Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Jadranko Rebec – Od figure do apstrakcije

4.09.-18.09.2019., Muzej Mimara

 

SUPTILNA IRONIJA U KOLORISTIČKIM KOMPOZICIJAMA JADRANKA REBECA

 

 

Izložba Jadranka Rebeca pod nazivom “Od figure do apstrakcije” u Muzeju Mimara predstavljena je kao izložba retrospektivnog karaktera koja kroz prezentaciju slika i objekata ukazuje na nekoliko slikarskih pozicija autorovog 40-godišnjeg umjetničkog rada. Ako slučajno niste čuli za ovog iznimnog slikara, razlog tome vjerojatno leži u činjenici kako je Jadranko Rebec već sa 24 godine preselio u Hamburg gdje i danas živi i radi. Rođen je 1946. godine u Zagrebu, a slikarstvo je diplomirao 1977. godine na Sveučilištu likovnih umjetnosti u Hamburgu. Uz umjetničko djelovanje radi i kao profesor na likovnom fakultetu Sveučilišta primijenjenih znanosti.

 

Kustos aktualne izložbe u Muzeju Mimara je cijenjeni kolega Nikola Albaneže, koji je napisao i predgovor izložbe, a na samom otvorenju je vrlo nepretenciozno, a opet dojmljivo uveo posjetitelje u samu izložbu i specifičnosti umjetničkog opusa autora skrenuvši im pritom pozornost na stolac smješten pored ulaza u izložbeni prostor. Naime, stolac kao jedan od predstavljenih eksponata iako na prvi pogled prepoznatljive forme zapravo je posve neupotrebljiv. Dokidanje funkcionalnosti stolca Nikola Albaneže interpretira kao umjetnikov komentar na moderni dizajn, dok je “dobronamjerna ironija koja podučava i usmjerava” nesumnjivo sastavni dio karaktera umjetnika koja se zorno pretače i u njegov likovni svijet.  

 

Čim uđete u izložbeni prostor odmah na prvu je vidljivo da je riječ o pomno osmišljenom i ritmički odlično razrađenom i realiziranom postavu izložbe. U prvoj prostoriji posjetitelj se upoznaje s ranim radovima Jadranka Rebeca nastalim 80-tih i 90-tih godina XX. stoljeća preko kojih pratimo proces transformacije od figure do apstrakcije naznačen u samom nazivu izložbe. Upravo se u ranim djelima naziru ključni elementi tj. odrednice budućeg djelovanja – asocijativnost u nazivima djela, prisutnost osobne note u radovima i sveprisutna suptilna ironija koja daje karakter cjelokupnom opusu. 

 

Najraniji radovi objedinjeni pod nazivom “Skice iz obiteljskog albuma” slike su intimnog formata s prikazom morskih pejzaža i ljudskih likova nastale u periodu od 1985. do 1989. godine. Rani radovi, među koje spadaju i autoportreti “Biciklist i tri muze” i “Tko rano rani dvije sreće grabi” isprepleteni su s objektima iz kasnijeg perioda kao što su već spomenuti stolac “Novi design/ prkos funkcionalnosti”, “Vidi oko moje”, “Ples Fuckfingers” i “Bouquet suvišnih riječi”. Tako upoznajemo samo polazište djelovanja autora, ali pratimo i daljnji razvoj kroz simboličke, asocijativne i duhovite objekte.

 

Slijede radovi iz ciklusa “Fashionable paintings” nastali prije petnaestak godina koje kustos Nikola Albaneže pojašnjava riječima: “s očitim osloncem na pop-art, autor je zadnjih godina preradio ciklus  tako da je slike djelomično preslikao kolorističkim trakama unoseći geometrijsku, a zatim i lirsku apstrakciju unutar njih. U takvoj kombinaciji slobodnoga rukopisa, samonametnute discipline i fragmenata figuracije nastale su autorefleksivne kompozicije, slikarstvo visoke kulture koje se s lakoćom poigrava sa stereotipima i s običnim, niskim kodom popularne kulture”. Katalog spomenutog ranijeg ciklusa je dostupan u sklopu aktualne izložbe pa posjetitelji mogu istražiti i usporediti kako je izgledao izvorni ciklus i kako djela izgledaju nakon navedenih intervencija. Iako u pojedinim radovima pronalazimo konkretne figurativne elemente, u katalogu saznajemo kako umjetnik sâm sebe smatra apstraktnim slikarom, a naglasak stavlja na proces odnosno na “kako”, a ne “što”. U tom kontekstu subjekt, odnosno prepoznatljiv figurativni motiv, služi kao podloga tj. temelj za početak procesa slikanja dok je boja glavni pokretač značenja, ali i dinamike u slici. Djelomično poništene i reorganizirane slike većeg formata izmjenjuju se s manjim formatima pod nazivom “Towel pattern”. Naracija na većim formatima nestaje, a likovnost nastupa prateći konotaciju sadržaja samog naziva slike “Model koji je izašao iz mode”. Modni uzorci prisutni na nizu manjih formata prelaze na veće formate prekrivajući i dokidajući figurativne elemente ponavljajućim uzorkom točaka, linija ili kvadrata.

 

U središnjem dijelu izložbenog prostora smješteni su radovi nastali između 2014. i 2017. godine. Vidljivo je potpuno dokidanje figuracije, te predana posvećenost gradnji geometrijskih kompozicija. Uvođenje reda u kaotičnost svijeta manifestira se do određenog stupnja, kako naglašava kustos izložbe, pa je unutar strogih linija vidljiva sloboda poteza, te niveliranje između pastuoznih i lazurnih nanosa boje koja ispunjava prostor između geometrijskih oblika. U nizu radova geometrijske i lirske apstrakcije u čijim nazivima ponovno osjećamo dašak ironije, posebice u radu “Aplikacija za vezivanje kravate – tečaj za napredne” vidljivo je rasvjetljavanje i “razvodnjavanje” palete s dominacijom tirkizne boje i spektra pastelnih nijansi koje autor vrlo hrabro kombinira s povremenim uplivima fluorescentne ružičaste, narančaste i crvene boje. Iako potonji opis djela daje naslutiti da je riječ o radu na rubu kiča, pogled na kompoziciju potvrđuje da se hrabrost itekako isplatila. Akcenti fluorescentnih boja na tirkiznoj pozadini potenciraju pulsirajuću energiju ukroćenih i strogo oblikovanih traka mameći promatrača na ponovni pogled.

 

“Mali apstraktni motivi” zamjenjuju kompozicije modnih uzoraka iz prethodnog razdoblja. Izmjenjuju se slobodnije oblikovane slikarske izvedbe s uredno raspoređenom kolorističkom matricom unutar kompozicije. Više djela na izložbi, uključujući i najveći triptih, nosi naziv “Cilj je put” što možda sumira i ključnu misao stvaralačkog procesa umjetnika. Sagledavanjem cjeline uviđa se kako radovi imaju zajedničko polazište, ali su razrađeni u različitim smjerovima, konceptima i aspektima istraživanja. Rad ranijeg datuma “Hanibal prelazi Alpe”, koji se našao u društvu slika s asocijativnim nazivima “Svjetlost prizme” i “Portal trenutka”, potiče emocije dopadljivosti, simpatičnosti i nepretencioznosti. Kombinacija slike i objekta objedinjuje gradivne elemente već ranije predstavljenih djela, ali ujedno daje naznake onoga što slijedi. Ovaj svojevrsni blast from the past strateški je pozicioniran u posljednjem dijelu izložbe.

 

Pomno osmišljeni likovni postav izložbe retrospektivnog karaktera završava dijalogom recentnih radova “Cilj je put” i “Planetarium” koji su postavljeni jedan nasuprot drugome. Triptih “Cilj je put” u kojem je koncentrirano lirsko i geometrijsko, apstraktno i nekada figurativno, lazurno i pastuozno, pastelno i zagasito govori snagom svoje impozantnosti, dinamike i ukroćenosti, dok “Planetarium” utjelovljuje sve ono što triptih nije. Mobil s razgranatom strukturom lebdećih kružnih kolorističnih akcenata oličenje je lakoće življenja, slobode stvaranja i lirike oblikovanja. Možda upravo elementi koji spajaju i suprotstavljaju ova dva rada skrivaju tajnu umijeća ukroćivanja ovog kaotičnog svijeta.

 

Od samih početaka Jadranko Rebec nasumično preuzima motive iz svakodnevnog života, te stavljajući ih u posve drugačiji kontekst daje im novo značenje. Kako sâm autor ističe, proces transformacije često otvara nove mogućnosti spajanja nespojivog, povezivanja na “pogrešan” način, te mogućnost nesporazuma što stvara jedan kaotičan svijet u kojem slika može biti iznova strukturirana. Novonastala djela omogućuju drugačiji pogled na prisvojene motive koji dobivaju “lakoću ironije i misterioznu kvalitetu iluzornog te rezultiraju čudnovatim i ponekad apsurdnim scenarijima koji mogu postati realni ako promatrač tako poželi”.

 

Zaključno, osvrt na ovu intelektualno i vizualno stimulativnu izložbu završavamo još jednim otvorenim pitanjem. Rebecova zanimljiva biografija svakako otvara pitanje kojoj kulturnoj sredini autor pripada: hrvatskoj ili njemačkoj, na što kustos izložbe Nikola Albaneže odgovara kako je jedini ispravan odgovor “objema”, nastavljajući komentar da “ukoliko bi jednoj ipak morali dati prednost, da bi onda to ipak bila, ne zanemarujući hrvatsku ishodišnu narav, kulturološku popudbinu i neprekinute kontakte s domovinom, njemačka jer se u toj sredini autor likovno formirao i većim dijelom u njoj stvarao”.