ili temelj za razradu nečeg novog i osobnog. U navedenom kontekstu Marin Držić nije okvir unutar kojeg radovi nastaju, već podloga i poticaj za rad. Takvim pristupom otvara se polje priznavanja Držićeve suvremenosti u današnjem svijetu kroz vječne antiteze poput zbilje i mašte, mladosti i starosti, ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Lena ne odabire samo jedan segment Držićevog života ili određeno književno djelo, već autora percipira kao inspiraciju za odmak, pomak ili napredak pri čemu sve spoznato, doživljeno i proživljeno provlači kroz osobnu ikonografiju.
Crtež, slika i knjiga glavni su elementi izričaja u novom ciklusu radova Lene Kramarić. Područje crteža predstavlja slobodu u igri i spontanom stvaranju. No, crtež je istovremeno iskren i direktan medij, te za razliku od slike, ne ostavlja previše prostora za pogreške i naknadno “uljepšavanje”. Utoliko je crtež često rezultat dužeg procesa bavljenja umjetnice ovim medijem koji potom rezultira snažnim i konkretnim radom. Papir kao podloga i tekst inkorporiran u crtež direktne su poveznice likovnog rada s književnim opusom Marina Držića. Tekstualni crteži pružaju potpunu slobodu misli i izričaja jer su dijelovi napisanog prekriveni ili tek parcijalno vidljivi, pa djeluju poput naznaka, sugestija ili asocijacija. Tekst, brojke i simboli koji ispunjavaju pozadinu ili međuprostor između likova često sadrže kritički komentar na današnje društvo ili direktno promišljaju Držićev svijet.
Osjećaj slobode ostvaren u crtežima Lena Kramarić želi prenijeti i u medij slike koji je često opterećen očekivanjima kvalitetnog dovršenog rada spremnog za izlaganje. Proces i faze nastanka slike vidljive su zbog gradnje kompozicije u slojevima. Takvim pristupom slika poprima karakter crteža u kontekstu ogoljelosti i direktne komunikacije. I dok književno djelo i crtež posjeduju zajedničke gradivne elemente, slojevito oblikovanje slike upućuje na slojevitost i kompleksnost života. Knjiga umjetnika, pak, objedinjuje karakter crteža i bogatstvo slike u jedinstveni dnevnik čitanja. Uvezivanjem crteža u knjigu manjeg formata intimnog karaktera Lena Kramarić pruža uvid u vlastiti stvaralački proces. Knjiga umjetnika ujedno nameće pitanja: koja je funkcija knjige danas, što je knjiga umjetnika, tko čita umjetnost (a tko ju piše).
Držićev svijet otvorio je Leni Kramarić posve nove i do sada neistražene mogućnosti izričaja. U svakom radu umjetnica obrađuje pojam, ideju, viziju, rečenicu ili životno geslo koji su joj zadržali pažnju i potaknuli ju na stvaranje. Univerzalnost i svevremenost Držićevih promišljanja nadilaze stereotipna ponašanja i očekivanja, te upućuju na oštroumnog promatrača razvijene sposobnosti prilagodbe, što se i očituje u Leninom radu kroz česte reference na snažne društvene poruke koje je Držić svojim književnim djelima prenosio u svijet. I dok je humor glavna karakteristika britkog Držićevog pera, sanjivost je ključna vizualna odlika slika Lene Kramarić, a ujedinjuje ih emocija koju prenose u svom primarnom izričaju. Nemiran duh, svestranost, buntovnost, inovativnost, osjećaj za pravdu i kritičnost prema svijetu temelj su modificiranja umjetničine osobne likovne prizme. Slojevitom gradnjom slike Lena isprepliće spoznato i osobno, te na površini platna formira strukture ispunjene mislima, željama, planovima i očekivanjima kojima komunicira unutarnji svijet koristeći vizualne kodove vanjskog svijeta.
Dnevnik čitanja definiran je karakterističnim autoričinim rukopisom koji obiluje prepoznatljivim koloritom i načinom oblikovanja ljudskog tijela, te specifičnom slojevitom gradnjom slike. Ženski likovi i dalje dominiraju kompozicijama u funkciji glavnog sredstva za rad odnosno motiva koji stvara atmosferu, prenosi informacije i podražaje iz vanjskog svijeta na platno. Lajtmotiv žene u opusu Lene Kramarić ostaje glavni medij za projekciju želja, strahova i iskušenja, no u kontekstu novog ciklusa biva provučen kroz prizmu Držićevog svijeta i preokupacija koje postaju nit poveznica između ondašnjeg i današnjeg svijeta. Primjerice, pravilnik o odijevanju u Držićevo doba nametnuo se kao glavna inspiracija za “kostimografiju” radova, dok atmosfera karnevala, s kojom su usko povezani mnogi Držićevi dramski tekstovi, definira svečanu atmosferu samih slika, a povijest i arhitektura Dubrovnika preuzimaju ulogu svojevrsne scenografije interpretiranih motiva.
Lena Kramarić kroz transformaciju Držićeve riječi u vlastiti likovni govor ukazuje na suvremenost Držićevih promišljanja ilustrirajući vlastiti doživljaj današnjeg svijeta. Iako na pojedinim radovima likove odijeva u skromnu i jednostavnu odjeću prema uputama iz pravilnika, cijeli niz radova ističe se po ogoljenim ženskim likovima čime je uspostavljena paralela s Držićevom provokacijom koji je svoje likove uvijek odijevao kontra pravilima.
Drugi ujedinjujući faktor Marina Držića i Lene Kramarić je Dubrovnik. Oboje gaje podvojene osjećaje spram Grada. Pisac je volio Dubrovnik i opisivao ga kao čarobnu Arkadiju, ali i isticao kako Gradom upravljaju moralne nakaze. S druge strane, Lena poima Dubrovnik kao grad snova, utočište, ali i zatvor. Iako nije bio njezin prvi izbor, Dubrovnik je vremenom postao njezin dom i upravo je zahvaljujući životu unutar gradskih zidina odrasla, upoznala sebe i spoznala svoju ulogu u odnosu na svijet. Tako su se Dubrovnik i njegove prepoznatljive vizure našle u funkciji scenografije Leninih crteža i slika ukazujući pritom na ključne lokacije u Gradu na kojima su se izvodila Držićeva djela.
Treća ključna poveznica s Držićem jest svakako svečana, najčešće karnevalska, atmosfera koja definira karakter pojedinog rada. Marin Držić je uspijevao u svojim djelima izraziti prijezir prema državi i vladi, a njegova najveća moć je bila u sarkazmu. Držić je, naime, kroz humor kritizirao više slojeve društva na toliko sofisticirani način da se vlastela smijala njegovim djelima ne shvaćajući da se pritom smiju samima sebi. Upravo je sukob ljudi nazbilj i ljudi nahvao interpretiran kroz inscenirani pokladni obračun reda i nereda, kozmosa i kaosa, dok maske na slikama Lene Kramarić kriju brojna značenja, lica i slojeve, pa se tako pod “krinkom” veselja, zabave i smijeha skriva dublja slika stanja psihe i aktualnog stanja društva. Držić također razvija i cijeli bestijarij koji obuhvaća ljudske ćudi od zvjerskog stanja, preko očovječenja do božanstvenosti. U tom bestijariju Lena pronalazi nekoliko poveznica sa svojim ranijim radovima. Tako raniji motiv male sirene biva inspiriran morskom vilom iz Tirene, te doživljava preobrazbu, a promjena fizičkog izgleda naznačuje i duhovnu promjenu u kontekstu sazrijevanja i odrastanja.
Mnoštvo boja, kolaži, printevi, florealni i ornamentalni uzorci, anonimni likovi, specifični kadrovi, naglasci na neuobičajenim segmentima ljudskog tijela poput koljena i stopala – sve to čini prepoznatljiv likovni svijet Lene Kramarić. Umjetnica sliku gradi u slojevima koristeći metodu pokušaja i pogreške, a uspjeh podrazumijeva dobivanje željenog efekta tehnikom slike, kolaža i crteža s kojim sve počinje i završava. Uspostavljanjem dijaloga s likom i djelom Marina Držića Lena spaja prošlost i sadašnjost, ljude, običaje i karakter Dubrovnika u jedinstveni duh vremena. Rezultat ostvarenog dijaloga spoznajemo kroz novi ciklus radova koji karakteriziraju neobične kompozicije i perspektive. Površina platna bogato je ispunjena likovima s više ili manje detalja. Unatoč mnoštvu gibanja i događanja, poruka svakog djela je jasna i naglašena. Primjerice, upečatljiv je izričaj djevojke u raskošnoj ružičastoj haljini koja je leđima okrenuta od promatrača, a čija je prisutnost jasno istaknuta uspravnim stavom i glasnom mirnoćom. Uz nju su smještene figure žena različite dobi čije kružno kretanje simbolizira cikličnost života. Slojevita gradnja slike i dominantna gibanja unutar djela određuju dinamiku pojedine kompozicije, a prikazi variraju od koloristički zasićenih sve do krajnje pročišćenih, prozračnih i nježnih tonova. Radove karakteriziraju i različiti uzorci, teksture i strukture, te njihova preklapanja i izvirivanja, kao i likovi u nestajanju ili nastajanju.
U bogatstvu raznolikosti jedan rad se značajno ističe. Slika Crna odlikuje se jednostavnošću i mirnoćom. Krajnje reduciran frontalni prikaz žene u crnoj haljini na crnoj pozadini s minimalnim sporadičnim detaljima odiše kontemplativnom atmosferom. Kao da je sva raspršena energija objedinjena i kao da su sva tumačenja, ispreplitanja, istraživanja i razmišljanja sumirana u jedno snažno dojmljivo djelo koje odudara od svih ostalih. Slika Crna ukazuje kako je prepoznatljiv svijet Lene Kramarić pokrenut, obogaćen i izmješten Držićevim uplivom, te je došlo do oslobađanja, otvaranja prema nepoznatome i transformacije ikonografije u novi, obogaćen rukopis – rukopis koji je u mnogočemu ostao prepoznatljiv, ali opet značajno drugačiji i oplemenjen novim, a zapravo starim tezaurusom.
Fotografije s otvorenja izložbe:
