13.12.-28.12.2018., Muzej Mimara
Pejzaž kao likovna tema jedna je od najdugovječnijih inspiracija u povijesti umjetnosti. Iako nije bio zastupljen u svim razvojnim epohama slikarstva kao samostalna tema upravo je motiv krajolika omogućio umjetnicima iskaz vlastitih promjena u percepciji stvarnosti. Maja Vukina Bogović pejzaž uzima kao polazište u vlastitom radu, a tijekom stvaralačkog procesa primat preuzima tragalačka strast i istraživački nerv koji rezultiraju otkrićem novog polja autentičnih slikarskih vrijednosti.
Dva su tematska područja unutar kojih Maja Vukina Bogović istražuje nove mogućnosti izraza. Upijajući svijet oko sebe i poduke koje je tijekom školovanja usvojila, umjetnica se u polju bliskih joj tema mora i zagorskih brega fokusira na traganje kroz stvaralački proces. Istovremeni rad na dva posve različita motiva stvorio je naglašenu dihotomiju u pristupu i realizaciji pojedine teme.
More percipirano kao daleko i voljeno, željeno i emocionalno blisko umjetnica s lakoćom realizira slikajući morski svijet kako ga iskonski osjeća – ekspresivno s mnoštvom boja, linija, kretanja i titraja. Osjećaj slobode prilikom zarona u duboko plavetnilo praćen prigušivanjem zvukova, te prelaskom u drugačije stanje tjelesnosti interpretiran je lomom svjetlosti koji ispod površine otkriva posve novi svijet. Vibrantnu, titrajuću i stalno mijenjajuću vodenu masu Maja Vukina Bogović interpretira otvorenim kompozicijama ispunjenim bogato zasićenim i reljefno oblikovanim površinama platna. I dok manji formati obiluju većom koncentracijom raznolikih sadržaja tek naznačujući nepregledno bogatstvo morskih dubina, pojedine kompozicije su pročišćenije i svedene na nekoliko dominantnih boja ujednačenog gibanja. Spajanje, prožimanje i prelijevanje dominantno plavih tonova izmjenjuje se s uplivima pastuoznih nanosa bijele boje aludirajući na pjenu uzburkanog mora, dok žuti snopovi utjelovljuju sunce na morskoj površini. Delikatni elementi zlaćanih i srebrnastih folija koje su apliciranjem na površinu platna poprimile tankoćutnost tekstura prešanih listova i sasušenih latica otkrivaju izobilje boja, tekstura i oblika koji gledani izbliza i izdaleka pružaju podjednako bogat, ali vizualno posve različit doživljaj, kao što se uostalom razlikuje i pogled na morsko dno promatran s površine mora ili pri zaronu i direktnom doticaju s njime. Svi aspekti mora, od uzburkane površine do bogato razvedenog dna s valovitim nanosima pijeska nastalim neprekidnim morskim strujanjima, oblikovani su naglašeno ekspresionistički odlazeći povremeno i do granice apstrakcije, pri čemu sporadične figurativne naznake u stiliziranom motivu ribe potvrđuju zadržavanje u prepoznatljivom morskom sadržaju.
Morske dubine definirane emocijama te građene svjetlom označavaju prijelazno stanje između apstraktnih mogućnosti i određenih zbiljnosti, dok motiv zagorskih brega pred autoricu stavlja posve novi izazov. Toliko blisko i poznato, ali stvaralački neistraženo područje brdovitih krajolika otvara mogućnost rađanja nečeg što je u samom početku nejasno, ali tjera na velik i nemiran posao, na proces građenja i rušenja, dokidanja pretpostavljenog i kretanja u nepoznato. Platno postaje istraživačko i gradidbeno polje na kojem se odvija niz slikarskih i značenjskih transformacija. Impuls bogate palete boja dodatno se proširuje koloriranim tkaninama, kartonima i metalnim folijama, dok kvarcni pijesak, tekstil i slojevi kartona služe za gradnju reljefne površine, a kreda i ugljen omogućavaju završno pročišćavanje kompozicije i likovnih elemenata. Slike pune tekstura i struktura stvaraju višeslojnost čija kompleksnost nije nametljiva, već iskazuje bogatstvo krajolika u njegovoj punini, ne prelazeći pritom granicu prezasićenosti. Primjena najrazličitijih pristupa poput građenja, rezanja, lijepljenja, struganja i urezivanja prilikom obrade površine platna, te upotreba raznolikih materijala uključujući akrilne boje, boje za staklo, pijesak, kredu, ugljen, tkanine, paus papir i karton posve prirodno funkcioniraju u međusobnoj različitosti.
Izlaskom iz intime provjerenih vrijednosti i sigurnosti omiljenog motiva mora, Maja Vukina Bogović zalazi u polje poznatog, ali do sada neistraženog motiva rodnog kraja koji podsvjesno čini dio njezinog vizualnog i duhovnog identiteta. Zelenilo zagorskog kraja umjetnica upija i pamti, te na površinu platna prenosi vlastite mentalne slike. Od naglašeno figurativnog prikaza Zelenjaka pa sve do diptiha s motivom Zagorja, u kojem je vidljivo pojednostavljivanje i pročišćavanje kompozicije, pratimo umjetničino bilježenje psihološke biografije rodnog kraja. Korak dalje u razradi motiva seže sve do granice prepoznatljivosti u djelima “Ljetni pljusak”, “Prožimanje”, “Uznemireno ljeto” i “Dodir sunca”. Naglasak je na dinamici i ritmu likovnih elemenata posebice boja, ploha i obrisnih linija brežuljaka koje međusobno povezuju i prožimaju silnice kiše te zrake sunca. Pojedini radovi zalaze u područje ekspresionističke apstrakcije gdje još samo naziv djela budi asocijacije i usmjerava razmišljanje promatrača na interpretirani motiv. S druge strane, “Zlatna jesen” i “U jeseni” rijetki su radovi s motivom drvoreda i vinograda. Fokus je na krošnjama stabala i njihovoj strukturi, te linijama neba koje razbijaju saćastu formu krošnji ispunjenih zlaćanim odbljescima sunca. Poseban je i spektar boja u kojem prevladavaju tople zemljane nijanse. Atmosfera je prigušena, plohe krošnji naglašeno statične, dok silnice neba u formi kiše i vjetra dinamiziraju kompoziciju. Raznolikost u obradi sličnih motiva potvrđuje kako je svako djelo polazište za proces, istraživanje, otkrivanje i razvijanje novih mogućnosti interpretacije nečeg osobnog i izvornog.
Maja Vukina Bogović u svom radu kontinuirano njeguje usvojeno nasljeđe slikocrteža. Svaka slika je prvobitno bila crtež, a autoričino kiparsko razmišljanje omogućilo joj je da gradi kompoziciju na površini platna stavljajući naglasak na pokret i razmišljajući pritom o odnosu likovnih elemenata, međuprostora i fluidnih silnica koje dovode do izobličenja poznatih formi što omogućuje izlazak iz figurativnog i realnog te ulazak u vlastito i osobno. Slika “Magleno jutro” naglašeno se razlikuje od ostalih radova, te metaforički i izvedbeno čini poveznicu dvaju ciklusa. Ono čega se najviše bojimo ili od čega najviše zaziremo često je područje koje nam otvara nove mogućnosti spoznaje i razvoja. Tako su nemili motivi hladne jeseni i učestale magle nagnali umjetnicu na povlačenje u sebe i istraživanje vlastite nutrine. Magla kao simbol unutarnjeg bića omogućuje transformaciju u vrijeme mirovanja. Ona predstavlja prijelaz između dva stanja tj. prijelaz u vremenu.
Beskrajni mir prilikom zarona u morske dubine i ulazak u svijet čija površina istovremeno nagovještava i krije svoje bogatstvo sličan je ugođaju maglovitog jutra u kojem svijet još spava, a magla skriva ljepote okolne prirode. Istovremeno zastrašujuće i spokojno maglovito jutro utjelovljuje borbu i razvoj, željeno, voljeno i prevladano, figurativno i apstraktno, smirujuće i uznemirujuće, naznačeno i definirano, pokrenuto i statično, morsko i kontinentalno, svoje i tuđe, usvojeno i tek postavljeno za osvajanje. Proces je to koji omogućuje napredak u suočavanju i prevladavanju novog i nepoznatog kroz poznato i blisko. Utoliko je upoznavanjem svojeg istovremeno bliskog i nedokučivog Maja Vukina Bogović krenula putem nepatvorene crtačko-slikarske vokacije.
Fotografije s otvorenja:
