27.11.2020.-19.02.2021., Gradski muzej Nova Gradiška
Živimo u vremenu koje ne potiče i ne slavi individualizam. Načelno, na papiru i u teoriji ćemo pronaći hvalospjeve takvom principu djelovanja, ali u praksi puno bolje prolaze oni koji se prilagode, povinuju rukovodećima i podržavaju glavne tokove. Lakše je postati dio sistema, umrežiti se i međusobno podijeliti nagrade. No, gdje je tu iskrenost? Autentičnost? Kako ćemo napredovati ako ne istražujemo, ne propitkujemo i ne otkrivamo nove puteve, misli, mogućnosti? Kakva je umjetnost koja igra na sigurno? Oportunistička? Pragmatična?
Spoj hrabrosti, upornosti, znanja, predanosti i kontinuiranog rada rezultirao je jedinstvenim umjetničkim putem Željka Subića. Njegov talent je neosporan, potvrdili su to još profesori u osnovnoj školi, no talent je tek osnova, dok predani i kontinuirani rad može talent dovesti do njegovog maksimalnog ostvarenja. Put koji pojedinac sâm stvara, nikada nije bio jednostavan i lak. Kada kročite neutabanim stazama, nailazite na mnoge prepreke po putu, a u slučaju Željka Subića one su se manifestirale kroz izoliranost i distanciranost od glavnih centara i tokova umjetnosti. No, ostaje otvoreno pitanje je li se upravo zahvaljujući takvim okolnostima Željko Subić profilirao kao izniman, autentičan i posve samosvojan autor. Iako je kontinuirano prolazio ispod radara, to ni na koji način nije umanjilo njegovu vrijednost, već je dalo svima ostalima na razmišljanje što i kako danas valoriziramo, kako djelujemo i čemu dajemo prioritet, te po kojim principima selektiramo ono što će biti prezentirano i kakvu poruku šaljemo takvom selekcijom?
Zahvaljujući velikodušnoj gesti akademskog slikara Željka Subića koji je krajem prošle godine donirao izbor svojih djela Gradskom muzeju Nova Gradiška možemo pomnije pratiti njegov osobni i profesionalni put. Darovnica sadrži osobne dokumente, vrijedne plakate, obiteljske fotografije i ukupno 65 (64+1) djela obuhvativši najranije radove nastale prije Akademije pa sve do recentnih slika uključujući i djela iz ključnih slikarskih ciklusa što donaciju čini zaokruženom i smislenom cjelinom. Broj od ukupno 65 djela nije nasumično odabran, već simbolički označava 65 godina života i rada autora u Novoj Gradiški.
U biografiji Željka Subića otkrivamo kako se prijelomni trenutak, koji je kasnije odredio i njegov životni put, dogodio u sedmom razredu osnovne škole kada je na mjesto nastavnika likovnog odgoja došao slikar i likovni pedagog Tomislav Petranović koji je prepoznao likovnu nadarenost Željka Subića i uključio ga u rad likovne sekcije. U svjedodžbi je profesor zabilježio vrijednosna opažanja o svom učeniku: “Očit smisao i izvanredan osjećaj za likovno. Vrlo bogat spektar boja. Shvaća vrlo brzo, daje svoja vrijedna ostvarenja”. (VII. razred) i “Natprosječno nadaren za likovne umjetnosti. Izvrstan crtač, boje originalne, svježe i neobično kvalitetne. Radeći doživljava bogatstvo oblika i tema. Odlično poznaje gradivo” (VIII. razred).[1] Ovi rani zapisi uvelike naznačuju bitne karakteristike i smjernice koje će se istaknuti i u kasnijem zrelijem Subićevom radu. Tijekom akademskog obrazovanja autor je učio i stvarao u vrlo poticajnom okruženju Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Bilo je to vrijeme kreativne interpretacije i slobode likovnog izraza, ali uz kontinuirani i predani rad što je tijekom studija, između ostalog, iznjedrilo eksperimentalni ciklus “Lutke”, te posve zreli ciklus djela “Vagoni” koji je ujedno bio i autorov diplomski rad. I dok djela nastala prije Akademije iskazuju afinitet autora prema pejzažu koji će kasnije nadrasti mimetičku razinu i zaći u područje misaonog promišljanja unutarnjeg ustrojstva tj. srži prirodnog okruženja, djela nastala na Akademiji ilustriraju niz različitih studija, eksperimenata i vježbanja volumena, no uz vidljivu pojavu elemenata koji će se i kasnije zadržati u Subićevom radu poput kolažiranja te integracije teksta i brojeva u kompoziciju slike. U izboru radova iz najranije faze valja istaknuti djelo “Oluja” iz 1969. godine u tehnici gvaša na papiru. Iako je nastao prije Akademije, rad utjelovljuje naznake budućih zbivanja – olujno nebo u prigušenim tonovima sivo-plave boje na samoj granici apstrakcije ukazuje put prema budućim ciklusima strašila i zlokobnih pejzaža, dok zlaćana boja izvire kao simbol ravnice koja će obilježiti ključne cikluse.
Period studija najviše je obilježio diplomski rad s kojim je autor započeo svoj prvi zreli i cjelovit ciklus. Interes za vagone prisutan je već u okomitom formatu “Putovanje kući” iz 1975. godine na koji je autor aplicirao putne karte, potvrde osiguranja te kolažirao razne novinske isječke. Diptih “Prolazak” iz 1976. godine označio je početak ciklusa “Vagoni” – motiva kojem se autor ponovno vraća u 2020. godini. Željko Subić je prvobitno odabrani sadržaj percipirao kao romantičarsku natruhu refleksa putovanja koji je obuhvaćao proces čekanja i boravka na kolodvoru praćen percepcijom svijeta oko sebe i analize percipiranog za vrijeme putovanja, ali je ujedno bio i ključna spona između doma i studija tj. privatnog života i životnog poziva. Postepeno je vagon nadišao pojam pukog motiva odnosno prijevoznog sredstva i postao trajni likovni interes s fokusom na različite situacije koje se javljaju na samoj površini vagona. Umjetnik je plohe koje obiluju interesantnim strukturama i varijacijama, uzeo kao slučajnost koju je primijetio, a potom unutar nje inkorporirao elemente pop-arta i apstrakcije. Tišina i osamljenost koja prati bivanje na kolodvoru dočarana je melankoličnom atmosferom djela. Daleko od turobnog i depresivnog, ona značenjski i slojevito otvara područje za putovanje misli odnosno formira misaono polje unutar kojeg sazrijevaju ideje za daljnje cikluse. Posve nenasilno, nenametljivo, a opet ustrajno i dosljedno Željko Subić razvio je put od derutnog, napuštenog i čovjekovom rukom stvorenog teretnog vozila preko ciklusa strašila i zlokobnih pejzaža i došao do slobodnih, otvorenih i beskrajnih vizura prirode.
Koliko je autor kontemplativan, misaon i sistematičan u razradi i promišljanju materije kojoj se posveti svjedoči i rad “Varijacije pejzaža” iz 1978. godine. Subić je površinu podijelio u raster pravokutnih polja razrađujući unutar njih moguće varijacije različitih tehnika i kombinacija u profiliranju ostvarenja željene forme. Nakon ciklusa “Strašila” uslijedio je ciklus “Slutnje rata” koji ne interpretira proživljeno iskustvo i njegove posljedice, već doslovce predosjećaj koji može biti i izraženiji od same traume, jer ga prati neizvjesnost. Atmosfera intuitivnog osjećanja nije dočarana agresivno i kaotično, već kroz otvoren, nezaštićen, a time i ranjiv prostor, gdje su žustre crne linije utjelovile titraj duboke uznemirenosti i brige istaknuvši potencijalno strano tijelo u pejzažu i neželjene događaje koji su izvan moći našeg utjecaja.
Na ovaj ciklus možemo nadovezati rad “Pogled kroz prozor” iz 2000. godine koji je vizualizacija poratne situacije u gradu. U fokusu je simbolika prozora s dominantnom plavom bojom, dok različiti formati stakla u raznolikim položajima stvaraju igru svjetla i sjene pri čemu oblikuju kolaž asocijacija. Niz oštrih krhotina stakla koja su se rasprsnula i nemoguće ih je ponovno posložiti ilustriraju prisutne emocije. Kako zacijeliti i kako se vratiti u svakodnevnicu nakon proživljene traume ako kroz prozor i dalje vidimo tragove rata?
Postepeno je Željko Subić počeo uočavati, oblikovati i razvijati strukturne mogućnosti odabranog motiva što je Bogdan Mesinger precizirao riječima “inherentni grafizam, ugrađen u geometrijsku pravilnost struktura, postaje govorom Subićevog slikarskog mišljenja”.[2] I na tim temeljima formira se prvi u nizu najznačajnijih ciklusa posvećenih pejzažu – “Otkriće zemlje”. Kako sâm autor ističe, početak novog ciklusa označio je rad “Trigonometrija žitnih polja” iz 2001. godine. Možemo ga poimati kao nacrt razrade budućih razmišljanja unutar kojeg su sadržani ideja i koncept. Umjetnik kompoziciju definira slijedeći ugrađenu geometrijsku logiku strukture pejzaža pri čemu se prostor prividno sužava udaljavajući se od nas prema horizontu i formirajući pritom trigonometrijsku iluziju. Postepeno se linija horizonta diže ostavljajući nebu 1/3 prostora, dok većinu površine zauzima područje crne zemlje. Boje se reduciraju, a motiv linearnog meandra postaje element izraza i istraživanja širokog spektra mogućnosti interpretacije strukture pejzaža.
Rad “Žedna polja” iz 2003. godine predstavlja sukus istraživanja: od ekspresivnih mrljastih elemenata preko meandra u nastanku kao simbola otkrića zemlje i horizontalnih linija koje naznačuju strukture ravnice dok dijagonalna stremljenja paralelnih linija kao simboli obrađenih parcela asociraju na kodove, a sva kretanja bivaju prekinuta u samom središtu čija praznina objedinjuje sve silnice i postaje fokus kompozicije. Korak dalje prema apstrahiranoj misli odvija se u ciklusu “Kodovi zemlje”. Od linearnog zlatnog meandra na crnoj pozadini autor postepeno dolazi do niza kodiranih brazdi i polja svodeći tradicionalni motiv na pročišćenu strukturu znaka. Taj znak još uvijek zadržava reminiscenciju na pejzaž kroz kolorit neba, zemlje i žitnog polja uz prisustvo linije horizonta da bi autor u idućem ciklusu pročistio misao od mimetičkih nanosa i u svoja djela integrirao motiv barkoda kao osnovnu građevnu jedinicu slike. “Kodirane misli” su s jedne strane krajnje apstrahirane i svedene na čisti vizualni znak, no podrobnijim promatranjem uviđamo da je taj kod i dalje slikarski oblikovan. On nije uniformiran i serijski uobličen već sadrži misao gole zemlje, uzorane brazde i klasja žita komprimiranih u okomitu liniju barkoda. Mala digresija razložit će kako se uz talent za umjetnost, u biografiji Željka Subića ističe i njegova sklonost matematici koju osjećamo kroz smisao, red, logiku, osjećaj za ritam i dinamiku likovnih elemenata koje autor reducira na simbol, znak i u konačnici kod. Ono što je kodirano ili šifrirano na prvu se može percipirati kao nedokučivo, no zagonetka istovremeno ostavlja slobodu otvorenog značenja i vlastite interpretacije čime se fokus stavlja na likovno osjećanje percipiranog. Snažan kontrast naizgled hladnom i distanciranom znakovlju daju brojevi u podnožju rada unutar kojih autor inkorporira datume rođenja članova vlastite obitelji i time stvara osobnu ikonografiju djela.
Do novog preokreta dolazi u ciklusu “Strukture ravnice” pri čemu okomiti kodovi bivaju transformirani u gusti horizontalni niz linija. Kao i u “Kodovima misli” naglasak je na širokom središnjem pojasu u kojem se izmjenjuju naglašena vodoravna kretanja bijele, crne, zlatne i zelene boje čiju energiju i izmjene dodatno potencira bijela traka uz gornji i donji rub slike. Sve što je ranije spoznato i usvojeno transformirano je u još jedan prirodni nastavak, opet visoko individualiziran i baziran na prirodnom osjećanju unutarnjeg ustrojstva zemlje. Trokutasto širenje ili sužavanje horizontalne linije budi reminiscenciju na ranije trigonometrijske strukture i linearne meandre dok je perspektivna iluzija sužavanja prema horizontu ostvarena stanjivanjem vodoravnih pojaseva kolorističnih linija. Brojevi i slova uvijek nekako nađu put u gotovo svaki ciklus Željka Subića, pa je korak dalje u ciklusu “Strukture ravnice” naznačen inkorporiranjem zvučnog slogana “Life’s good” iz poznate LG-ove reklame, kojim autor nakon barkoda ponovno ukazuje na konzumerizam potrošačkog društva u kojem živimo. No, ovaj natpis se može protumačiti i višeznačno: s jedne strane, tekst je u suglasju sa zahvalnošću ljudi koji žive od zemlje, a s druge strane, ističe kritiku narodu koji je posve nesvjestan koliko bi život mogao biti dobar kada bismo adekvatno valorizirali blagodati vlastite zemlje, koju svjesno ignoriramo i dopuštamo da propadne.
Svakako valja istaknuti i povremene stanke između ciklusa, koje predstavljaju ključan faktor u razvoju autorova opusa. Naime, ciklusi se razvijaju i nastavljaju izvirući jedan iz drugog, preuzimajući pritom ključne elemente koji se potom razlažu i interpretiraju u pojedinom ciklusu. No, povremene stanke čine potpuni odmak od zacrtanog puta. Riječ je o djelima koja pršte bojama i oblikovana su brzim slobodnim potezima. Ovaj intermezzo najčešće je utjelovljen u prizorima iz svakodnevnog života, poput mačke koja odmara u dvorištu.
Bogatstvo prirode i života izraženo je u osobnoj impresiji koji je poput kratkog odmora i predaha od studioznog pristupa razradi većih ciklusa. Male pauze bilješke su iz života, impresije i trenuci predaha i odmaka. Među njih spadaju i ciklusi “Kupači” i “Mediteranski raj” s dominantnim prisustvom ženskog akta (Na plaži, 2001.; Zavodnica, 1997.; Eva u Rajskom vrtu, 1998.), koje Bogdan Mesinger izdvaja kao “nešto drugačije od svega što je Željko Subić prije i poslije naslikao definirajući ih kao neokubističku anatomiju polunagih tijela, koje krasi osunčani kolorit i ekstatična koloristična impresija u sugeriranju čulnog zanosa s mediteranskom florom i ljudskom tjelesnošću”.[3]
Ranije stanke, utjelovljene u ekspresionističkom figurativnom tradicionalnijem izričaju, transformiraju se u stanke koje omogućuju istraživanje struktura i ritmova, a proizašle su iz stilskih vježbi pokreta ruke, dok su se kasnije razvile u konkretne situacije na bazi ponavljanja. U razradi struktura i ritmova autor istražuje valovite titraje koji pobuđuju različite asocijativne veze poput vode, lišća i trave. Slikarski postupak, zasnovan na ranijem iskustvu, dopušta oslobađanje stvaralačke energije s novim likovnim nabojima, autor boju nanosi špahtlom i gleterom pri čemu se otvaraju nove likovne mogućnosti koje klasična sredstva ne mogu pružiti. Oblici koji nestaju i nastaju, izviru jedan iz drugog i stapaju se u titravoj površini bliskoj op-artu, posebice u radovima “Klasje V.”, “Ritam podvodnoga svijeta” i “Plova”. Subićev slikarski put obilježila je stabilnost, kontinuitet, čvrsti i temeljito razrađeni smisleni ciklusi s povremenim “izletima” u drugačiji izričaj i estetiku koju krasi zaigranost i sloboda. Te stanke su poput budnika koji drži koncentraciju strojovođe dok vozi vlak, a tu su da nas uzdrmaju i pripreme kako bi s maksimalnom pozornošću zaplovili u idući ciklus.
Ako kronološki promotrimo donaciju Željka Subića možemo smisleno pratiti slijed njegova razvoja. Izbor ranih radova kroz motive akta, portreta, pejzaža i mrtve prirode ukazuje na traženje i istraživanje putem kojih je autor spoznao vlastite afinitete i mogućnosti, ovladao materijom, te utkao začetke i naznake budućih djela. Rani radovi vjerno ilustriraju ključan formativni period i temelj koji je omogućio daljnji razvoj i traženje vlastitog individualnog puta. U donaciji su zastupljena i amblematska djela iz ključnih ciklusa putem kojih možemo osjetiti puninu i bogatstvo jedinstvenog izričaja unutar kojeg autor “stvarni krajolik preobražava u subjektivni krajolik duše”.[4] Priroda ne nameće, ne ograničuje i nema očekivanja već pruža apsolutnu slobodu iščitavanja dubine njezina postojanja. Iako ravnica nije karakteristična po naglašenom kretanju poput lelujanja krošnje nošene vjetrom ili namreškane površine mora, osjetna je njezina unutarnja vibracija, titraj i pulsiranje života. Uzimajući ravnicu kao motiv Željko Subić ostvaruje zrele, promišljene i detaljno razrađene cikluse koji likovno i sadržajno utjelovljuju njegovu misao. No kako je do toga došao?
Kada uđete u atelje umjetnika ušli ste u njegovu najintimniju prostornu misao. Sve od rasporeda elemenata, preko organizacije radnog materijala, posloženosti slika, kuta ulaska dnevne svjetlosti, pogleda te organizacije i rasporeda prostora govori o autoru – o njegovim željama, mislima, preokupacijama i težnjama. In situ otkrivamo red, strukturu i misao Željka Subića, a kada upoznate umjetnika shvatite da su slike u savršenom suzvučju s njegovom dušom. Željko Subić nije glasan, ali njegove su riječi i pojavnost prepune značenja te proživljenog i spoznatog iskustva. Njegove slike nisu kričave, ne napadaju, ne urliču, već tišinom i savršenom mjerom suptilno privlače promatrača, uvlače ga u svoju bit i prenose energijom prožetu misao. Otkrićem zemlje Željko Subić otkriva nove likovne mogućnosti i nove misli o zemlji – njezinoj važnosti, ulozi, percepciji i pristupu. On ne preslikava stvarnost već traži i bilježi njezinu poruku, misao, ustrojstvo, potencijal i mogućnost.
Više od pet desetljeća krajolik je stalno vizualno nadahnuće Željka Subića te je ujedno i glavno obilježje donacije novogradiškom muzeju. Vrijedna donacija ostaje trajna uspomena i kvalitetan zalog u nadi da će se buduće generacije od najmlađih nogu educirati o osebujnom životnom putu i jedinstvenom opusu ovog akademskog slikara. No, donacija ne znači prestanak djelovanja za Željka Subića. Njegov životni i stvaralački put se nastavlja te se nadamo da će njegova blagonaklonost i velikodušnost spram ustanova u kulturi, koje su osnovane da njeguju, čuvaju, ali i prepoznaju, valoriziraju i potiču umjetničko stvaralaštvo te ga u konačnici adekvatno prezentiraju, biti svijetli primjer i znak osviještenja za muzejsku struku koja bi trebala agilno pratiti, prepoznati i podržavati hrvatske likovne umjetnike u njihovom djelovanju.
Kao što je istaknuto na početku ovog teksta, moralna snaga, postojanost i autentičnost danas nisu osobito cijenjene vrijednosti, ali upravo te predispozicije stvaraju uvjete za otkriće naravi vlastite duše i možda ono najbitnije što je i sâm autor istaknuo, a to je da “moramo biti takvi da se ne stidimo sebe niti onoga što smo u životu radili”. Stoga nije pretjerano za reći, već treba samo dodatno potvrditi riječi Bogdana Mesingera kako je Željko Subić slikar zemlje kakvog hrvatsko slikarstvo do sada nije imalo.[5] Osim što je zemlju kao likovni motiv ponovno otkrio, zahvaljujući svojoj iskrenosti i dosljednosti, prepoznao je prirodno osjećanje unutarnje strukture krajolika. Jednoj od najstarijih likovnih tema pristupio je posve individualno i stvorio likovni izričaj koji ujedinjuje klasično i suvremeno, sveprisutno i jedinstveno, fizičko i duhovno, logičko i emocionalno, svačije, ali primarno svoje.
Fotografije s otvorenja izložbe:
[1] B. Mesinger – Željko Subić, Gradski muzej Nova Gradiška, 2008., str.139
[2] B. Mesinger – Željko Subić, Gradski muzej Nova Gradiška, 2008., str. 39
[3] B. Mesinger – Željko Subić, Gradski muzej Nova Gradiška, 2008., str. 34
[4] M. Mitar – Putovanje od koda do ravnice, Galerija Muzeja Moslavine Kutina, 2014., str. 3
[5] B. Mesinger – Željko Subić, Gradski muzej Nova Gradiška, 2008., str. 142