3.08.-19.08.2022., Galerija Pik, Rapsko kulturno ljeto
Tko smo, zašto smo i odakle dolazimo te jesmo li sami ili postoje bića skrivena u dalekim galaksijama beskonačnog nam Svemira – pitanja su na koja vjerojatno nikada nećemo saznati odgovor, ali uvijek možemo nagađati, pretpostavljati, zamišljati…
Posljednjih nekoliko godina Siniša Reberski stvara djela u kojima bilježi vlastite vizije dalekih neistraženih prostora. To su imaginarni svjetovi nastali ispreplitanjem kolektivnog poznatog i individualnog zamišljenog. U posljednjem ciklusu naziva „Fragmenti zapisa iz Atlasa Lutajuće galaksije“ Reberski odlazi korak dalje oblikujući, kako sâm kaže, prikaz možebitnog atlasa načinjenog u nepoznatoj civilizaciji rukom njegovog galaktičkog dvojnika koji je zabilježio vlastita promatranja života i umiranja zvijezda u svojoj galaksiji. U fokusu autorova razmišljanja i dalje je Svemir, često opisivan kao tamni prostor kojem se ne nazire ni početak ni kraj, a predstavlja misterij koji nas svojom nedokučivošću kontinuirano privlači i potiče na istraživanje. Distanciranjem od vlastitih razmišljanja te stavljanjem u poziciju potencijalnog onostranog dvojnika, Siniša Reberski otvara prostor čudnovatih vizija Svemira i njegovih sustava, kretanja i aktivnosti. Nevjerojatna imaginacija umjetnika ilustrira kako bi izgledao život, analiza i bilješke kroničara vremena i prostora u nekoj drugoj galaksiji. Zvijezde, skupovi zvijezda, planete, maglice, nebo i međuzvjezdane tvari na prvu djeluju tako blisko i poznato, no kada ih pomnije promotrimo, otkrivamo da je riječ o posve nepoznatoj galaksiji. Utoliko je izazov za kreatora bio veći – stvoriti nešto blisko, a u potpunosti nepoznato.
Povijest kartografije stara je koliko i povijest čovječanstva te u kontekstu aktualnog ciklusa ona predstavlja vrijednosni temelj za izradu zapisa nedokučivog, imaginarnog i potencijalno mogućeg. Karta je polazište za kodirani prikaz stvarnosti Lutajuće galaksije. Reberski oblikuje likovno i sadržajno različite zapise koji djeluju poput stranica istrgnutih iz drevnog atlasa astronomskih zemljovida. Odabirom akvarela – tehnike kojom suvereno vlada – autor ostvaruje nevjerojatno bogatu i autentičnu estetiku geografskih karata. Tako, primjerice, obrub pojedinog zapisa oblikuje poput stranice koja je pod utjecajem atmosferilija postala blago valovita, a papir je poprimio patinu vremena. Uglove definiraju ideogrami u duhu iluminiranih rukopisa i drevnih zapisa. Autor zvijezde gradi pomoću mrlja, pri čemu se zasićene boje međusobno stapaju ostvarujući dubinu, mističnost i dramatičnost prikaza nevjerojatne energije koju sadrže pojedina nebeska tijela. Zvijezde, granice zviježđa, maglice i zvjezdani skupovi definirani su mrežom koordinatnih linija, a pojedini zapisi dodatno su naglašeni tekstualnim obrubom unutar kojeg se ponavljaju ista slova, čime linija teksta djeluje gotovo ornamentalno. Svaku likovnu interpretaciju zvijezde, mjeseca ili drugog nebeskog tijela autor potpisuje tekstualnim zapisom koji predstavlja značenjski fragment iz daleke galaksije. Zapisi su naizgled prepoznatljivi, ali u konačnici nečitljivi te možemo samo nagađati sadržaj koji se skriva iza kodiranih poruka. Svaka slika potpuno je nijema dok autor u zrakoprazni prostor Svemira ne integrira kaligrafske bilješke nalik drevnim zapisima nekih drugih svjetova i naroda, odnosno kriptograma koji se pretaču u tajne kodove. Njihov meditativni karakter, koji vežemo uz duhovnu vrijednost arhetipskog običaja prepisivanja svetih tekstova, dopušta promatraču odlazak u drugu galaksiju u kojoj će naizgled nepoznati znakovi poprimiti smisao i značenje.
Kroz cijeli ciklus dominiraju tamne, bogate i zasićene boje koje potiču dojam dramatike, mističnosti i tajanstvenosti čudesnih zbivanja u Svemiru. Akvarel omogućuje zapis akcije, prirodnih gibanja i događanja u svemirskom prostranstvu, jer voda koja je u stalnoj mijeni savršeno koordinira s konstantnom mijenom fluidnog prostora Svemira. Upliv vode autor percipira kao upliv sudbine, tj. slobodu djelovanja materije gdje slučajnost često igra presudnu ulogu u nastanku djela. Reberski slučajnost vidi kao polazište za transformaciju, pri čemu kontrolirani slučaj vodi do kreacije. Susret slučaja i zakonitosti rezultira gradnjom slike oslonjene na kontroliranu improvizaciju. Inspiriran snažnom energijom nebeskih tijela poput zvijezda, tijekom čijeg se razvoja nuklearnim reakcijama oslobađa energija koja zrači u okolni prostor, autor mekim prijelazima između svjetla i tame oblikuje beskonačan prostor, a kroz otvorene forme stvara osjećaj jedinstva svih prikazanih nebeskih tijela koja supostoje u istoj galaksiji.
Svaki zapis nosi prikaz drugačijeg karaktera u kontekstu kompozicije, korištenih boja, načina gradnje oblika te stila i karaktera završnog tekstualnog zapisa. Osim ornamentalnog ruba i ideograma smještenih u uglovima pojedine kompozicije, prikazi često sadrže središnje pozicioniran i krajnje raskošno stiliziran znak koji djeluje kao ključ zagonetke s mogućnošću dekodiranja pisma i otkrivanja informacija o Lutajućoj galaksiji i njezinim zvijezdama. Rijetka korona kojom su okružene zvijezde veće mase i sjaja, a iz koje teče zvjezdani vjetar stvarajući pritom zvjezdanu maglicu, ostvarena je tehnikom kapanja i špricanja koja odražava spoj autorove spontanosti i osjećaja za formu. Prikazi zvjezdanog neba, zvijezda različite starosti i modrih divova često su koncipirani u formi otvorenog kadra, tj. tako da kružna masa jednim dijelom izlazi iz kadra i time ostavlja otvorenu mogućnost nastavka započete priče. Jedan takav impresivan primjer svakako je prikaz zeleno-ljubičaste magme koja se širi i raste iz lijevog gornjeg ugla kompozicije, a koju obrubljuje filigranski izvedeni natpis. Na desnoj strani iz plavičaste podloge izvire transparentni uglasti zapis koji čini značenjsku protutežu pulsirajućoj masi. “Plavi div” jedan je od rijetkih prikaza čija površina nije definirana isključivo mrljama, već dominantnim vodoravnim linijskim kretanjima, dok potpis ove zvijezde sadrži nekoliko različitih pisama otvarajući time mogućnost bilježenja i čuvanja različitih jezičnih poruka. “Žuto sunce”, čija je najveća koncentracija energije u samom središtu mase, definirano je koordinatama, a natpis je gotovo stopljen s pozadinom, što krajnje otežava njegovo čitanje, ali i povećava intrigu zabilježenog. “Zelena povelja” zbog svoje kompozicije odaje dojam važnog dokumenta u vremenu. Pulsirajuća masa u gornjem dijelu kompozicije sadržajni je uvod u tekst pisan u dva stupca te završen krasopisnim inicijalima. Poput drevnih svitaka koji su čuvali važne informacije o mjestu i vremenu u kojem su nastali, ovaj likovno-pisani akt urešen inicijalima i pisan svečanim stilom kao da objavljuje važnu poruku otkrića nastanka Lutajuće galaksije i/li njezinih nebeskih tijela.
Likovni i sadržajni intermezzo ciklusa čini niz malih formata koji prikazuju život jednog mjeseca i njegovog satelita. Kompozicijski, manji formati u direktnoj su korelaciji s velikim formatima – također ih definira smještaj ideograma u uglovima te prisutnost natpisa i inicijala. No mali formati daleko su jednostavniji, pročišćeniji te se uz jednolični nanos boje i manju prisutnost teksta u pravilu sastoje od monokromatskog prikaza mjeseca okruženog natpisom, dok je u zrakopraznom prostoru smješten njegov satelit. Umjetnik prikazuje cijeli spektar mjesečevih mijena namjerno izbjegavajući mlađak i uštap. U kontekstu cjelokupnog ciklusa manji formati čine svojevrsnu pauzu odnosno odmak od svih silnih zbivanja na velikim formatima.
U današnjem svijetu gdje je sve bučno, veliko, agresivno i glasno, unutar vlastitih filozofskih razmišljanja, Siniša Reberski poziva nas u drugačiji svijet – svijet nedosanjane galaksije u kojoj njegov dvojnik s istom strašću i predanošću bilježi, razvija, prati, istražuje, dokumentira i razmatra potencijale drugačijeg, a opet sličnog života. Likovne bilješke prirodno nadopunjuju nazivi radova čiji je sadržaj oblikovan poput crtica iz dnevnika pasioniranog istraživača, a koji istovremeno nagovješćuju potencijalna buduća zbivanja ostavljajući u zraku neizvjesnost njihova razrješenja. Naizgled tankoćutan, akvarel ostaje snažan i dojmljiv medij u čijoj jednostavnosti prikaza leži kompleksnost izvedbe. Kroz svjetlost i njezine efekte Reberski gradi strukturu osobnog rukopisa zamišljajući dvojnika podjednako zainteresiranog za tajne nedokučivog Svemira, ilustrirajući pritom vrlo vjerojatnu pretpostavku života u nekoj dalekoj Lutajućoj galaksiji sa svim njezinim obilježjima, specifičnostima i zbivanjima. Svaki likovni zapis u ciklusu „Fragmenti zapisa iz Atlasa Lutajuće galaksije“ predstavlja jedinstven kompozicijski, koloritski, gradivni, oblikovni, strukturalni i kaligrafski iskaz, što dodatno potvrđuje ingenioznost autora. Siniša Reberski kroz raznolikost bogato i slojevito dočaranog, te smisleno, ali istovremeno i slobodno interpretiranog svijeta, ispunjenog čudnovatim i neobjašnjivim zbivanjima, kontinuirano poziva promatrača na otkrivanje, istraživanje i upoznavanje mogućnosti Drugačijeg!
Fotografije s otvorenja:
