Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

ZAŠTO MINISTARSTVO KULTURE ŽELI EUTANAZIRATI UMJETNOST?

 

Mnogi će reći da je naslov članka suviše radikalan ili negativan, no ako se analizira situacija od 2011. godine kada je izašao prvi Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti za vrijeme ministra kulture Jasena Mesića, pa sve do aktualne situacije u kojoj je novi Nacrt u ključnim odrednicama gotovo pa preslika ranijeg Nacrta prijedloga Zakona, otvara se cijeli niz problema.

 

Sličnosti s Nacrtom prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti iz 2011. godine

 

Već raniji pokušaj zakonske reforme iz 2011. godine za vrijeme mandata ministra kulture Jasena Mesića izazvao je burne reakcije i diskusije, ponajviše zbog uvođenja minimalnog i maksimalnog cenzusa koji bi se nametnuo samostalnim umjetnicima. Problematične su bile i definicije “stručnjaka u kulturi” i “područja umjetničkog stvaralaštva i umjetničkog djelovanja”, a Ministarstvo kulture je namjeravalo osnovati Hrvatski umjetnički centar koji bi preuzeo sve poslove i ovlasti vezane uz stjecanje prava na uplatu obaveznih doprinosa od HZSU-a (Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika) čime bi Zajednica izgubila svoju osnovnu funkciju djelovanja i s vremenom se ugasila. Osnivanje Hrvatskog umjetničkog centra i formiranje Povjerenstva unutar Ministarstva kulture, gdje u konačnici ministar donosi sve odluke, tendira krajnjoj centralizaciji i monopolizaciji nad donošenjem svih relevantnih odluka o pravima i djelovanju samostalnih umjetnika i umjetničkih organizacija. Već tada je nagoviještena još jedna sporna stavka u formi napomene “promisliti o uvjetima za prvu prijavu mladog umjetnika u roku od 3 godine od završenog studija”, što je u konačnici implementirano u novi Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti, ali je u međuvremenu izbačen rok od tri godine, tako da bi samostalni umjetnik mogao odmah po završetku odgovarajućeg studija podnijeti zahtjev za uplatu doprinosa, a odluka bi se temeljila na rezultatima tijekom studija, te prema budućem planu umjetničkog rada.

 

Potrebno je istaknuti kako je nakon objave prvog Nacrta prijedloga Zakona došlo do cijelog niza krajnje negativnih reakcija od strane struke, te su održane tribine posvećene ovoj temi na kojima je, između ostalih, osobno prisustvovala sadašnja ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, tada u svojstvu pomoćnice ministra i državne tajnice u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske zadužene za područje kulture i medija, kao i Josip Zanki, tadašnji predsjednik HDLU-a, a sadašnji član Radne skupine za izradu Zakona o umjetnicima i predstavnik Klastera za likovno područje. Na tribinama održanim u prostorima HDLU-a i ULUPUH-a iznesen je niz problema i primjedbi na novi Nacrt, te ostaje nejasno zašto aktualna ministrica, obzirom da je u potpunosti bila upoznata s problematikom ondašnjeg Nacrta, ponovno pokušava ozakoniti tek blago modificiranu verziju prvobitnog Nacrta koja i dalje sadrži sve neuralgične točke prvog Nacrta, a koje su u konačnici vrlo nepovoljne za djelovanje umjetnika u Hrvatskoj.

 

Što donosi novi Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti

 

Iako je jačanje socijalne sigurnosti umjetnika plaćanjem doprinosa i uređenje statusa samostalnog umjetnika u skladu s UNESCO-vom Preporukom o statusu umjetnika iz 1980. godine koja je do danas, pored nekih dokumenata EU, ostala najrelevantniji međunarodni tekst vezan uz položaj umjetnika kako se navodi u prvobitnom Nacrtu, novi Nacrt prijedloga zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti kao da ide posve suprotno od toga.

 

U novom Nacrtu prijedloga Zakona navodi se kako je svrha ovog Zakona između ostaloga “urediti pravni okvir za obavljanje umjetničke djelatnosti, te prava i obveze umjetnika koje proizlaze iz obavljanja umjetničke djelatnosti”, no čitanjem Nacrta otvaraju se mnoga pitanja o tome kome bi točno bilo u interesu donijeti Zakon u okvirima postojećeg nacrta. Umjetnici smatraju trenutni Nacrt iznimno štetnim, što potvrđuje i glasna reakcija aktera svih područja umjetnosti kojih se tiče ovaj zakon, a s čijim su se detaljima mogli upoznati kada je HZSU učinio novi Nacrt prijedloga Zakona javno dostupnim i vidljivim objavivši ga na svojoj mrežnoj stranici.

 

Novi Nacrt prijedloga Zakona tendira centralizaciji i monopolizaciji planiranoj kroz niz odredbi, počevši od ovlasti ministra kulture koji odabire po jednu strukovnu udrugu iz pojedinog područja umjetničkog stvaralaštva koju će uvrstiti na popis strukovnih udruga, čime se slabi utjecaj i djelovanje područnih strukovnih udruga. Isto tako, prema novom Nacrtu ministar donosi Pravilnik o doprinosima i odlučuje o stjecanju prava na uplatu obaveznih doprinosa na prijedlog Stručnog povjerenstva čije članove, naravno, sam imenuje. Valja napomenuti kako bi novoosnovano Stručno povjerenstvo preuzelo sve podatke, dokumente, poslove i ovlasti Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika vezane uz stjecanje prava na uplatu obaveznih doprinosa, te bi Ministarstvo kulture velikodušno ponudilo zaposlenicima HZSU-a mogućnost da postanu djelatnici Ministarstva radi obavljanja istih poslova. U medijima su se javile krive formulacije kako Ministarstvo kulture namjerava ukinuti HZSU, na što je Ministarstvo odgovorilo kako ono ne može ukinuti udruge. I doista, ovdje nije riječ o ukidanju, već doslovce o preuzimanju svih poslova, ovlasti, pa čak i zaposlenika nakon čega Zajednica ostaje prazna ljuštura bez smisla i funkcije.

 

Zašto je ovakva centralizacija djelovanja iznimno problematična poprilično je samoobjašnjivo, no idemo ipak raščlaniti detalje. Unutar Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika Stručno povjerenstvo u kojem sjedi jedan član HZSU-a,  jedan predstavnik Ministarstva kulture i tri predstavnika umjetničkih strukovnih udruga trenutno odlučuje o pravu na uplatu obaveznih doprinosa, što je primjer transparentnog načina odlučivanja unutar zajednice koja djeluje samostalno. S druge strane, ministri se biraju po političkoj dužnosti bez greške i propusta, te je za shodno očekivati ako se preuzmu ovlasti i poslovi HZSU-a da će se i članovi Povjerenstva osnovanog pri Ministarstvu kulture birati po političkom ključu, što podrazumijeva i uvrštavanje podobnih i, po mišljenju ministra, neproblematičnih udruga na listu relevantnih. Zašto je to realno za očekivati ponajbolje objašnjava stanje u Kulturnim vijećima pri Ministarstvu kulture, odnosno odgovor na pitanje koliko je članova Kulturnih vijeća u izravnom sukobu interesa prilikom odlučivanja dodjele financijskih sredstava za umjetničke programe, godišnje programe i projekte. Iako su na problematičnu situaciju u Kulturnim vijećima višestruko upozoravali mnogi pojedinci i udruge, Ministarstvo kulture do dana današnjeg nije smijenilo pojedince koji su u sukobu interesa, što samo potvrđuje zabrinutost svih uključenih u aktualnu problematiku da će isti modus operandi Ministarstvo kulture primjenjivati i ako proguraju ovaj krajnje problematičan prijedlog Nacrta zakona u trenutnom obliku. Potrebno je istaknuti da će se Ministarstvo kulture vjerojatno pravdati člankom “Član Vijeća ne može sudjelovati u raspravi i izuzet je od odlučivanja Vijeća o pitanju koje se odnosi na umjetnički ili kulturni projekt u kojem sudjeluje on ili s njim povezane osobe ili se odnosi na kulturni ili umjetnički projekt koji je predložila pravna osoba u kojoj je član Vijeća ili s njim povezane osobe imaju vlasnički ili osnivački udio ili sudjeluju u njezinom upravljanju”, ali ako je tome tako, pojedine osobe koje su trenutno članovi Kulturnih vijeća bi trebali biti izuzeti s barem polovice prijavljenih projekata obzirom da su istovremeno na rukovodećim pozicijama nekoliko kulturnih, umjetničkih i obrazovnih ustanova i udruga koje se redovno prijavljuju za financiranje pa se nalaže pitanje pravednosti, transparentnosti i u krajnjem slučaju etičke ispravnosti ovakvog odabira članova.

 

Umjesto Hrvatskog umjetničkog centra iz ranijeg Nacrta iz 2011. godine, novi Nacrt planira osnivanje Hrvatskog umjetničkog vijeća koje bi kao savjetodavno tijelo pri Ministarstvu obavljalo stručne, savjetodavne i druge poslove umjetničke djelatnosti. Vijeće bi činili predsjednici svih Povjerenstava među kojima bi ministar kulture imenovao i predsjednika Vijeća. Ovo bi bila svojevrsna točka na ”i” u pomno osmišljenom planu centralizacije i monopola kulture i umjetnosti, jer bi Hrvatsko umjetničko vijeće, naravno, između ostaloga “razmatralo stanje umjetničke djelatnosti u RH, predlagalo opće i specifične mjere i programe za poticanje razvoja i unapređenje umjetničke djelatnosti, poticalo unapređenje normi i propisa od značenja za umjetničko djelovanje, razmatralo i predlagalo poboljšanje statusa umjetnika u području primjene poreznih propisa, davalo preporuke i mišljenja o pojedinim pitanjima iz područja umjetničke djelatnosti”. No, koliko je zapravo Ministarstvo kulture do sada bilo aktivno i predano u radu posebice u aktivnostima vezanim uz uređenje tržišta umjetnina, poticanje poduzetništva u kulturi, uvođenje paketa mjera za razvoj umjetničkog tržišta i stvaralaštva koji bi podrazumijevao honoriranje autora za njegov rad, uvođenje poreznih olakšica, oslobođenja od fiskalizacije, podizanje razine posvećenosti i zastupljenosti umjetnosti u medijima, obrazovnom sustavu, javnom prostoru i društvu? Jesu li financije osigurane za područje kulture i umjetnosti dovoljne? I dalje smo ispod 1%. Koliko su zadovoljni djelatnici u kulturi govori nedavni prosvjed pod nazivom “Dosta je rezova”. Koliko su zadovoljni mediji u Hrvatskoj također dovoljno govori nedavno održani prosvjed “Novinarstvo ne damo”, te nedavno pokrenuta kampanja “Neprofitni mediji su važni – piši ministrici!”. O tome koliko kvalitetne zakone priprema i donosi Ministarstvo kulture govori i nedavni slučaj sa Zakonom o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti. Naime, krajem prošle godine kada je u javnost izašao novi prijedlog Zakona o knjižnicama, također je došlo do javnog negodovanja struke i mnogih primjedbi. Predsjednica Hrvatskog knjižničarskog društva Dunja Holcer ustvrdila je kako je novi prijedlog štetan za razvoj knjižničarstva i društva, no ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek se i tada branila sličnim argumentima kao i kod prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti da su reakcije rezultat pogrešne interpretacije odredbi tog zakona kako je stajalo u članku koji je objavila Hina. Ključan je bio trenutak u kojem je ministrica izrazila zadovoljstvo da su se u javnu raspravu intenzivno uključili predstavnici knjižničarske struke što automatski povlači pitanje: zašto predstavnici knjižničarske struke nisu bili kontinuirano od samog početka uključeni u kreiranje novog zakona? Tko su kreatori novih zakona, a da su toliko neupućeni u materiju ili, pak, namjerno oblikuju nacrte koji su krajnje štetni za svako područje djelovanja i za svaku struku za koju se donose? U posljednjih godinu-dvije tako svjedočimo skandalima i lošim nacrtima i programima Radnih skupina za reformu obrazovanja, za Zakon o knjižnicama i sada za Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti. I dok se kod aktualnog Nacrta prijedloga Zakona tenzije smiruju opravdanjima kako je riječ tek o prijedlogu i kako ništa nije konačno, nije moguće ne zapitati se “A što ako u ovakvim okvirima Zakon postane konačan?”!

 

Problematičnim se pokazao i niz propisanih stavki koje bi umjetnik trebao zadovoljiti da bi stekao prava na uplatu doprinosa, pa se tako između ostalog navodi “procjena umjetničke kakvoće autorskih djela, te izvedaba koje se procjenjuju neposrednim uvidom te na temelju umjetničkih nagrada, priznanja i kritika”, ali i “brojnošću stvorenih umjetničkih autorskih djela i izvedaba u odnosu prema duljini obavljanja umjetničke djelatnosti”. Iz navedenih stavki jasno je kako autori novog Nacrta prijedloga Zakona nisu upoznati sa širinom i kompleksnošću umjetničkog djelovanja, pri čemu je nemoguće umjetničku kakvoću procjenjivati prema brojnosti izlaganja ili izvedbi, te osvojenim priznanjima i kritikama.  

 

No, čak i ako objektivno razmotrimo taj princip procjene kvalitete i usporedimo ga s aktualnom situacijom i načinom na koji Ministarstvo kulture dodjeljuje financijska sredstva za izložbe, godišnje programe i projekte, teško je zaključiti da se ista dodjeljuju prema kvaliteti i vrhunskim ranije ostvarenim rezultatima, pa se postavlja pitanje na koji način će ovi parametri bazirani uvelike na subjektivnoj procjeni pojedinca ostaviti prostora za zloupotrebu i manipulaciju.

 

Najsporniji i svakako najkomentiraniji članak Nacrta prijedloga Zakona odnosi se na uvođenje minimalnog i maksimalnog cenzusa koji potvrđuje kako je Nacrt oblikovan bez ikakvog razumijevanja ili iskrene namjere da se područje umjetnosti regulira i uredi. Zašto Ministarstvo kulture zakonom želi definirati minimalnu zaradu potrebnu za ostvarivanje prava na uplatu doprinosa ako prije toga nije riješilo pitanje definiranja isplate minimalnog ili u slučaju hrvatske realnosti ikakvog honorara za obavljanje umjetničke djelatnosti. Postoji veliki dohodovni nesrazmjer između različitih vrsta umjetnika, čime određivanje kvalitete i zaslužnosti za ostvarivanje doprinosa prema zaradi “kažnjava” visoke umjetničke standarde, te ugrožava egzistenciju “manje uspješnih” umjetnika u kontekstu uspješne prodaje na nepostojećem tržištu.

 

Istovremeno, uvodi se mogućnost apliciranja za status mladim samostalnim umjetnicima i to odmah po završetku odgovarajućeg studija, čime se umjetnika koji je već doprinio i kontinuirano doprinosi hrvatskoj kulturi i umjetnosti, nakon brojnih godina predanog rada, mnogih priznanja i nagrada vraća u poziciju početnika koji se za svoja osnovna prava natječe s friško diplomiranim mladim umjetnicima, a kojima se status dodjeljuje prema “budućem planu i očekivanjima”. No, tko i kako može jamčiti da će pojedinac opravdati navedena očekivanja?  

 

Reakcije i mišljenja strukovnih udruga o Nacrtu prijedloga Zakona

 

Za potrebe pisanja ovog teksta upućen je dopis strukovnim udrugama s molbom očitovanja, tj. iznošenja mišljenja o trenutnom Nacrtu prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti. Dok je HDLU dao neutralan odgovor u kojem su istaknuli kako je Zakon “tek u fazi prvog nacrta koji služi kao podloga za daljnji dijalog strukovnih udruga iz svih umjetničkih područja s Ministarstvom kulture, te očekuju brojne izmjene prvog Nacrta do trenutka stavljanja Prijedloga zakona u javnu raspravu, te smatraju da je preuranjeno za javno komentiranje Zakona”, ULUPUH je bio malo konkretniji referirajući se prvenstveno na diskutabilnost uvođenja minimalnog cenzusa posebice ističući “kako je prvo potrebno ispuniti važne preduvjete poput izdvajanja većih poticaja za kulturu i umjetnost i stvaranje tržišta umjetnina”. Većina drugih HDLU-ova se složila, a takav je bio i zaključak Klastera za vizualnu umjetnost, da je nužno najprije ostvariti mjere za poticaj rada umjetnika kroz stipendije, olakšavanje izdavanja računa, oslobađanje umjetnika od fiskalizacije, te realizirati niz drugih odredbi i poticajnih mjera za rad. Strukovne udruge su u svojim očitovanjima potvrdile kako trenutni Nacrt prijedloga Zakona nije usuglašeni prijedlog Radne skupine jer u isti nisu uključeni pristigli prijedlozi umjetničkih strukovnih udruga iz travnja 2018. godine što je ranije objavila i Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika. Pojedine udruge su istaknule kako odbacuju Nacrt u cijelosti jer ga ne smatraju dobrom podlogom za nastavak rada, dok su druge specificirale ključne probleme kao što su centralizacija koja bi mogla dovesti do gašenja regionalnih strukovnih udruga koje imaju “direktan utjecaj na razvoj domicilne umjetničke djelatnosti”, “važnu ulogu u prepoznavanju specifičnih potreba područnog članstva”, te ističu kako bi uvrštavanje samo jedne strukovne udruge na popis dovelo do “ukidanja autonomije pojedinih strukovnih udruga na određenom području što bi na kraju rezultiralo i njihovim gašenjem”. Udruge se protive uvođenju minimalnog cenzusa koji bi mnoge umjetnike doveo na rub egzistencije, te zaključuju kako je Nacrt prijedloga Zakona štetan, socijalno neosjetljiv i sastavljen od niza nepovoljnih odredbi koje umjetnicima ne olakšavaju rad i poslovanje.

 

Zaključno, udruge smatraju da se zbog legislativnih poteškoća jako teško ostvaruje ikakva, a kamoli legalna i transparentna trgovina umjetnina u slikarskom, kiparskom i multimedijalnom izričaju. Stoga predlažu uvođenje Paketa mjera za razvoj umjetničkog tržišta i stvaralaštva koji bi podrazumijevao porezne olakšice na prodaju i kupovinu umjetnina, financiranje umjetnosti preko javnih prostora, poticanje vidljivosti umjetnika u javnosti, te poticanje poduzetništva u kulturi. Vječna boljka je i činjenica kako samostalni umjetnici nemaju pravo pa plaćeno bolovanje prvih 40 dana, a također pravo na uplatu obaveznih doprinosa prestaje, tj. stavlja se u mirovanje, ako ste na bolovanju dužem od godinu dana, te ako ste na rodiljnom, roditeljskom, posvojiteljskom, skrbničkom ili udomiteljskom dopustu. Ostaje neriješeno i pitanje uvođenja reda i pojednostavljivanja poslovanja u kontekstu da se profesionalni umjetnik nema kome obratiti za pravnu pomoć, posebice u poreznoj politici gdje većina ne zna koju vrstu računa smije izdavati, te gdje točno potražiti odgovore na niz drugih pitanja esencijalnih za profesionalno i legalno djelovanje i poslovanje. Nužnim smatraju i uvođenje popisa relevantnih bodovanih izlagačkih prostora i definiranje kriterija koje ti prostori moraju ostvariti da bi bili uvršteni na popis.

 

Mišljenje i stavovi umjetnika o vlastitom položaju i percepciji umjetnosti u Hrvatskoj danas

 

Kada je novi Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti pronašao svoj put do šire javnosti, mnogi umjetnici su izrazili nezadovoljstvo njegovim sadržajem. Smatraju ga ekskluzivnim, konzervativnim, komercijalizirajućim, centralizirajućim i krajnje netransparentnim nacrtom koji ne predviđa angažirane, samoinicirane i niskobudžetne projekte, te deprofesionalizira suvremeno umjetničko stvaralaštvo za koje u Hrvatskoj ne postoji razvijen sustav financiranja kao ni samo tržište. Drugi su izrazili ogorčenost činjenicom kako ovakav Nacrt umjesto uvođenja reda i stvaranja pozitivne klime, oduzima ovlasti i poslove HZSU-a, umanjuje značaj i djelatnosti udruga koje se neće naći na popisu relevantnih, te nastoji centralizirati, homogenizirati i kontrolirati umjetničku scenu pritom umanjujući ili dokidajući svaku specifičnost, različitost i razgranatost – kako lokalne tako i nacionalne umjetničke scene.

 

Kada se pokrenula javna rasprava o novom Nacrtu postalo je jasno vidljivo koliko javnost nije senzibilizirana i upoznata s djelovanjem umjetnika, pa ih se često karakterizira kao “proračunske krvopije” ili bijednike koji samo kukaju i žele živjeti na grbači države. No, ajmo obrnuti situaciju i postaviti protupitanje: Ako nitko ne plaća umjetnike za njihov rad, ne isplaćuje im autorske honorare, ne otkupljuje umjetničke radove za funduse muzeja i galerija, ne uređuje i ne definira tržište umjetnina, kako bi umjetnici trebali zarađivati i od čega bi točno trebali živjeti?

 

Umjetnici aktivno ukazuju da treba osmisliti kvalitetne strategije i maksimalno iskoristiti potencijal umjetnika u društvu bez da se nužno ide prema komercijalizaciji njihova umjetničkog rada. Tonka Maleković ističe kako je nevjerojatno da država ulaže tolika sredstva u obrazovanje umjetničkog kadra da bi se po završetku studija umjetnici našli usred ničega jer se ne osmišljavaju i ne unapređuju modeli po kojima bi oni bili angažirani kao vanjski suradnici za cijeli dijapazon različitih područja i kako bi se ogroman potencijal koji imamo i dalje koristio. Osim vlastitog umjetničkog rada za koji hrvatski umjetnici nažalost nisu adekvatno plaćeni, Maleković ističe da bi u uređenoj državi mogli zaraditi za pristojan život nudeći svoje umjetničke kompetencije i u drugim poljima koristeći pritom potencijal koji donosi nekonvencionalno odgajan pogled, tj. perspektive, kreativni i kritički pristupi koje umjetnik može ponuditi na temelju svoje osobnosti odnosno obrazovanja temeljenog na eksperimentu i istraživanju. Tako bi se umjetnike moglo planski uključivati u pedagoški rad, vijeća i radne skupine za osmišljavanje raznih inovativnih strategija, u rad u zajednici i sa zajednicom, tvrtke bi mogle angažirati umjetnike za team-buildinge i cijeli niz drugih aktivnosti koje se otvaraju ako počnemo razmišljati izvan uvriježenih okvira što predstavlja umjetnik u društvu. Na taj način umjetnički rad ne bi bio kompromitiran niti degradiran prilagođavanjem tržišnoj konkurentnosti, a omogućilo bi se normalnije prihodovanje umjetnika uz istovremeno vrijedan doprinos zajednici. Prilika da se sastavi kvalitetan zakon kojim će se konačno urediti, pojednostaviti i poboljšati položaj i profesionalno djelovanje umjetnika u Hrvatskoj je već pri prvom pokušaju u potpunosti promašena. Umjetnici se pitaju kako će ispuniti zahtjeve i kriterije koje država novim Nacrtom nameće, dok ta ista država nije osigurala osnovne uvjete za legalno i transparentno umjetničko djelovanje.

 

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek je 27. travnja 2017. godine prilikom gostovanja u emisiji “1 na 1” Romana Bolkovića istaknula kako je “važno očuvati svijest o potrebi stalnog i stabilnog sufinanciranja kulture”, te kako “bez ulaganja u suvremenu kulturu i umjetnost rušimo temelje svoje nacije i države”. Istaknula je da su “potrebni različiti tipovi mjera kako bi se stvorilo okruženje u kojem će umjetnici imati poticaj da djeluju kao samostalni umjetnici, a ne da se pokušavaju zaposliti samo kroz institucije”, te zaključila da “odgovorna administracija mora osigurati svom sektoru kulture i umjetnosti ravnopravni pristup europskom financiranju” i kako nam je “nacionalna strategija kulture potrebna i kao jedno sidro i jedan dokument koji treba biti donesen u suglasju politike, različitih političkih opcija i struke i koji mora moći preživjeti smjenu administracije i vlasti da može odgovoriti na ciljeve, tj. ona ključna pitanja ne samo kulturne produkcije i proizvodnje nego i sudjelovanja građana u kulturi”. Ako je tome tako, čemu ovakav Nacrt prijedloga Zakona koji je protivan svemu upravo citiranom?

 

Strukovne udruge i umjetnici voljni su surađivati. Ne samo da su iznijeli i objedinili svoja mišljenja, stavove i konstruktivne prijedloge za uređenje zakona, nego su upravo oni trebali biti okvir i polazišna točka za novi Nacrt prijedloga Zakona. Zašto je Ministarstvo kulture po drugi put pokušalo nametnuti krajnje štetan Nacrt prijedloga Zakona, zašto nisu uvažena mišljenja i konkretni prijedlozi umjetnika i strukovnih udruga koje najbolje poznaju stanje na terenu i mogu iz prve ruke posvjedočiti nizu apsurdnih situacija s kojima se svakodnevno susreću u nastojanju da normalno djeluju i posluju? U trenutnoj situaciji u kojoj se događa da svatko tumači propise i radi na svoj način stvara se kaotična situacija u kojoj su mnogi umjetnici prisiljeni raditi u sivoj zoni dok se Ministarstvo kulture bavi uređivanjem novih restrikcija i definiranjem nedostižnih kriterija i uvjeta rada. Umjetnici ne traže milostinju od države i društva. To su visoko obrazovani sposobni građani Republike Hrvatske koji žele uređena radnička prava i uređeno područje djelovanja kako bi mogli normalno raditi svoj posao, živjeti od svog rada i nastaviti doprinositi hrvatskom kulturnom identitetu.

 

 

* konstrukcija “novi Nacrt prijedloga Zakona” se odnosi na “Radni materijal – Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti” koji se u nekim dokumentima naziva i “prvi prijedlog novog Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti” ili “faza prvog Nacrta prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti” te služi kao osnova/podloga za oblikovanje Nacrta prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti.

 

 

 

 

Tekst će biti objavljen u idućem broju Konture (travanj/svibanj 2019.)