16.05.-20.06.2019., Likovni salon “Vladimir Becić”, Slavonski Brod
10.07.-30.08.2019., Galerija “Vjekoslav Karas”, Karlovac
5.11.-18.11.2019., Muzej Mimara, Zagreb
Ni u jednoj tehnici kist ne može tako razigrati boje kao u akvarelu zapisao je Matko Peić referirajući se na slikarsku tehniku vodenom bojom, te istaknuo kako svježa, tekuća i jasna vodena boja svoj vrhunac postiže u trenutku kada umjetnici odabiru slikati vodu vodom pri čemu postižu ljepotu slikarske bistrine. Često nazivan i najplemenitijom slikarskom tehnikom, akvarel zahtijeva poseban senzibilitet, strpljenje i koncentraciju. Greške je praktički nemoguće ispraviti, a svaki suvišan potez umanjuje intenzitet izričaja. No, ograničen manevarski prostor nimalo ne umanjuje virtuoznost iskaza i bogatstvo boja koje pruža ova vodena tehnika. Važnu ulogu igra i sama podloga. Kvaliteta papira uvelike određuje izražajne mogućnosti prilikom građenja slike gdje bjelina i tekstura papira pod utjecajem razlijevanja vode aktivno sudjeluju u igri slučajnosti. Utoliko i papir predstavlja jednu od boja, te svojom bjelinom preuzima ulogu povezivanja i spajanja likovnih elemenata. Riječ je o tehnici koja je kroz stoljeća kontinuirano postavljala izazove pred umjetnike, a oni se odazivaju i dan danas što potvrđuje i veliki broj prijavljenih na 8. hrvatski triennale akvarela.
Danas, kada tehnika akvarela nije toliko popularna u kontekstu aktualnih umjetničkih zbivanja, upravo djela u sklopu triennala akvarela ukazuju koliko tradicionalna tehnika može biti suvremena. Specifičan medij koji istovremeno zahtijeva ovladavanje zakonitostima same tehnike, ali i pruža nevjerojatnu slobodu istraživanja i eksperimentiranja često nagna pojedinca na otkrivanje novih mogućnosti u svijetu slučajnosti kroz pronalazak idealnog omjera papirne teksture, transparentnosti i gustoće boje prilikom bilježenja željenog motiva, osjećaja ili misli.
Pune 22 godine broji Hrvatski triennale akvarela, koji se održava od 1998. godine u cilju promicanja, razvoja i obogaćivanja ove specifične slikarske tehnike. Od svojih početaka pa sve do danas ne jenjava interes umjetnika svih generacija za sudjelovanjem na ovoj prestižnoj manifestaciji koja pruža uvid u recentna ostvarenja suvremenih umjetnika u tehnici akvarela. Hrvatski triennale akvarela potvrđuje činjenicu kako ova vodena tehnika i dan danas ima svoje predstavnike koji prepoznaju kvalitetu i mogućnosti stvaranja u akvarelu, uključujući i umjetnike koji upravo iz želje za sudjelovanjem na triennalu izlaze iz zone komfora svog prepoznatljivog likovnog jezika i uvriježene tehnike, te zalaze u područje akvarela u kojem često iznenade svojom inventivnošću, ali i iskrenim osjećanjem ove naizgled lake, ali uistinu zahtjevne tehnike.
Od ukupno 163 prijavljena umjetnika, Odbor je izabrao 79 autora koji su se istaknuli svojom kvalitetom, raznolikošću i inovativnošću, ali su pritom poštivali osnovne specifičnosti i zakonitosti akvarela. Izbor je rezultirao djelima visoke likovne kakvoće, koja šire polje kreativnosti, te naglašavaju vrijednost i širinu pojedinačnih izričaja. Zastupljeni radovi prikazuju široki raspon stvaralačkih iskaza te variraju od likovnog intimizma u pejzažima (Branka Radonić, Marta Tuta, Andrija Girardi, Danko Friščić, Milorad Rupčić), vedutama (Damir Facan-Grdiša, Željko Mucko, Zvonimir Perak, Anna Arty) i nešto rjeđe prisutnom motivu cvijeća (Branka Dubovac, Frane Radak), preko animalizma (Lora Elezović, Irena Podvorac, Ivan Miletić, Mišo Baričević) te u području figuracije iznenađujuće velikog broja portreta (Sanja Pribić, Eugen Varzić, Mirela Blažević, Mia Matijević, Andrej Tomić) i grupacije ljudskih likova (Stjepan Šandrk, Jagor Bučan, Emanuela Lekić, Ivica Kurtz, Ivana Ožetski) do lirske (Ana Čolaković, Josip Šimić, Svebor Vidmar) i geometrijske apstrakcije (Koraljka Kovač) sežući sve do područja eksperimenta u radovima akvarelnog karaktera koji napuštaju površinu papira i ulaze u trodimenzionalni prostor (Anton Vrlić, Nikolina Šimunović). Među zastupljenim autorima različitih generacija iz svih dijelova Hrvatske pronalazimo umjetnike kojima je akvarel primarno opredjeljenje, ali i autore koji tek povremeno u njemu stvaraju. I dok pojedini umjetnici zadržavaju svoj prepoznatljiv sadržajni nukleus modificirajući i prilagođavajući pritom likovni rukopis tehnici akvarela (Tatjana Politeo, Zdravko Milić, Zlatko Keser) mnogi se u potpunosti oslobađaju i zalaze u novo sadržajno i rukopisno iskustvo (Ana Čolaković, Andrea Pavetić, Andrej Tomić, Nikolina Šimunović).
Iako već duže vrijeme živimo u svijetu gdje bučno, agresivno, snažno i napose grandiozno privlači pažnju pojedinca prilikom čega nas svakodnevno bombardiraju sa svih strana skandalima, aferama, prirodnim i tehnološkim katastrofama, što se neminovno odražava i u svijetu umjetnosti, neprikosnovena vrijednost akvarela zbog koje on opstaje unatoč stalnim mijenama jest činjenica koliko je snažan i dojmljiv u svojoj jednostavnosti. Ta nedohvatljiva priroda akvarela uvjetovana neposrednim rukopisom omogućuje odmak od svakodnevnice i bijeg u svijet tišine, titraja i svjetlosti tj. odlazak u jednu paralelnu stvarnost u kojoj vladaju drugačije zakonitosti. Udaljen, tih i nenametljiv akvarel mami umjetnika da se okuša u nečemu što ne vrišti i ne preplavljuje, već upija i privlači svojom iskrenošću, fluidnošću i transparentnošću. Poziva nas da istražimo meditativnu stranu vlastitog bića prepuštajući se suptilnosti osjetilnog.
O mogućnostima i snazi vodene boje govore i djela izabrana za sudjelovanje na 8. hrvatskom triennalu akvarela. Velika otkupna nagrada ovogodišnjeg triennala pripala je Zdravku Miliću za rad “Nebeska podmornica”. U svom prepoznatljivom likovnom rukopisu Zdravko Milić zadržao se u području figurativnog ispitujući pritom ono metafizičko, nadrealno i potencijalno moguće. Pomno osmišljena kompozicija pozicioniranja glavnog sadržaja unutar dodatnog okvira asocira na pogled kroz ovalni ekran starinskog televizora koji nas vodi na putovanje u sferu paralelnih svjetova prilikom kojeg nove prostorne i vremenske dimenzije otvaraju pitanje istinskog bitka svega postojećeg. Oksimoron “nebeska podmornica” predstavlja hibridnu letjelicu koja spaja nebo i zemlju. Tehnologija uglađenog aerodinamičnog trupa u potpunoj je suprotnosti s organskim krilima koja djeluju poput mitoloških Ikarovih krila. Spojem nespojivog autor potiče naš um na oslobađanje od pretpostavljenog te ulazak u sferu kozmičkog i imaginarnog. On nas poziva da se priključimo putovanju nebeskom podmornicom te se ploveći/leteći kroz zgusnutu poentilistički oblikovanu masu otisnemo u nepoznato.
Bogate i čiste boje ustupaju mjesto sugestivnom minimalizmu u djelu Zorana Kakše koji je dobio pohvalu Odbora na ovogodišnjemu triennalu za rad “Starost”. U djelu naglašenog intimizma autor suptilnošću reduciranog izričaja interpretira slojeve vremena čuvajući pritom autentičnost iskonskog života. Papir je prekriven lazurnim monokromatskim tonom koji se taloži u podnožju rada formirajući tankoćutne razvedene mrlje koje stvaraju osjećaj dubine prostora. Simbolika linije koja se spušta do središta papira i završava kružnom perforacijom otvara mogućnost višeslojnog čitanja simbolike djela. Svjetlo rasvjetljava tamu kao što svjetlo na kraju tunela označava nadu, dok transparentnost boje perforacijom papira prelazi iz medija vode u trodimenzionalni prostor. Istrošenost i nestanak jednog ugla papira upotpunjuje priču o starosti koja postepeno izjeda sve pore života. Meditativna kompozicija Zorana Kakše, u kojoj papir ima podjednako važnu ulogu kao i sama vodena boja, tako postaje krhki odraz prolaznosti života.
Obzirom da izložba omogućava dodjelu samo jedne nagrade i pohvale, valja spomenuti još nekoliko autora koji su se istaknuli svojim radovima na ovogodišnjem triennalu i značajno doprinijeli njegovoj raznovrsnosti i bogatstvu kako svojom kvalitetom i konceptom tako i poštivanjem tehnike. Intimne lirske kompozicije Nade Bogdanović i Marine Krištofić – Marinsky ukazuju na mogućnost monokromatskog postizanja nježnog govora prirode pri čemu u radu “Naša mala priroda” važnu ulogu ima namreškanost odnosno tekstura samog papira natopljenog bojom, dok je u radu “Postajati drvo” ostvaren dojam čujnosti tihog tona vjetra koji vijori šumom. Koliko akvarel može biti transparentan, ali istovremeno i sadržajno bogat i razveden najzornije doživljavamo u radu Karine Sladović.
Bogatstvo interpretacije klasičnog motiva pejzaža spoznajemo u međusobno posve različitim likovnim pristupima istoj temi u radovima Marte Tuta, Branke Radonić i Nikoline Knežević. Panoramski pogled na planinsku šumu u radu “Put kroz divljinu”, poetičan fragment apstrahiran iz šetnje šumom u djelu “Meditacija u šumi” i stiliziran, krajnje prozračan, prikaz vodenog ljiljana u radu “Lotus Lily” povezuje stvaralačka svježina, bogatstvo boje, te osjećaj autorica za uravnotežen odnos koloriranih elemenata i bjeline podloge koja ima jednakovrijednu ulogu u gradnji kompozicije slike. S druge strane, mogućnost raspona akvarelne tehnike možda ponajbolje uviđamo usporedbom džungle Antuna Borisa Švaljeka i grada Damira Facana-Grdiše. Radost i sreća života utjelovljene su u eksploziji boja slobodno razlivene transparentne mrlje, gdje šarenilo, vedrina i svjetlost definiraju karakter slike “Harmonija” autora Antuna Borisa Švaljeka pri čemu iz popratne kulise prirodne divljine izviru životinje poput medvjeda, geparda, zmije i ptica. Koncentracija, strpljivost i struktura zamjenjuju životnu džunglu u radu Damira Facana-Grdiše koji preciznim nizanjem tonova iste boje gradi urbane vizure. Maksimalno “ukroćen” karakter akvarela pokazuje svoju posve drugačiju stranu u djelu “Grad uspravni” gdje do izražaja dolazi karakter tankoćutne britkosti crteža s kojim je akvarelna boja već ranije kroz povijest usko surađivala. No, unatoč kontroli boje u oblikovanju rastera ponavljajućih elemenata svježina, sjaj i svjetlost akvarela zadržavaju primat definiranja atmosfere pojedinog rada.
U području interpretacije ljudskog lika pronalazimo kvalitetna ostvarenja autora mlađe generacije poput Mirele Blažević, Emanuele Lekić i Stjepana Šandrka, čiji je rukopis na prvu prepoznatljiv iako značajno omekšan teksturom podloge i količinom svjetlosti u akvarelnoj izvedbi. Među figurativnim motivima ljudskog lika ističe se i rad Eugena Varzića koji u prepoznatljivom realističnom rukopisu odabire sebi svojstven motiv portreta, no pritom postavlja pred sebe novi izazov interpretacijom lica obasjanog dijagonalnim snopovima svjetlosti. Ponavljajući raster svjetlosnih linija omogućuje krajnju realizaciju akvarela u manifestaciji uhvaćene svjetlosti koja je dodatno potencirana snažnim kontrastom tamne boje gusto nanizanih dlaka šubare sa svjetlinom inkarnata dodatno osvijetljenog sunčevim zrakama.
Zadržavajući se u području realizma skrećemo pozornost na rad “najdosljednije predstavnice hiperrealizma” u Hrvatskoj Jadranke Fatur koja se predstavila radom “Skica za razlivenu rijeku”. Djelo zorno prikazuje autoričinu transformaciju izraza prilikom prisvajanja punine i svojstvenosti akvarela. Koncentracija detalja sadržana je u definiciji broda, dok se prikaz oslobađa opisnosti prilikom oblikovanja krajnje transparentne površine rijeke i tek ponešto tamnijeg sloja oblačnog neba. Uravnoteženim omjerom detalja i onog tek naznačenog Jadranka Fatur intuitivno je uhvatila ozračje dana.
Zalaženjem u područje animalizma pronalazimo realistične, ekspresionističke i simboličke interpretacije stvarnih i imaginarnih životinja. Irena Podvorac jarkim nijansama modre i oker boje zorno utjelovljuje osebujan karakter mačke, dok Lora Elezović mekoćom transparentne mrlje zemljanih tonova oblikuje paperje simpatične imaginarne ptice “Bobirib”. Ivan Miletić prikazuje jelena obavijenog izmaglicom lazurnih tonova čime stvara dojam nadrealne pojave ove plemenite životinje, dok gustoća izmaglice povremeno prekida tok bogato razvedenih rogova.
Među djelima iznimne poetike koja su u srži uhvatila duh akvarela svakako valja spomenuti rad Sanje Pribić. “Portret N.” djelo je u kojem autorica postavlja crtačko naspram slikarskog. Lice s jedne strane gradi linija očnog kapka, nosa i usta, dok druga strana lica ponavlja iste elemente, ali na vodenoj podlozi pri čemu se linija rastače i gradi volumen usana i nosa, te dubinu oka mijenjajući cijelu psihologiju lica. Tankoćutno, lirično, minimalističko, a opet toliko sugestivno, snažno i dojmljivo djelo u potpunosti zadržava dignitet tehnike te iskazuje autoričino iskonsko osjećanje samog akvarela. Na posve drugačiji način rad mlade akademske umjetnice Ane Čolaković utjelovljuje promjenjiv karakter akvarela na površini papira. Fluentna organska forma svojim unutarnjim kretanjem, simbolikom i asocijativnim nazivom “Klica” otvara mogućnost višestrukih interpretacija. Transparentna slojevitost mrlja u mrlji predstavlja nukleus ideje. Masa organskog obličja u zemljanim tonovima uravnotežena je plavom i crvenom linijom nasuprotnih kretanja i značenja. Rad korespondira s bjelinom papira, dok mala kružna mrlja izvan nukleusa zaokružuje cijelu misao te daje točku na “i” formi dovršenog i sadržajno cjelovitog rada u duhu lirske apstrakcije.
Posebnu pažnju skrećemo i na radove dugogodišnjih sudionika triennala akvarela Andrije Girardija i Ratka Janjića Joba koji svaki na svoj način doprinose bogatstvu, kvaliteti i raznolikosti ove triennalne izložbe. Opisan kao “akvarelist po osjećanju i liričar intimnih formi” Andrija Girardi ove je godine zastupljen radom “Odlazak slikara Vjekoslava Karasa” u kojem lakim tragovima kista u tankim nanosima oblikuje izuzetno blage preljeve vodene boje uspostavljajući temeljne odnose likovnih elemenata u prostoru slike. S druge strane, cjeloživotna inspiracija motivom mora definirala je opus Ratka Janjića Joba. Unutarnje gibanje vodene mase autor je dočarao bogatstvom i dubinom plave boje, gdje transparentnost ovisi o zasićenosti topila pigmentom, a razvedenost morske površine ostvarena je slojevitom tehnikom slikanja od svijetlog prema tamnom tonu. More kao simbol dinamike života u radu Ratka Janjića Joba polazište je za postizanje određene vizije svjetlosti i atmosfere prilikom čega autor zalazi u polje metafizičkog.
Uz vjerne pratitelje i sudionike Hrvatskog triennala akvarela ove godine se prijavio i velik broj autora mlađe generacije koji su odgovorno i zrelo prihvatili izazov stvaranja u tehnici akvarela, te su vlastitim radovima ponudili nove mogućnosti interpretacije. Iako bi ih vrlo rado sve pobrojali, ostavljamo priliku i za poimenično navođenje na narednim trijenalima, a za kraj ističemo autore koji su zašli u polje preispitivanja mogućnosti samog medija i širenja granica akvarela, ali uz vjerno poštivanje osnovnih specifičnosti i zakonitosti tehnike. Ana Sladetić se predstavila neobičnim interaktivnim radom iz serije “Čisto i krivo” koji je dio njezinog doktorskog rada. Naime, na prvi pogled slika izgleda poput jednostavne crne plohe, no dodirom se aktivira termokromatski sloj koji se nalazi na samom akvarelu, te posjetitelj polaganjem dlanova na površinu slike otvara tj. rasvjetljuje likovni sadržaj.
Izlazak u trodimenzionalni prostor pratimo kroz dva rada koja kombiniraju staklo i akvarel. Nikolina Šimunović izlaže stakleni objekt “U đardinu” sazdan od niza staklenih ploča između kojih je smješten akvarel na papiru i mrežici. Svaki sloj akvarela interpretira određeni segment prirode, a objedinjavanjem slojeva stvoren je jedinstveni đardin s mnoštvom detalja koji se preklapaju, nadopunjuju, naziru i nestaju ovisno o kutu gledanja. Anton Vrlić kao dugogodišnji sudionik triennala akvarela uvijek iznova propituje mogućnosti tehnike te, kao i u svom stalnom umjetničkom radu, zalazi u polje eksperimenta u predstavljenom objektu “Alkemija akvarela i stakla”. Umjetnik akvarelnom bojom slika imaginarni pejzaž na papiru koji potom kida na dijelove i stavlja u staklenku koju puni vodom. U takvom okruženju boja se otpušta s papira i postaje dio vodene mase. Na taj način vodena boja opstaje u vječno nedefiniranom prostoru supostojeći s papirom s kojeg se otisnula. Transparentna staklenka omogućuje nam da pratimo gibanje vode i boje koja se izmjenjuje s dijelovima papira. Akcenti – mrlje boje i bjelina papira – identični su kao i u klasičnom akvarelu na papiru samo su sada pretočeni u trodimenzionalni svijet zarobljen unutar staklenog objekta.
Akvarel kao “tehnika obojane svjetlosti” često se nameće kao najsmisleniji odabir u izazovu kako registrirati likovnu misao ili zabilježiti doživljaj trenutka, a to su prepoznali i mnogi autori zastupljeni na ovogodišnjem 8. hrvatskom triennalu akvarela. Tiha, nenametljiva snaga akvarela omogućila je ovoj vodenoj tehnici da se prilagodi mijenama vremena, omogući suvremenost u svom izričaju, ali istovremeno zadrži vlastite zakonitosti i ostane u čvrstoj vezi s tradicijom. Kao što je kolega Nikola Albaneže povodom 4. hrvatskog triennala akvarela napisao “ta veza proizlazi iz svojevrsne konzervativnosti akvarela (dok drugi mediji dopuštaju radikalnija osvajanja modernosti) koji istodobno, u vlastitim malim renesansama, (p)ostaje bez napora moderan jer je tako neokoštao (doista, ne možeš vodu ukrutiti) u svojem unutarnjem potencijalu ispunjen vitalnim snagama, eliksirom mladosti.”
Zaključno, 8. hrvatski triennale akvarela potvrdio je činjenicu kako tehnika akvarela i dalje uživa veliku popularnost, te je sâm triennale postao poticaj i mjerilo vrijednosnih dosega u tehnici akvarela i bez imalo sumnje prerastao u tradiciju nakon pune 22 godine kontinuiranog djelovanja. I možda još bitnije, hrvatski triennale akvarela ukazuje kako ne mora sve biti glasno, veliko i agresivno kako bi bilo vidljivo, uvaženo i cijenjeno. Dapače, svijet nam uvijek iznova pokazuje kako oni tihi zakutci skrivaju najveće vrijednosti ukoliko znamo osluškivati, gledati, ali i vidjeti.
GALERIJA RADOVA AUTORA NA 8. HRVATSKOM TRIENNALU AKVARELA
PRILOG S OTVORENJA TRIENNALA U EMISIJI BROD KULTURE SBTV-a
Galerija fotografija s otvorenja: