Kada govorimo o ljudskoj psihologiji, koliko god ju izučavali i koliko god napredovali u polju znanosti i tehnologije, ljudski um i dan danas ostaje potpuna enigma, a sukladno tome i vječna inspiracija umjetnicima. Da bismo spoznali ljudski um trebamo krenuti od samoga sebe te ponirući u dubine vlastitih misli, osjećaja i djelovanja započinjemo istraživanje iz suštinske nutrine prema van.
Akademski slikar Goran Ćetković problematizira pitanje čovjeka kroz jedan od prvih, ali ujedno i najvažnijih likovnih motiva u umjetnosti – motiv portreta. No, u opusu Ćetkovića nije riječ o portretima pojedinih individua, već o portretima ljudskih duša, stanja, karaktera i sudbina. Autor utjelovljuje portrete koji su lišeni maski, laži i nametnutih uloga u društvu. Ogoljela lica predstavljaju srž naše duše pod bremenom straha i boli. Kroz psihoanalitičku studiju čovjeka utjelovljenu u nizu portreta Goran Ćetković oblikuje univerzalno lice svijeta u kojem živimo. Iako se vremena mijenjaju, pojedinac se kontinuirano bori s demonima neizvjesnosti, prolaznosti, iščekivanja i vječnog unutarnjeg nemira. No, takva teška stanja i emocije često nagnaju čovjeka na djelovanje i borbu koja ponekad rezultira osjećajem olakšanja, slobode, mira i tišine.
Drama je temelj i pokretač bogatog opusa Gorana Ćetkovića, a ciklične mijene pratimo kroz razvoj pristupa temi od ranijih radova u kojima dominira statičnost lica koje izvire iz tame, te snaga fokusiranog pogleda koji komunicira snažnije od tisuću riječi. Postepeno se tonaliteti smiruju, lica pokreću, a tople zemljane tonove zamjenjuju dominantni uplivi plavo-ljubičastih nijansi. Plava kao boja duhovnosti, ali i mirnoće pruža idealni kontrapunkt i toliko potrebno uzemljenje i ravnotežu drami koja se odvija u samim portretima i silnicama kompozicije. Smirena plava pozadina simbolizira prazninu, ali ujedno i beskraj ljudskog uma, te čini odličnu podlogu za kulminaciju psiholoških zbivanja izraženih kroz krik, vapaj ili nemir i strah koncentriran u ekspresivno oblikovanom licu. Dominacija dubokih tamnih boja poput crne, sive, plave, ljubičaste i smeđe omogućuje postepenu nivelaciju tonova pozadine od potpunog mraka prema svjetlu, dok boje preuzimaju glavnu ulogu u formiranju volumena na samom licu.
Svaki portret je priča za sebe, a da pritom čini sastavni element sveobuhvatne priče o čovječanstvu. Lica se međusobno uvelike razlikuju pa tako nailazimo, primjerice, na portret s glavom pognutom prema dolje s otvorenim ustima pri čemu boja primjenom dripping tehnike klizi i kapa s čela podupirući maksimalno interpretiranu emociju pa sve do lica koja tendiraju vrtložnom kretanju s posve izvijenim vratom i nagnutom glavom. Postepenom transformacijom ovalnih i kružnih formi glava, one bivaju uhvaćene u centripetalno gibanje same kompozicije slike. Kao da su uhvaćene u vrtlog misli koje ih razdiru iznutra te dematerijaliziraju vlastitom snagom emocija i psiholoških stanja. Izraz krika, iščekivanja, pada pa čak i osmijeha ujedinjuje kružna forma s naglaskom na otvorena usta i glavu koja se prepustila rotaciji ključne sile. Postepenim razvojem ciklusa na portretima nestaje element vrata kao silnice uzemljenja i stabilnosti, te ostaje samo glava zarobljena u kovitlacu vlastite sudbine. Lica djeluju poput ljuštura koje usisava crnilo i iz kojih nestaje život, no urođeni poriv za opstankom ne dopušta pojedincu prepuštanje očaju i odlazak bez borbe.
Promatrajući cjelokupan opus uočavamo širok spektar razrađene fizionomije koja slijedi psihologiju stanja pojedinca. Portreti variraju od okruglih, ovalnih do izduljenih lica, povremeno su blago karikirani, uvijek naglašeno individualizirani što u konačnici definira psihološki karakter slike. Portreti tako postaju simboli emocija, stanja, problema i različitih karaktera: neki vrište prema van, neki se guše u svojoj nutrini što rezultira zastrašujućim izrazima lica: od krika boli do stanja potpunog očaja. Ključnu ulogu u definiranju i potenciranju ekspresije na kompozicijama igra svjetlost. Lica su najčešće osvjetljena iz jednog izvora što omogućuje zadržavanje dijela lica u sjeni pojačavajući pritom misteriju, ali i dubinu ljudskog uma, te potencirajući ključnu emociju ili stanje interpretiranog trenutka. Portreti su rijetko prikazani u profilu, najčešće je riječ o frontalno postavljenim licima s pogledom usmjerenim prema gore pri čemu je dodatno pojačana ekspresija i dramatika samog prikaza bilo da se radi o glasnom ili nijemom unutarnjem kriku.
Osim kružnih formi naglašenog centripetalnog gibanja na kojima motiv lica povremeno dolazi do ruba prepoznatljivosti, forma portreta se povremeno razlaže disperzivno poput, primjerice, velike modre kompozicije u kojoj je lice poništeno silnicama čije djelovanje stvara dojam pogleda kroz staklenu prizmu na santu leda. Dominiraju oštre šiljaste forme koje iako razlomljene i dalje zadržavaju prepoznatljive elemente lica poput čela, nosa i očiju. I na ovoj kompoziciji svjetlost potencira jedan dio lica dok drugi ostaje u sjeni. Kontrast svjetlosti i sjene, boja i silnica kretanja doprinosi ekspresiji i drami koje zajedno utjelovljuju energiju života. Goran Ćetković koristi izuzetno puno boja na pojedinom radu, no one se međusobno nadopunjuju i potenciraju. Najčešće su u službi naglašavanja svjetlosnog elementa koji akcentuira ključni dio uhvaćene emocije. Glavni volumen je često definiran širim potezima i gušćim nanosima boje, dok je povremeno unutarnje gibanje iskazano brzim, titravim, kratkim potezima kista i lazurnim curcima boje. Slike nastaju spontano i iracionalno, a energija stvaralačkog procesa utkana je u sâm rad. Stvarajući brzo i ekspresivno, borbu čovjeka sa samim sobom umjetnik prenosi u vlastitu borbu s platnom, dok se racio uključuje tek u trenutku kada prevlada osjećaj da je slika dovršena. No, unutarnje gibanje slike se nastavlja te završetak ovisi o individualnoj percepciji promatrača.
Čovjek svojim načelima, uvjerenjima, moralnim principima, ali i navikama, običajima, osjećajima, željama i težnjama gradi vlastiti svijet. Oblikujući svoj identitet nailazi na mnoge kušnje i izazove, suočen sa strahovima često se lomi i počinje iznova. Stavljajući čovjeka u epicentar svog likovnog svijeta Goran Ćetković ogoljuje čovjeka do dubine njegove srži, zalazeći tamo gdje je njegova čovječnost najskrivenija i najranjivija, ali istovremeno i najiskrenija i najotvorenija. Kroz motiv portreta Goran Ćetković utjelovljuje povijest ljudske civilizacije, ali ne narativno već univerzalno. Sve unutarnje i vanjske borbe čovjeka kao pojedinca, kao pripadnika nacije i kao jedinke cjelokupnog čovječanstva utkane su u psihološki izraz pojedinog portreta. Kakva je budućnost čovječanstva ostaje na pojedincu da zaključi.
