Akvarel kao jedna od najstarijih slikarskih tehnika područje je stvaralaštva mlade umjetnice Bosiljke Bakočević. Često nazivana i najplemenitijom slikarskom tehnikom, ona zahtijeva poseban senzibilitet, strpljenje i koncentraciju, jer ne podnosi nesigurnu ruku. Greške je praktički nemoguće ispraviti, a svaki suvišan potez umanjuje intenzitet iskaza. No, suvereno vladanje materijom i prirodno osjećanje tehnike omogućilo je Bosiljki Bakočević maksimalnu virtuoznost iskaza kroz bogatstvo boja koje ravnopravno gradi komunikaciju s bjelinom papira. Upoznajte se s djelovanjem i razmišljanjem ove mlade talentirane umjetnice.
Prvo ste se školovali na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo u Kotoru, a trenutno ste na magistarskom studiju Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju u klasi profesora Ratka Odalovića. Kako se od studija hotelijerstva rodila želja za obrazovanjem u području umjetnosti?
Mislim da će odgovor na ovo pitanje zvučati kao klišej. Nakon završene gimnazije, moji roditelji me nisu podržali u želji da upišem likovnu akademiju, jer su se bojali da ću kasnije teško pronaći posao. Tako da je logičan slijed bio upis na Fakultet za turizam i hotelijerstvo koji mi je omogućio da se brže osamostalim.
Kada se vratim unazad, mislim da s navršenih 18 godina nisam bila spremna za studij slikarstva, jer smatram da je potrebna doza psihičke zrelosti za ulazak u svijet umjetnosti.
U vašem radu vidljiv je snažan afinitet i prirodno osjećanje tehnike akvarela. Kako i zašto ste odabrali baš akvarel ili je on možda odabrao Vas?
Odrasla sam u Boki Kotorskoj, pored vode treperave svjetlosti i visokih planina koje se ogledaju u moru. Cijela priča koja se plete oko tehnike akvarela odnosi se prvenstveno na vodu i svjetlost što je dovelo do toga da se poistovjeti sa senzibilitetom mog stvaranja i preuzme prevlast nad ostalim tehnikama. Akvarel je odabrao mene i omogućio mi da se u potpunosti izrazim.
Što je tema Vaših radova, koja je njihova poruka?
Henri Matisse je rekao da je za njega slikarstvo „udobna fotelja“. U potpunosti dijelim njegovo mišljenje. Moje slikarstvo je za mene mjesto gdje se mogu skloniti od svih nedaća i loših vijesti kojima smo svakodnevno okruženi. Stvaram svijet koji je umirujući. Nisam tip socijalno aktivnog umjetnika.
Što Vas inspirira?
Inspiraciju crpim iz prirode. Prema Paul Kleeu dijalog s prirodom je conditio sine qua non nešto bez čega se ne može tj. neophodnost, jer je čovjek dio same prirode. Kada umjetnik promatra prirodu variraju kombinacije pogleda čak i kada su oboje nepromijenjeni.
Za tehniku akvarela kažu da je jedna od najtežih likovnih tehnika jer ne trpi pogrešku, no opet akvarel nije toliko visoko valoriziran poput recimo ulja na platnu. Što mislite zašto je tome tako?
Nezahvalno je uspoređivati tehnike jer tehnika je samo tehnika, zanatski dio. Bitna je ideja i izraz, rukopis i individualnost. Vrlo je važno za umjetnika da istražuje, da se ne zaustavlja u tome i da stvari prirodno legnu same od sebe. Na Fakultetu imamo odlične profesore, program i pristup koji u sebi nosi elemente tradicionalnog i modernog tako da smo se okušali u raznim medijima i lakše našli nama svojstven način izražavanja.
Ističete kako se Vaš rad bazira na istraživanju koliko podsvjesno utječe na svjesno u procesu stvaranja jednog djela. Krećete li unaprijed s određenom mišlju ili ciljem što želite realizirati i koliki upliv ima spontanost, a koliko svjesna namjera u Vašem radu?
Misao da nemam misao je određena vrsta misli. Radu prilazim spontano, bez skice, dopuštam da se stvara sam od sebe. Ovaj pristup u sebi nosi rizik da čak i poslije višemjesečnog rada ne završim sliku ili ispadne loše, ali sve je to dio puta. Ako akvarel ne uspije, što mi se često događa, onda od njega radim kolaže i promatram kako rad dobiva novu dimenziju.
U umjetnosti se često javljaju trendovi, tako je primjerice u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina bio aktualan realizam, te naglašena tjeskobnost u interpretaciji praznih, napuštenih, derutnih prostora. Vaši radovi naprosto pulsiraju i prenose ljepotu života kroz titravost mrlja, živost boja, uhvaćenu svjetlost i ljepotu odabranog motiva. Rekla bih da se odabrali svoj put koji teče mimo nekih očekivanih tokova, posebice u ovoj apokaliptičnoj godini koja nas je sve zatekla nizom ne tako lijepih događaja.
Ova, kako ste je nazvali, apokaliptična godina, donijela je sa sobom i mnogo toga lijepog samo je potrebno malo zastati i osvrnuti se oko sebe. Dobili smo priliku da se opet povežemo s prirodom kako onom koja nas okružuje tako i našom vlastitom. Potrebno je promijeniti fokus i točku promatranja. Ne mogu vam opisati koliko sam bila sretna kad sam opet bila u prilici prošetati pored mora i vidjeti kako je sve čisto, a vegetacija obnovljena. Mislim da se to ushićenje trenutkom vidi na mojim slikama jer su većinom rađene na otvorenom i na licu mjesta.
Bili ste stipendistica Općine Kotor i Ministarstva prosvjete Republike Crne gore za 2018./2019. godinu, proglašeni ste najboljom studenticom Fakulteta likovnih umjetnosti za godinu 2019./2020., a Vaš rad je nagrađen II. nagradom na natječaju “Celebrating Young Talents” raspisanog od strane kompanije “Luštica Development”. Uoči objave intervjua izabrani ste i za sudjelovanje na sajmu Art Market u Budimpešti koji traje od 22.10. do 08.11.2020. godine. Koliko Vam takva priznanja već tijekom školovanja znače u Vašem djelovanju? Jesu li ona dodatni vjetar u leđa?
Ponosna sam na spomenute nagrade i priznanja jer iza njih stoji veliki rad i puno odricanja.
U lipnju 2019. godine boravili ste na rezidenciji u arheološkom muzeju Ribeco u Brinziju u Italiji. Što ste tamo sve naučili i kakvo je bilo iskustvo biti dijelom međunarodnog projekta Interreg IPA projekt “Monet” CBC koji spaja Italiju, Albaniju i Crnu Goru?
Međunarodne rezidencije i laboratoriji su vrlo bitni za razvoj umjetnika. Na njima naučimo živjeti u suživotu s kolegama, dobijemo priliku naučiti nešto novo i mislim da više toga naučimo jedni od drugih nego na Akademiji. Moja grupa se sastojala od dva multimedijalna umjetnika, jednog fotografa i mene kao slikarice. U Italiji sam po prvi put dobila priliku da budem dio performansa.
Djelujete na relaciji Risan-Kotor-Cetinje. Kako biste opisali poziciju i valorizaciju likovne umjetnosti i umjetnika u Vašoj zemlji?
Položaj umjetnika u Crnoj Gori nije baš na zavidnom nivou. Mnoge kolege nakon završene Akademije odustanu od svog poziva zbog nemogućnosti probijanja na tržište, a prvenstveno zbog nedostatka radnog prostora. Teško se dolazi do zaposlenja. Ulaganje u kulturu je minimalno. Mislim da je ova situacija slična i u zemljama u regiji.
Pored svega, ne mogu ne primijetiti kako je crnogorska umjetnička scena živa i raznovrsna. Ipak nekako uspijevamo odolijevati svim nedaćama. Na kraju krajeva, kultura i umjetnost čine identitet jednog društva.
Kakve su mogućnosti izlaganja, produkcije radova i prodaje djela u Crnoj Gori?
Dok smo studenti na Fakultetu omogućen nam je pristup mnogobrojnim natječajima i rezidencijama tako da ih aktivno koristimo. Kada počnemo djelovati samostalno, stvari postaju malo teže, ali ipak je izvedivo. U Crnoj Gori postoji dovoljan broj galerija za sve nas i trude se podržati umjetnički rad.
Koliko su Vam bitne povratne reakcije javnosti, kolega i struke na Vaš rad?
Povratne reakcije su mi bitne, posebno od kolega koje cijenim i od kojih sam sigurna da ću dobiti objektivnu kritiku. Dokle god držimo ljubomoru pod kontrolom – dobro je.
Kako se pandemija koronavirusa odrazila na položaj i mogućnosti djelovanja Vas i vaših kolega?
Moram s vama podijeliti jednu zanimljivu priču koja mi se dogodila u doba pandemije. Kada su u ožujku zatvorili općine i fakultete ostala sam bez papira i četkica za rad, jer mi je sve ostalo “zarobljeno” na Cetinju i nisam se mogla vratiti. Preko Instagrama sam sasvim slučajno otkrila galeriju iz Podgorice koja se zove Artica i naručila sam materijal. Kada je materijal stigao polako je započela i suradnja koja je iz poslovne prešla u prijateljsku, posebno kada sam saznala da je vlasnica galerije mlada umjetnica Diana Bracanović. Oduševilo me što je galerija otvorena za radove novih umjetnika kao i činjenica da surađujem s jednom ženom u umjetničkom svijetu koji nam baš i nije toliko naklonjen. Od tada, galerija Artica zastupa moje slike. Kao što sam vam rekla na početku intervjua, čak i u doba pandemije mogu se dogoditi lijepe stvari.
Jeste li osjetili da se pandemija odrazila na Vaš rad?
Na moj rad pandemija se nije odrazila. Pokušavam se ograditi od nje, što ne znači da nisam u toku sa svim što se događa u svijetu. Jednostavno joj neću dati priliku da uđe u stvaralačku sferu.
U ovoj godini realizirali ste i dječje slikarske radionice “Šareni osmijeh” u sklopu projekta Risanski vremeplov. Koliko Vam je važan pedagoški rad?
Volim rad s djecom. Kad sam u prilici organiziram radionice, jer su djeci umjetnost i oslobađanje prijeko potrebni. Nametnut im je virtualni svijet. Razljuti me kad čujem da su djeca kriva što puno vremena provode na telefonima i kompjuterima, jer mi smo krivi za to. Treba djeci ponuditi izbor. Pored svog redovnog posla kao muzejska pedagoginja u O.J.U. „Muzeji“ Kotor radim i kao nastavnica likovne kulture u osnovnoj školi „Veljko Drobnjaković“ tako da se trudim djecu potaknuti na izražavanje kroz crtež i sliku i da pritom upoznaju divan svijet umjetnosti.
Koliko je umjetnost bitna u edukaciji mladih?
Neizmjerno je bitna da bi shvatili i upoznali sami sebe. Djeca i mladi prolaze kroz težak proces sazrijevanja, a umjetnost može dosta pomoći.
Vjerojatno nezgodno pitanje u krajnje nepredvidivoj godini, no imate li neke planove za blisku ili dalju budućnost?
Imam samo jedan plan – da budem bolja verzije sebe svakim danom u odnosu na onu mene od prethodnog dana.
