Marina Stoponja – Same same but different

28.12.2017. -25.01.2018., Galerija Kranjčar

 

Ako umjetnost percipiramo kao duhovno stvaralaštvo pomoću kojeg čovjek istražuje i izražava vlastita skrivena bogatstva i osvještava dijelove podsvijesti, moramo razmotriti umjetničko djelovanje i percepciju te iste umjetnosti kao elemente koji otkrivaju sposobnosti usmjeravanja vlastite spoznaje i njezine evolucije kroz usporedbu različitih stanja svijesti i logike. Umjetnost i njezino značenje manifestiraju se unutar složenog komunikacijskog procesa koji se odvija između umjetnika, umjetničkog djela i publike, dok sam doživljaj umjetnosti obuhvaća put od vizualne percepcije do mentalne konstrukcije slike doživljenog u umu promatrača. Priroda samog umjetničkog rada i njegov sadržaj ovise o kontekstu, prostoru, postavu i pridodanom sadržaju, odnosno umjetnikovoj namjeri i značenju utisnutom u samo djelo. Različiti mehanizmi prenošenja značenja ili pružanja informacija o radu uključuju različite spoznajne procese putem gledanja, čitanja i slušanja, ali uključuju i neminovno iskustvo promatrača o predmetu koji je postavljen pred njega.

 

Izložba “Same same but different” hrvatske kiparice Marine Stoponje istražuje područje poimanja umjetničkog djela i njegovog značenja. Umjetnica prepoznatljivim rukopisom oblikuje figurativne motive u koje usađuje vlastitu simboliku. Tri od ukupno četiri izložene skulpture čine nenametljive i fluidno oblikovane forme jastuka na koje autorica smješta po jednu jabuku purpurno crvene boje. Hladan, težak i krut makedonski sivec omogućuje stvaranje jasnih i jednostavnih linija napetih i pročišćenih formi čija savršeno zaglađena površina naglašene bjeline dodatno ističe pridodan element jabuke. Tri identične skulpture postaju platforma za istraživanje mogućnosti transformacije značenja umjetničkog djela, odnosno ispitivanje koliko naziv rada i ostali popratni sadržaji mijenjaju percepciju i sam doživljaj skulpture. Izgled skulpture nužno ne određuje i ono o čemu ona govori, a dualitet privida i istine mijenja se ovisno o pratećim elementima kod svakog djela. Primarna simbolika figurativnih pročišćenih oblika ostaje pritajena, dok umjetnica promatraču nudi određene sadržaje istovremeno analizirajući povratne reakcije. Umjetnost kao čin propitivanja tako otvara mogućnost oslobađanja od jednoznačnog odgovora.

 

Prva skulptura autonomno je umjetničko djelo oslobođeno bilo kakvih popratnih informacija ili usmjeravanja promatrača u interpretaciji vizualno percipiranog. Odluka o izostavljanju osnovnih informacija koje obično prate izložene radove autoričin je izbor koji promatraču daje potpunu slobodu u pristupu likovnom djelu. Ono ostavlja pojedincu da na temelju viđenog izgradi vlastiti sud doživljenog.

 

Druga skulptura nosi naziv “Eva”, čime prezentirani rad poprima novi kontekst i otvara cijeli niz mogućnosti različitih interpretacija. Sam naziv posjeduje ikoničko značenje koje upućuje na širu priču u odnosu s prezentiranom formom. Spoj viđenog i pročitanog kod promatrača rezultira “AHA momentom”, odnosno prizivanjem ranije usvojenog znanja iz kolektivne memorije smještene u području nesvjesnog, koje se asocijativnim elementom budi i prepoznaje predstavljeno djelo kao arhetipski sadržaj. Fokus s jabuke preusmjerava se na simboliku lika Eve i konotacije koje ona nosi sa sobom poput istočnog grijeha, vjere, iskušenja, te u konačnici seksualnosti. Doživljaj dodatnog sadržaja ovisit će uvelike o kulturno-sociološkom nasljeđu, psihologiji i interesima promatrača, čime se potvrđuje teza kako je svaka komunikacija između djela i pojedinca jedinstvena kao i percepcija, interpretacija i spoznaja s kojom posjetitelj odlazi.

 

I dok prve dvije skulpture nose obilježja koja očekujemo kod izloženih radova, treća skulptura “Marble dream pillow” nudi iznenađenje. Prilikom posjetiteljevog prilaska skulpturi senzor pokreta aktivira audio snimku koja je parodija na jedan od glavnih sadržaja prisutnog u suvremenom potrošačkom društvu – TV prodaju. Audio reklama u vrlo tipiziranoj formi umjetničko djelo stavlja u kontekst potrošne robe koju je moguće kupiti za, u pravilu, precijenjeni iznos uz niz krajnje nepotrebnih dodatnih poklona koji umiruju ljudsku savjest prilikom kupovine još jednog u nizu nepotrebnih predmeta. Dok je kod druge skulpture postojala mogućnost različitih interpretacija baziranih na nizu asocijacija koje skulptura u simbiozi s nazivom pobuđuje kod promatrača, audio snimka vrlo jasno i usmjereno vodi promatrača u tumačenju ponuđene priče. Efekt iznenađenja i postavljanje umjetničkog djela u kontekst suvremenog kapitalističkog društva i potrošačkog doba dodatno potiče vječno pitanje – što umjetničko djelo predstavlja?

 

Sva tri rada definira neminovna tehnička vještina, poznavanje materije i virtuoznost izvedbe, dok sadržajni dio karakterizira višestruka slojevitost jasnih i vidljivih, ali i prikrivenih značenja. Marina Stoponja izlaganjem identičnih skulptura otvara mogućnost mnoštvu pitanja, interpretacija, doživljaja i spoznaja koji zajedno kreiraju stvarnost umjetničkog djela. Umjetnica nudi, kontrolira i dozira razinu informacija o predstavljenom radu, a percepcija i usvajanje djela istovremeno ovisi o promatraču, njegovom porijeklu, nasljeđu i iskustvu. Svakim novim pridodanim elementom rad doživljava nove inkarnacije, te otvara pitanje koliko značenja može posjedovati jedna forma. Istovremeno umjetnica istražuje percepciju i reakcije publike na ponuđene sadržaje, te se unutar dvosmjernog istraživanja odvija proces ponuđenog, percipiranog, procesuiranog i pohranjenog.

 

Tri različita konteksta i tri različite mogućnosti pristupa interpretaciji istog, a opet različitog umjetničkog djela, ukazuju i potvrđuju kako stvarni sadržaj umjetničkog djela ostaje u području spoznaje same autorice. Odluka hoće li iskonski sadržaj svog rada podijeliti s ostatkom svijeta ostaje na umjetnici, a time ispitivanje prirode umjetničkog djela postaje glavna preokupacija.

 

Četvrta skulptura u materiji i formi ne nastavlja niz triju identičnih skulptura, ali ju s ostalima povezuje zajednički lajtmotiv jastuka. Interaktivni rad pod nazivom “In my head” predstavlja umjetničin autoportret, te zaokružuje istraživački proces dopuštajući promatraču simbolički uvid u procese koji se odvijaju u umjetničinoj glavi. Da bi pojedinac spoznao sadržaj unutar umjetničinog uma mora doslovce zaviriti u zjenicu oka. Ciljana radnja zavirivanja u unutrašnjost brončane skulpture omogućuje uvid i spoznaju, no ne i utjecaj i djelovanje na sadržaj, već mogućnost zaključnog procesuiranja viđenog i doživljenog. Riječ je o simboličkom činu u kojem autorica odabire sadržaj koji smješta u unutrašnjost skulpture i nudi promatraču.

 

Znatiželjnost promatrača i ispitivački poriv umjetnice međusobno se nadopunjuju na planu predstavljenih radova transformirajući individualni umjetnički izraz u društveni iskaz zajednice. Dok posjetitelj prisvaja iskustva umjetnice kroz izložena umjetnička djela, umjetnica usvaja iskustvo doživljaja vlastitih radova preko posjetitelja. Na taj način umjetnost preuzima ulogu objedinjujuće sfere koja omogućuje razmjenu iskustva, ideja i emocija.

 

No, odgovor na pitanje je li Marina Stoponja ovim ciklusom, a možda ponajviše potonjom skulpturom, podijelila s publikom priču koja stoji iza predstavljenih skulptura ili ju je pak zadržala za sebe ostaje na pojedincu da zaključi.

 

 

 

Fotografije s otvorenja izložbe: