Pune tri godine živjeli smo u ozračju svjetske pandemije COVID-a koja je u nekoliko navrata dovela do potpune blokade i prestanka odvijanja svih kulturno-umjetničkih događanja. No, umjetnici nisu posustali, prebacili su se u online svijet i počeli dijeliti umjetničke sadržaje, vrlo često posve besplatno, a sve s ciljem očuvanja mentalnog zdravlja odnosno čovjekovog duha i uma. Na početku 2023. godine, koja ipak daje daleko pozitivnije naznake da se polako, ali sigurno vraćamo u normalu, započinjemo ciklus intervjua koji su nastali kao rezultat javnog natječaja za umjetnike organiziranog povodom 9. godišnjice portala PerceiveArt u studenome 2022. godine. Čast da otvori ciklus intervjua pripao je akademskoj umjetnici Vesni Bošković.
Rođeni ste u Beogradu, osnovnu i srednju školu završili ste u Podgorici. Kako ste odabrali Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju kao mjesto svog daljnjeg umjetničkog obrazovanja?
Rođena sam u Beogradu stjecajem određenih okolnosti, ali inače živim u Crnoj Gori. U vrijeme kada sam završavala srednju školu s radom je počeo Fakultet likovnih umjetnosti (FLU) na Cetinju tako da je prevagnula odluka da osnovne studije upišem u Crnoj Gori. Pripadam prvoj generaciji FLU na Cetinju odnosno generaciji studenata koji su došli iz svih krajeva bivše Jugoslavije. To su mi posebno drage uspomene koje ne bih mijenjala.
Diplomirali ste grafiku u klasi Boška Karanovića. Što Vas je privuklo mediju grafike?
Diplomirala sam grafiku kod profesora Boška Karanovića, koji je bio izvrstan pedagog i grafičar. Što se tiče medija, smatram da su svi u službi realizacije ideje, kao što ruka dobiva informaciju iz mozga što treba raditi, tako i umjetnička ideja diktira medij koji je sredstvo za materijalizaciju djela. Uz bogatstvo tehnika, pri čemu svaka za sebe ima svoj specifičan karakter, skoro da ne postoji umjetnik koji može odoljeti mediju grafike čemu svjedoče brojni primjeri iz povijesti umjetnosti, ali i djelovanje suvremenih umjetnika. Grafika pruža mogućnost umnožavanja i potvrđivanja „stanja“ realizacije ideje-motiva koje možemo nadograđivati. S druge strane, multioriginal u suvremenoj, vizualnoj umjetnosti otvara novo polje djelovanja i daljeg istraživanja.
S obzirom da grafika zahtijeva radni prostor i opremu (prešu) koliko je izazovno ostati u svom primarnom mediju?
Umjetnik stvara jer ima potrebu tj. jaku želju. Umjetnik nekada vidi jedini smisao upravo u tom stvaranju, tako da preša, prostor ili bilo što drugo ne bi trebalo predstavljati problem, makar ne u mjeri da se ne može nadići tj. nadomjestiti. Susretala sam se sa sličnim preprekama, ali onda shvatite da su same misli zapravo djela koja čekaju na realizaciju. Stvarate sredstvima i načinom koji vam je u tom trenutku dostupan. Iz mog kuta gledanja, umjetnici trebaju biti otvoreni prema svim medijima. Bilo koja vrsta hermetičnosti je danas nedopustiva i nije prirodna.
Nakon diplome na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju vraćate se u rodni grad gdje završavate postdiplomski studij u klasi profesora Mileta Grozdanića. Koja je bila tema Vašeg postdiplomskog rada?
Ideja „male priče“ ili „malih priča“ je bila temeljna ideja magistarske izložbe. Odabrala sam tri „fetiš forme“ koje se i u jezičnom, formalnom i značenjskom smislu povezuju u jedno genetičko stablo. Princip serijalnosti ostvaruje ideju malih razvojnih pomaka. Strelice-šiljci-elise u samorazvojnom dinamičnom pozicioniranju i zaposjedanju praznog grafičkog lista daju naznake, smjerove, kretanje pri čemu se definiraju prostorne koordinate i težišta namjernih vizualnih udara. Magistarska izložba je privukla pažnju kritičara i bila je odabrana kao reprezentativna iz područja grafike za tu godinu. U istom periodu sam dobila prijedlog od Fila Filipovića za specijalizaciju u Düsseldorfu kod profesora Penka. Ipak, ostala sam na FLU na poziciji asistentice.
Koje tehnike prevladavaju u Vašem umjetničkom radu?
Kao što sam prethodno navela, za mene je medij sredstvo za realizaciju ideje. Ako govorimo konkretno o grafičkim tehnikama, više desetljeća bila sam posvećena tehnici linogravure, koju sam usvojila kroz istraživanje svakog segmenta tehnike. Iako linogravura na prvi pogled odiše jednostavnošću, potrebno je vrijeme da tehniku prilagodite sebi kroz neku vrstu modifikacije segmenata i time joj date osobni pečat. Nakon iskustva s linogravurom počela sam istraživati mogućnosti primjene printa u kombinaciji s ostalim materijalima i formama gradeći instalacije koje ponekad zauzimaju cijelu galerijsku prostoriju.
Postoje li glavne teme/sadržaji koji se prožimaju kroz Vaše radove ili se oni redovno mijenjaju ovisno o protoku vremena i životnim iskustvima?
Opus radova pod nazivom „Kunst ist kurz“ (umjetnost je kratka) su fetiš forme koje sam ranije spomenula, a prisutne su u mom radu skoro tri desetljeća kroz medij grafike, slike i crteža. Te forme nastale su kao plod inspiracije promatrajući jedan rotor u pokretu što je za mene bila prava vizualna magija u tom trenutku. Rotor prilikom ubrzanja postaje čista energetska sila i njegov oblik nestaje, a opet, kada bi isključili impuls energije, rotor bi postao vidljiv i poprimio bi svoj prvobitni izgled. Metafizička pojava „uhvaćene“ energije, čiji je oblik u stvari samo privid, koji determiniram u znak i transformiram kroz serije i dinamičnost kretanja različitih smjerova, zapravo potvrđuje njezino pulsirajuće prisustvo. Forme elisa, šiljaka, strelica, sječiva, spirale ponekad su poprimale i pticoliki oblik. Međutim odnedavno ta „hermetičnost“ znaka biva lagano „razbijena“ jer je u jednom trenutku za mene bila „nepodnošljiva“ zbog pritiska životnih događanja.
Također želim istaknuti da sam se od ranih 90-ih bavila instalacijom do čega je došlo iz potrebe da odgovorim na aktualne teme. Na Cetinjskom bijenalu (1994.) imala sam potrebu izraziti svoj stav prema tragičnim događajima na ex-jugoslovenskim prostorima. Instalacija je sadržavala odljeve ruku koje su izlazile iz zida od dijela nadlaktice savijene u laktu, stisnute šake, koja ističe srednji prst, što je bio odgovor na temu bijenala „Vidjeti u mraku“. Gužva ruku s izraženim srednjim prstom bio je još jedan moj rad s nazivom „Kunst ist kurz“ (umjetnost je kratka). Tema je probudila svu gorčinu, odvratnost i revolt koji sam iskazala tim banalnim, nesvjesnim, impulzivnim gestom, a naziv rada potvrđuje da se najveće istine uvijek iskažu u najjednostavnijoj formi. Ruke su bile obojane intenzivnim bojama, koje su odisale „friškom“ suvremenom estetikom, dok je srednji prst bio „vrisak“ na najveći izraz primitivizma što može proizvesti samo rat. Odmah nakon toga sam sličnu temu obradila u okviru kulturne manifestacije FIAT-u (1997.) Podgorica, instalacijom – happeningom „Sjećam se“ koja se sastojala od 2.500 karanfila na zidu, prekrivenih najlonom, dok su trojica violinista improvizirali zvučnu kakofoniju. Cvijet koji poklanjate dragoj osobi ili polažete na odar dok se opraštate od nje, ukazuje na suprotstavljenu dualističku energiju, dok čulni elementi podsjećaju na unutrašnja stanja i upućuju na pitanja o kozmičkom jedinstvu i skladu.
Također, istaknula bih projekt „Lanac otkrivanja“ (2001.) autorice Svetlane Racanović, gdje sam džinovske jestive puslice napravljene od šećerne mase srcolikog oblika (imaginarne humke) postavila među stogodišnjim stablima u Dvorskom parku. „Slast nedoživljenog, bjeline i nevinost dječje duše, prolaznost, nezaborav i tuga poput anđeoskog daška obavili su promatrača koji je ostao nijem pred uzvišenim činom majčine tihe lamentacije“ navela je Ljilana Zeković o radu, koji je u predznaku imao in memoriam karakter (knjiga „Individualne likovne poetike“). Uglavnom su instalacije bile medij kroz koji sam obrađivala aktualna društvena događanja i osobne teme, ali sam imala tematska zapažanja i kroz crtež, grafiku i ostale medije.
Danas radite kao izvanredna profesorica na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Što biste rekli koji su glavni izazovi i prednosti pedagoškog rada?
Izazov je uspjeti u namjeri da se specifični umjetnički izraz svakog studenta iskristalizira i uzdigne na nivo samosvijesti kako je umjetničko sazrijevanje u stvari životni proces, a studij samo prva faza tog sazrijevanja. Privilegija je raditi s kreativnim i nadarenim mladim ljudima punim entuzijazma i mladenačke energije čiji pogledi na život preispituju i naša viđenja. Tako se stvara izvanredna sinergija ideja i komunikacija koja rezultira uspješnim umjetničkim ostvarenjima studenata. Veselim se njihovim nastupima na izložbama i uvijek imaju podršku i poticaj s moje strane.
Kakvi su studenti umjetnosti na FLU danas?
Moja prva pomisao: “Sjajni!” Funkcioniraju po drugačijim principima u odnosu na nas, ali s obzirom na vrijeme koje se kontinuirano mijenja i donosi sa sobom razne izazove – egzistencijalne, kulturne, povijesne – želja za stvaranjem je konstanta koja daje smisao svemu.
Koje su glavne lekcije, iskustva ili savjeti koje nastojite prenijeti svojim studentima prije završetka studija?
Poziv koji su izabrali zahtijeva potpunu posvećenost i predanost radu. Na to je potrebno odmah na početku ukazati. Studirati znači proučavati, istraživati i ulagati u sebe. Postoje slojevi i slojevi iskustava i znanja koje treba usvojiti. Pored posvećenosti, neophodna je upornost i dosljednost u radu kako bi se osvojila stvaralačka sloboda, osvijestila stvaralačka moć i umjetnička osobnost. Uvijek ističem studentima kako trebaju koristiti sve kapacitete koje im pruža akademija. Neophodno je poznavati tokove povijesti umjetnosti i umjetničke prakse koje su trenutno aktualne. Inzistiram da studenti upoznaju grafičke tehnike, koje kao i ljudi, imaju svoj karakter i dok se ne „podruže“ s njima ne znaju njihovu prirodu, sadržaj i ne znaju da li im i koje tehnike odgovaraju.
Osim pedagoškog rada aktivno djelujete kao likovna umjetnica. Pamtite li svoju prvu samostalnu izložbu? Jeste li imali tremu uoči otvorenja i s kojim radovima ste se predstavili?
Prva samostalna izložba je zapravo bila na kraju prve godine fakulteta u Studentskom gradu u Beogradu nakon osvojene nagrade na Jugoslovenskom studentskom bijenalu grafike. Predstavila sam se s grafikama i crtežima. Iako je bila riječ o studentskim radovima, bili su vrlo upečatljivi. Lijep je osjećaj vidjeti svoj rad na plakatima u Knez Mihailovoj kao najavu za izložbu sa svojih 19 godina. Trema pred otvorenje je prirodna pojava, a javlja se kao posljedica uzbuđenja.
Na samostalnim izložbama izlagali ste u Beogradu, Budvi i Podgorici. Kakvi su uvjeti izlaganja za umjetnike u Srbiji i Crnoj Gori? Jesu li troškovi izlaganja pokriveni ili se očekuje od umjetnika da sudjeluje u troškovima realizacije izložbe?
Mogu govoriti o osobnom iskustvu, iako mislim da je svugdje sličan princip. Umjetniku pripada katalog od strane organizatora, koji je tipski definiran. Postoji mogućnost da dobijete određenu podršku od Ministarstva kulture za ostale elemente realizacije izložbe iako ti iznosi često nisu dovoljni da pokrijete sve troškove, a nije ni sigurno da ćete ih dobiti. Međutim, mislim da je prije dva-tri desetljeća situacija bila drugačija u smislu da se više ulagalo u kulturu, ali to je moj osobni dojam baziran na osobnom iskustvu. Tada sam bila posvećena stvaranju, a o ostalom nisam posebno razmišljala, jer je bilo na organizatoru da osigura sve što je potrebno.
Postoji li uređeno tržište umjetnina u Srbiji i Crnoj Gori i mogu li umjetnici živjeti isključivo od prodaje svojih radova? Uspijevate li Vi prodati svoja djela?
Mislim da je vrijeme tranzicije značajno utjecalo na ove prostore. Svi smo u nekoj fazi rekonstrukcije i uređivanja svih segmenata društva, pa i ovog segmenta koji ste spomenuli. U životu je sve moguće ako si to postavite kao glavni cilj, ali da umjetnik živi isključivo od svog rada, mislim da nije baš čest slučaj. Ja sam posljednji put prodala grafiku i crtež na humanitarnim izložbama. Iako mogu reći da se moji radovi nalaze i u Narodnom Muzeju na Cetinju, zbirci CSU, Nacionalnom Muzeju na Tajvanu, galeriji u Londonu i drugim galerijama, kao i kod kolekcionara u zemlji i inozemstvu. Prodaja djela mi nikada nije bio prioritet, čak sam mišljenja da neovisno koliko radova prodam novac će se uvijek potrošiti i nikada ne može imati vrijednost koju ima rad. Novac je naštampani papir, a umjetničko djelo je jedinstvena vrijednost. No, čovjek je postavio takva pravila. Užasno sam sebična kada su moji radovi u pitanju i teško se odvajam od njih.
Sudjelovali ste na impresivnom broju grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Ima li neka izložba koju biste izdvojili da ste baš bili izuzetno zadovoljni organizacijom i realizacijom izložbe?
Mislim da su mi Cetinjska bijenala ostala u najljepšem sjećanju. Cetinje je okupljalo značajne umjetnike iz cijelog svijeta, značajne kritičare i ljubitelje umjetnosti. Organizirani su okrugli stolovi, rasprave o umjetnosti, druženja, susreti s umjetnicima i razmjene iskustava. Smatram da je Crna Gora s Cetinjskim bijenalom bila u fokusu najaktualnijih događanja suvremene umjetnosti. Mišljenja sam da bi povratak bijenala na Cetinje učinio Crnu Goru međunarodno prepoznatljivom umjetničkom destinacijom koja bi višestruko doprinijela našem društvu u svim mogućim segmentima.
Osvojili ste i niz nagrada za svoj rad, od kojih su mnoge upravo za djela u mediju grafike, no valja istaknuti i Nagradu za ukupno stvaralaštvo crnogorske Akademije nauka i umjetnosti iz fonda Petar Vukčević u Podgorici 1997. godine, Nagradu Univerziteta Crne Gore za postignute rezultate i doprinos razvoja umjetničkog i stručnog rada 2020. godine i Plaketu Finalisti u konkurenciji 1.200 umjetnika iz 80 država na izložbi “Internacional Biennale Print Exhibit 2002. R.O.C”.
Koliko Vam znače stručne nagrade i priznanja – jesu li one potvrda da ste na pravom putu i dodatni vjetar u leđa za daljnji rad?
Nagrade su potvrde vrijednosti kojima težimo, ali ne i neophodnost da bi osjećali zadovoljstvo u radu i stvaranju. No, one su svakako poticaj za daljnji rad. Dobar je osjećaj kada ste nagrađeni za svoje djelo. Ipak iza toga stoji veliko ulaganje, napori, borbe i konačno trenuci zadovoljstva, koji znaju ponekad nadići čak i osjećaj kada saznate da ste nagrađeni.
Što je za Vas umjetnost i kako biste opisali ulogu umjetnosti danas?
Umjetnost je najuzvišenije ljudsko ostvarenje, najreprezentativnija potvrda jednog vremena sublimirana u umjetničkom djelu ili nastupu. Upravo je umjetnost uvijek mirila i povezivala sve društvene pojave, umjetnost je izražavala najdublje osjećaje, izricala istine, stvarajući djelo koje ima svoju energiju i auru koja privlači, a koje postaje bezvremeno. Ona je potvrda da najuzvišenije duhovne vrijednosti ostaju vječne.
Što biste poručili našim čitateljima – zašto je umjetnost važna?
Umjetnost je važna jer nam pruža uzbuđenje pri samom „susretu“ s djelom, radost koju nam nitko i ništa drugo ne može pružiti; ispunjenost, bezvremenost – vječnost. Iskru koja će osvijetliti naše biće.
