Sandra Radić Parać

U godini koja je proglašena Godinom čitanja, pozivamo vas da pročitate najdulji intervju ikad objavljen na portalu PerceiveArt. Zašto je toliko dug pitate se? Zato što u vrijeme strke i jurnjave, u vrijeme instant vijesti i površnih informacija te isto tako površnih i banalnih razmišljanja i međuljudskih odnosa odbijamo plivati glavnim tokovima, jer smatramo da zatupljuju sveopću javnost i guše kritičko razmišljanje i propitivanje vremena i prostora u kojem živimo i djelujemo.

PerceiveArt će uvijek biti i ostati platforma za predstavljanje kvalitetnih i raznolikih umjetnika i umjetničkih projekata na temeljit, sveobuhvatan i zanimljiv način. U kontekstu duha portala odlučila sam napraviti intervju s jednom iznimnom umjetnicom. Kad kažem iznimnom, riječ je o mom subjektivnom doživljaju (iako su ga u više navrata potvrdili i kolege i kolegice iz struke) koji gradim i nadopunjujem od 2014. godine kontinuiranim praćenjem njezina opusa, razvoja, misli i životnog puta. Ne bih oduzimala previše prostora u uvodnom prostoru, jer će Sandra Radić Parać svoju priču najbolje sama ispričati kroz intervju, ali i djela objavljena u sklopu teksta. Odvojite vrijeme i upoznajte se s iznimnim djelovanjem i jedinstvenom osobnošću Sandre Radić Parać.

 

Kada si spoznala da će umjetnost biti tvoj životni poziv? Jesi li ti odabrala umjetnost ili je umjetnost odabrala tebe?

Težnja svakog ljudskog bića je sloboda. Iako je talent kod mene bio neupitan, to nije bilo dovoljno. U onom trenutku kada sam shvatila da je umjetnost svojim velikim dijelom sloboda, odlučila sam se samo njoj posvetiti i to učiniti maksimalno profesionalno. Definitivna odluka je bila kada sam završila gimnaziju. Umjetnost se pretvorila u jezik pomoću kojeg komuniciram s drugima bez ijedne izgovorene riječi, ali također je postala i alat kojim se služim kada propitujem stvarnost i sve oko i u sebi.

 

Kako bi opisala vlastito umjetničko djelovanje – što propitkuješ, problematiziraš i izražavaš kroz svoj slikarski opus?

U početku (po završenoj Akademiji 2005. do 2008.) je bilo istraživanje svih tehnika i likovnih zakonitosti, a radovi su bili pomalo kaotični. Bilo je tu svega i svačega. Kako sam ja kao umjetnica sazrijevala tako se i moj rad sve više profilirao i počeli su nastajati ciklusi. Prvi ozbiljni ciklus je bila serija portreta koje sam nazvala Jidro (od 2008. – 2010.) po jednom trogirskom restoranu u kojem se sastajalo portretirano boemsko društvo. Tada sam stavila sebe u ulogu promatračice i dokumentirala život u njegovim najsretnijim i pomalo skrivenim trenucima životnog zanosa. Kod nas se kaže da klapa najljepše pjeva u konobi jer ne pjeva za publiku već za vlastiti gušt. Tako bih nekako opisala ovaj ciklus.  Jidro nikoga nije osuđivalo i u njemu su ljudi mogli pokazati svoje pravo lice bez straha da bi radi toga bili razapeti na križ. Nakon Jidra je uslijedio Balet (2010. – 2012.) – ciklus kojim sam istraživala žensko tijelo, senzualnost i moć svjetla na slici. Kombinacije raznih umjetničkih tehnika i materijala ni u jednom razdoblju mog djelovanja nisu izostale. Nakon Baleta je došao Modri eter, zadnji ciklus nastao u Domovini kojim uranjam u duhovna putovanja. Ona su ujedno bila i svojevrstan dugi oproštaj od doma.  Potom je u novonastalim okolnostima u Berlinu nastao prvi ciklus Pričopričalac kojim sam ocrtala svoju tešku svakodnevicu – samoću, izoliranost, pokušaje integracije u novo društvo, ustrajnost i automatizam života uz nadu u bolje sutra. Radila sam uglavnom na podu iznajmljenog stana jer si nisam mogla priuštiti atelje. Paralelno su nastajali Portreti, a od 2018. do danas sam se samo njima posvetila. Oni su moj intimni dnevnik. Vrlo mi je bitno da umjetnost koju radim bude autentična, kako u motivima tako i u izvedbi. Stoga je svaki ciklus izravna posljedica moje svakodnevice.

 

U kojim tehnikama djeluješ i koje sve materijale koristiš?

Teško mi se ograničiti samo na jednu tehniku jer neke dijelove rada mogu puno bolje izvesti u drugim tehnikama. Primjerice, u jednom radu imam dio koji je slikarski i onaj koji je reljefan/kiparski. To mi predstavlja izazov jer pokušavam te dvije tehnike „pomiriti” na način da ne remete kompoziciju, a da budu likovno korektne.

Trenutačno mi je najdraža podloga drvo u kombinacijama s uljem, gazom, ponekad akrilom, piljevinom, zlatnim listićima, vodootpornim flomasterima… Nađe se i pokoji antikni predmet, lak za nokte, odbačeni okvir slike, kora drveta  ili mamin pleteni miljetić tj. predmeti koje je netko izradio ili koji su već ranije korišteni. Drvo je za mene poseban i topao materijal. Ono ima svoju povijest, svoj miris. Drvo je izraslo iz zemlje i proživjelo jedan životni vijek u prirodi, a sada ja imam mogućnost stvarati baš na tom drvu kao svojoj podlozi. To je velika i povjerljiva zadaća. Trudim se biti tome dorasla.

 

Odrasla si na otoku Čiovu. Koliko je mediteransko okruženje utjecalo na tvoj život, estetiku, percepciju života?

Duge šetnje uz plažu i beskrajni sati provedeni na moru podare čovjeku neku neobjašnjivu mekoću koja uvijek ide zajedno s melankolijom. Ja dolazim iz jednog malog mjesta na otoku Čiovu u kojem se vodi jednostavan život uvijek isprepleten s prirodom. Maslina, kajić, sunce i kamen – sve to stoji kao estetika podneblja, međutim, mene je zaintrigirala čista moć prirode i njezin utjecaj na živote ljudi.

Uvijek sam rado slušala pomorce kada bi govorili o svojim iskustvima s neverama na moru. Oni su mi bili veliki izvor znanja. Bez obzira koliko im život bio u opasnosti ili koliko more bilo mirno, nikada ga nisu doživljavali kao neprijatelja već kao snagu koju je nemoguće kontrolirati, a pred kojom imaju beskrajno poštovanje. Jedino sam u tim trenucima zanosa i priče na kominu uz žmul vina u njihovim očima svjedočila sjaju i pitanjima upućenim tajnama života. Zanimalo me što je to što je toliko neobjašnjivo i gdje se krije. Tako sam kroz svoje okruženje usvojila propitivanje stvarnosti na jedan prijazan i mekan način i traženje te snage koja nije vidljiva, ali je tu. Kada biste moje odgovore stavili u religijski kontekst, zacijelo biste pomislili da govorim o Bogu.

 

Diplomirala si 2005. godine na Umjetničkog akademiji Sveučilišta u Splitu u klasi profesora Željka Marovića, a iste godine si kao najbolja studentica dobila Rektorovu nagradu. Tema tvog diplomskog rada je bila “Ljudski lik u XX. stoljeću”. I kasnije si se u vlastitom umjetničkom djelovanju posvetila ljudskom liku, posebice portretu i autoportretu. Zašto? Koja je moć ljudskog portreta?

Istraživanje umjetnosti je u biti istraživanje sebe samog, a ja sam svoje umjetničko putovanje započela i nastavila kroz ljudsko lice. To je nešto svima nama prisno, poznato i bezvremensko. Portret je jedan od klasičnih tj. konstantnih motiva u umjetnosti i zato mi je fascinantan. Portret se u isti mah mijenja (jer svaki čovjek je jedinstven, baš kao i njegov lik, stoga je svaki portret individualan), ali i zauvijek ostaje isti (opći prikaz ljudskog lica kroz tisućljeća). Ono što se da pročitati između redaka je da svaki umjetnik u portretu traži i pronalazi sebe ili dio sebe, stoga je svaki portret tuđeg lika ujedno i njegov vlastiti autoportret. To me približava spoznaji da smo svi mi dio jednog te istog kolektiva, s vrlo malim varijacijama na temu. Nitko od nas nije sam dok gleda poznato lice, bilo da je to fotografija u novčaniku, mobitelu ili portret na zidu. Isto vrijedi i za nepoznata lica u kojima tražimo i pronalazimo nešto poznato i neobično. To nam pruža utjehu. Ovaj citat Khalila Gibrana najbolje dočarava moja htijenja: „Vidio sam lice s tisuću naličja, i vidio sam lice sa samo jednim izrazom, kao da je kip. Vidio sam lice kroz čiji me sjaj njegova ružnoća iz dubine pogledala, i vidio sam lice čiji sjaj sam morao podići da ugledam njegovu divotu. Vidio sam staro lice izborano ništavilom, i vidio sam glatko lice na kojem su mnoge stvari ugravirane. Poznajem lica jer gledam kroz tkaninu koju je moje vlastito oko isplelo i promatram stvarnost koja se ispod nje nalazi.”

 

Svojim radom si predstavila UMAS na 5. skupu mediteranskih akademija u Genovi 2004. godine gdje si sudjelovala i na likovnim radionicama. Što si tamo naučila i koliko je doticaj sa starim majstorima i njihovim načinom rada utjecao na tvoj daljnji umjetnički rad?

Ono što me najviše fasciniralo je savršena tehnika izvedbe radova kao i davno izgubljeni duh renesansnih majstorskih radionica koji je bio sveprisutan u tom gradu. Nažalost, nisam imala dovoljno vremena temeljito se posvetiti slikanju u genovskoj radionici zbog zahtjevnog rasporeda, pa sam si dala za zadaću proći majstorsku radionicu jednog dana i temeljito ući u tajne zanata. To sam kasnije uspjela i ostvariti kroz petogodišnju suradnju sa starijim kolegom.

 

Po završetku studija udala si se i rodila sina. Je li bilo teško balansirati privatni i umjetnički život? Koliko je važna podrška obitelji u svemu da bi se pojedinac, a posebice žena, uspjela realizirati u svim područjima koje osjeća kao svoja?

Biti mlada mama umjetnica znači da vas ni obitelj ni struka ne doživljavaju u potpunosti. Obitelj uglavnom želi u vama vidjeti ženu i majku, a tako vam se i obraća. Struka u vama vidi nekoga tko se ne može u potpunosti posvetiti umjetničkom istraživanju radi majčinstva. Ova situacija zna potrajati godinama i tako mnoge darovite umjetnice odustanu od svojih umjetničkih snova i pristanu na ulogu „žrtve”. Iako je podrška jako važna – i bez nje se može – ako znate što želite, ne zanemarujete veliki dio sebe (a to je biti žena u svom svojem sjaju) i tvrdoglavo i uporno radite na sebi da bi izgradili samopouzdanje. Tada plodovi rada dolaze kasnije, ali sigurno dolaze. Najbitnije je ostati fokusiran i ne izgubiti vlastiti smisao postojanja. On je temelj svega.

 

Imaš bogato iskustvo umjetničkog djelovanja u zavičajnom kraju. Godinama si djelovala kao samostalna umjetnica u Trogiru gdje si vodila i svoju galeriju-atelje, organizirala likovne radionice za djecu i odrasle, pripremala studente za upis na Akademiju, a s kolegom Franulovićem osnovala si i likovnu udrugu Trogir, čija si bila predsjednica. Aktivno si sudjelovala na grupnim i samostalnim izložbama, te radila portrete tijekom ljetnih mjeseci na rivi u Trogiru. Kako bi opisala te godine svog života?

Ako ste ikada slušali pjesmu La Boheme koju je tako krasno otpjevao Charles Aznavour, onda ćete zasigurno iz ovih mojih riječi sami izvući vlastiti zaključak o tom razdoblju mog života: atelje u centru prastarog kamenog grada je bio više no što sam mogla poželjeti. Iako je krov uvijek prokišnjavao kada bi zapuhala južina, posjetitelji i mačke uvijek čekali na ulaznim vratima, a gazdarica vječno negodovala nad računima za struju, sve je odisalo životom. Ruke su mi vječno bile zaprljane bojom, a kosa širila miris terpentina i uopće mi nije bilo stalo do toga. Bilo je puno večeri kada bih gladna usnula jer sam sav zarađeni novac od portretiranja, predavanja i slika dala za podmirenje osnovnih životnih potreba. Sreća i zadovoljstvo su se mjerili uspješnim i prodanim radom, a najvažnije mi je bilo što kvalitetnije stvarati i nikada ne odustati od sebe. To je bila borba za opstanak umjetnice u jednoj maloj sredini. Ogromna unutarnja snaga i žar koju osjećam u svom biću mi ne dopuštaju da nepovratno padnem u beznađe monotone i olovne svakodnevice. Tako sam se ogrnula romantikom koja me čuvala od surove realnosti. Usto sam se divljački trudila pomicati vlastite granice. Samopouzdanje su mi davali moji radovi, baš kao i danonoćni rad u ateljeu, a „zaštitni plašt romantike” bih tek tu i tamo skinula kad bi baš bila ljuta potreba. Intimni radni prostor je bio sinonim za svetište, ali i za alkemijski laboratorij u kojem se tražio eliksir života. Ne vječnoga života. Samo života.

Godinama sam ustrajala kao umjetnica grada i sigurna sam da sam Trogiru dala svoj dotadašnji maksimum. Ali, kako to obično biva, kad tad se morate probuditi i suočiti s realnošću: bez ikakve mogućnosti zaposlenja u struci, bez zdravstvenog osiguranja, stalnih prihoda i s malim djetetom u vrlo skromnom kućanstvu nisam mogla nastaviti. Koliko god da sam radila i bila aktivna u svojoj struci, ništa od toga nije bilo dostatno za respektabilan život. Kako naša država nema adekvatan zakon o umjetnicima, nisam dopustila da me šutnu u isti koš s obrtnicima i preprodavačima, jer je umjetnost za mene nešto posebno i sveto. Politikom se nisam nikad bavila. Iako sam u Trogiru upoznala krasne ljude pune solidarnosti i empatije, to jednostavno nije bilo dostatno. Moje dijete je raslo gledajući majku kako se lomi pokušavajući održati sliku snažne žene umjetnice. Vjerujem da se mnoge umjetnice mogu poistovjetiti s ovom situacijom. Kap koja je prelila čašu je bio gubitak ateljea kojeg sam sama financirala. Iako sam to teško podnijela, uspjela sam se izvući iz te situacije i potpuno promijeniti vlastiti život, a pritom zadržati i očuvati svu ljepotu. Shvatila sam da sam ja atelje, da je sve što mi treba u meni samoj i nisam nikada dopustila da me društvo svrstava u jednu od svojih ladica. Doživljavala sam jako puno neugodnih situacija jer se moje djelovanje nije ozbiljno shvaćalo, stoga sam odlučila napustiti to društvo i potražiti novu okolinu koja će znati adekvatno valorizirati moj rad, znanje, umijeće i iskustvo koje sam stjecala godinama. Tako sam se 2014. godine preselila u Berlin u kojem i danas živim, radim i studiram.

 

Iste godine organizirala si samostalnu izložbu “Modri eter” u Trogiru. O čemu je bila izložba i je li ona bila svojevrsni rastanak s gradom u kojem si odrasla?

Iako to nikada nisam izgovorila; da, to je bio rastanak i to onaj bez riječi. Modri eter je bio najbolje što sam u Trogiru ikad uspjela stvoriti. Velika količina materijala kojeg sam koristila u svojim radovima su autentični odbačeni stari predmeti iz trogirskih konoba, a ta intenzivna i nestvarna modra boja je u biti boja za brodove. Tu nijansu plave ne možete naći u art shopovima. A ako vam se posreći i kojim čudom ju negdje i nađete, ona više nije autentična. Cilj mi je bio prikazati sebe onako kako se vidim, kao dio grada i njemu napraviti svojevrsni hommage, međutim na kraju se izložba pretvorila u dugi oproštaj i kraj jednog razdoblja života.

 

U Berlinu živiš od 2014. godine i stekla si iznimno bogato iskustvo u najrazličitijim područjima – od različitih poslova, preko volontiranja pa sve do dodatnog educiranja, školovanja i umjetničkog djelovanja. Istovremeno si radila, učila jezik, brinula za obitelj i stvarala svoja umjetnička djela u novom gradu u drugoj zemlji. Koliko je bilo teško i što ti je davalo snage i volje na kraju dana?

Vrlo je bitno kako sami sebe doživljavate. Nikada se nisam poistovjećivala s poslovima čistačice ili pekarice koje sam obavljala. Iako sam iznimno zahvalna što sam stekla ta iskustva, to je bila nužda i kratkotrajno rješenje. Nit vodilja u najtežim danima je bila ne izgubiti kreativnost i sreću u sebi. Svatko od nas išće sreću, a ja sam jedna od onih sretnih koja zna gdje ju mogu pronaći. Meni je moj rad davao smisao jer je on za mene život, a svoj identitet sam pomoću njega u ovoj stranoj zemlji sačuvala i nadogradila. Jedina prava konstanta u mom životu je upravo on – umjetnički rad.

 

Kakav je život u Berlinu, kakvi su ljudi?

Berlin je grad umjetnika, umjetnosti, muzeja, galerija, žive muzike, slobode i kozmopolitska prijestolnica Europe. Ljudi koje ovdje susrećete dolaze iz svih krajeva svijeta. Nerijetko se zna desiti da jedna osoba uz njemački govori još dva jezika. Ljudi su osigurani financijskim minimumom i usredotočeni na kvalitetu života. Raznolikost i ponuda je toliko ogromna da se u svemu tome možete vrlo brzo izgubiti, a kada se osvijestite, prošlo je već petnaestak godina. Iako mi je teško generalizirati, ono što mogu reći je da su fetivi Berlinčani poprilično čangrizavi, drže distancu i uvijek imaju nekakvu zamjerku, ali su isto tako uvijek spremni pružiti pomoć. Meni to izgleda kontradiktorno i nejasno, ali prihvatila sam da ovdje stvari tako funkcioniraju.

 

Što bi navela kao ključne razlike između Hrvatske i Njemačke u kontekstu kvalitete života i međuljudskih odnosa?

Kvaliteta života u Njemačkoj je zajamčena Ustavom, državni aparat funkcionira i zakoni vrijede za sve jednako. Prvo što naučite u ovoj zemlji su vaša prava na koja se uvijek možete pozvati. To su temelji ove države na kojima počiva kvaliteta života. Iako se nama Nijemci čine hladni i kalkulirani u međuljudskim odnosima, duboko ispod svoje površine nisu ništa drugačiji od bilo koga drugog. Da bismo ih razumjeli, trebamo prvo znati njihovu povijest, kulturu i po mogućnosti jezik što traži godine ulaganja u međusobno poštivanje i razumijevanje. Naša država počiva na potpuno drugačijim temeljima po pitanju kvalitete života. Zapravo, više se radi o preživljavanju, a kada se čovjek nalazi u tom stanju, onda se hvata za slamku i na sve moguće načine se pokušava spasiti. To uključuje velike osjećaje, stoga mi, za razliku od njih većinu toga prvo sagledavamo iz osobne, emocionalne perspektive, a ni ne znamo koja su naša prava.

 

Koje su ključne razlike u području percepcije i valorizacije umjetnosti i tretiranja umjetnika u Hrvatskoj i Njemačkoj?

Umjetnik u Njemačkoj ostvaruje prava koja su mu Ustavom propisana. Također uživa usluge institucija koje se brinu da umjetnici imaju ateljee ili dobiju porezne olakšice ako zarađuju ispod određene svote novca propisane zakonom. Stalno su aktualne peticije za davanje većih prava. Umjetnici djeluju zajedno s društvom i oni su njegova neodvojiva cjelina. Umjetnik služi zajednici i reflektira njezin odraz u svom radu. Kod nas je umjetnik vuk samotnjak koji se probija kako god zna i umije.

 

U jednom intervjuu si rekla da je umjetnost u Hrvatskoj tiha i da je nestalo kritike sustava i društva. Što misliš zašto je tome tako?

Nacija je potonula u apatično stanje koje se turizmom svake godine oživi tek toliko da se izdrži još jedna godina. Korupcijskoj hobotnici svjedočimo svaki dan. Pobune se vrlo brzo ugase i to nenormalno stanje postalo je nova hrvatska stvarnost. Dogodio se apsurd – da se zdrav razum zamijeni za ludilo i da ludilo postane zdravo rezimiranje. Nepotizam, sukob interesa, psovke političara kao i dnevnik na državnoj televiziji koji je postao prava stand up komedija su samo vrhovi ledene sante problema. Kako je umjetnost sama po sebi kritična, ona propituje tu novu stvarnost. Međutim, nisu ni umjetnost ni propitivanje najveći problem, već je to nedostatak intelektualne publike tj. konzumenata umjetnosti. Oni su žila kucavica Hrvatske.

 

Također se sjećam tvoje izjave: “Umjetnik ne može biti umjetnik ako nije slobodan. Ako sam sa sobom nije našao spokoj i mir u kojem pronalazi kreativnost za sve što radi.” Kako pojedinac može biti slobodan? Je li to unutarnja borba ili borba sa svijetom?

Vrlo kratko rečeno  –  pojedinac može biti slobodan odbacivanjem dijelova samog sebe i zadržavanjem samo onoga što je bitno. Radi se o unutarnjem izdizanju iznad vlastitih okvira života. Kada bismo samo npr. odbacili svoju zavist i ljubomoru prema drugima, koliko bismo bili lakši i slobodniji! Smatram da čovjek prvo treba osloboditi sebe unutar sebe da bi djelovao prema okolini. Rob koji sanja o slobodi je isto toliko rob i kada je na slobodi. Svima nam je poznata situacija u kojoj se oslobođeni ljudi ponašaju i dalje kao da su robovi. Ali ako osoba sebe ne doživljava kao roba već kao slobodnog čovjeka koji se samo trenutačno nalazi u nezahvalnoj situaciji, onda su možda oni koje mi nazivamo robovima daleko slobodniji od nas.

 

U kontekstu umjetničkog djelovanja – jesi li se više osjećala slobodnom u Hrvatskoj ili Njemačkoj?

U Njemačkoj se osjećam više slobodno. Možda je to povezano s godinama i iskustvom, možda s odmakom od rodnog mjesta – ne bih točno znala. Ali u svakom slučaju sam puno zadovoljnija.

 

Jesi li primijetila razlike u kontekstu odnosa umjetnika prema vlastitom umjetničkom djelovanju i svojoj ulozi u društvu kao i prema kolegama u Hrvatskoj i Njemačkoj?

Odnosi među umjetnicima su usko povezani s odgojem te kulturnom i općom politikom zemlje u kojoj se nalaze. Velika razlika koju bih istaknula je ta da u Berlinu nikada ne znate da li kolege uistinu cijene vaš rad ili su samo kolegijalni i kulturni, dok u Hrvatskoj itekako znate da li vas prihvaćaju ili ne. Ponekad to neprihvaćanje kod nas ide i do 10 koraka dalje i pretvori se na javno blaćenje po medijima što je u potpunosti neprimjereno i neprofesionalno. U Berlinu svi jako paze ostati politički korektni i u okvirima kolegijalnosti i solidarnosti. To nekada ima i negativne učinke jer su svi strpani u prosjek – nema ni najboljeg ni najgoreg, dok kod nas imate one koji se uzdižu u nebesa i one koji služe nekome kao otirač. S druge strane, u Njemačkoj imate šansu sebe ostvariti, što u Hrvatskoj nemate osim ako niste vezani uz politiku, religiju ili imate zadovoljavajući pedigre. U ovom moru prednosti i mana pokazat će se koliko ste dobar plivač. Osim toga, tržište je ovdje ogromno i svaki rad nađe svoje mjesto, stoga se ne treba „boriti” za kupce ili nekome dokazivati da ste bolji umjetnik od ostalih.

 

Vidi li se razlika u kvaliteti između inozemnih i naših umjetnika? Što ”prolazi” u Berlinu? Što je u fokusu, na što se stavlja naglasak i što je najviše na cijeni?

Najveća razlika je u pristupu radu. Rad naših umjetnika još uvijek snažno počiva na klasičnom pristupu (crtež, portret, akt, kompozicija). Ovdje su umjetnici puno slobodniji u svom istraživanju tijekom studija. Mentori prilagođavaju tutorstvo individualnim interesima svojih studenata dajući im od samog početka slobodu u vlastitom istraživanju umjetničkog područja. Sistem ih podržava i imaju sve mogućnosti za rad – od materijala do ateljea i financijske pomoći. Mi uglavnom moramo improvizirati i snalaziti se sa svime, što nas također tjera na kreativna i nova rješenja. Po galerijama u Berlinu sam imala prilike vidjeti dosta loše likovno i tehnički izvedene radove. Upravo se njihovom promocijom stvaraju novi standardi suvremene umjetnosti. Također se sve više ide u smjeru šokiranja i provociranja javnosti, te na taj način podizanja popularnosti. Klasično štafelajno slikarstvo je postalo rijetko, ali isto tako izrazito cijenjeno ako je dobro tehnički obrađeno. Radi se o jakoj polarizaciji umjetnosti.

 

Što ti najviše nedostaje iz Hrvatske? (možda neke stvari i ljude koje uzimamo zdravo za gotovo i koje tek možemo cijeniti kada ostanemo bez njih tj. kada iselimo pa sagledamo cijelu situaciju iz drugačije pozicije – iz distance)

Kao jedna od onih osoba koje se pokušavaju usredotočiti na sadašnjost, pokušavam ne razmišljati previše o prošlosti. Iz današnje perspektive i iskustva, prošlost izgleda i sjajno i teško u isti mah. Ta razmišljanja znaju zarobiti čovjeka u čežnju, melankoliju i tugu. Znaju mu oduzeti osmijeh. Razmišljanja o Domovini i onome što mi nedostaje uvijek idu u tom pravcu, stoga im se pokušavam otrgnuti. A kada me i obuzmu, shvatim koliko mi nedostaju majka i more.

 

Oni koji prate tvoj rad mogli su primijetiti uz likovno djelovanje i tvoje pomno oblikovanje nevjerojatno lijepih frizura s raznolikim dodacima u kosi. I to bismo mogli nazvati svojevrsnom umjetnošću tj. odom običajima i tradiciji ako se prisjetimo koliku pažnju su žene kroz povijest posvećivale njegovanju duge i zdrave kose.

Odnos sa kosom se gradi godinama, pogotovo ako kosu ne doživljavate kao nešto što je eto tu, nego kao ravnopravan dio tijela s npr. rukom ili nogom. Onako kako se ruke podliježu manikuri i lakiranju, tako smatram da i kosa zahtijeva poseban i respektabilan tretman. Ona kemijski i biološki dokumentira naš život tijekom svog konstantnog rasta i što je duža to njena priča seže dublje u prošlost. Na ovoj bazi počiva duhovna vrijednost kose koju sam ja prilagodila sebi i povezala ju s tradicijom i estetikom. Jedino što mi je od moje prabake ostalo je upravo odnos prema kosi i način njenog tradicionalnog dalmatinskog vezivanja, stoga su frizure za mene mala plastika na svom postamentu, tj. skulpture na glavi koje puno govore o karakteru osobe koja ih nosi.

 

Radiš kao pedagoginja s posebnim naglaskom na umjetničko/estetsko obrazovanje u dječjem vrtiću. Ove godine ćeš i diplomirati na studiju za stručnu izobrazbu i usavršavanje s temom koja je pedagoška kombinacija jezika i umjetnosti, a naglasak stavlja na aspekte interakcije između formiranja estetskog jezika i procesa umjetničkog izražavanja kod djece ispod tri godine. Koliko su kreativnost i umjetničko izražavanje važni u odgoju djece?

Mi doživljavamo svijet oko sebe svojim čulima; okusom, mirisom, vidom, opipom, sluhom. Ta čula se, prema pedagoškim studijama mogu usmjeravati, tj. školovati i izoštravati. Ako djetetu od malih nogu puštate klasičnu glazbu, ono će odrasti s istančanim ukusom za glazbu. Isto se dešava kada ga vodite na kazališne predstave ili u muzeje. Djeca te stvari doživljavaju po prvi put i to sa svojim uzorima, tj. svojim roditeljima kojima bezgranično vjeruju. Njima je to čudesno iskustvo koje ih obilježi do kraja života. Kada ta djeca odrastu, oni se vraćaju na mjesto gdje su u djetinjstvu bili sretni, tj. vraćaju se onim vrijednostima koje su im roditelji usadili. Kreativnost proizlazi iz nadahnuća, a pravo je pitanje čime se djeca nadahnjuju, tj. čime ih roditelji usmjeravaju. Kroz povijest smo svjedočili udruženjima mladeži koja se od malih nogu učila pokoravati vrhovnom vođi. Ta djeca su odrasla u vojnike koji su za svog vođu umirala. Smatram da danas djecu moramo odgajati na način da im ostavimo mjesta i damo slobodu da donesu vlastite zaključke, ne da im stavljamo riječi u usta i određujemo životne puteve. Ta djeca mogu i trebaju svoje impresije i misli izraziti na način koji njima odgovara, tj. naći kreativno rješenje za vlastito izražavanje i djelovanje. Umjetnost je sama po sebi subjektivan pojam, stoga ga ne bih upotrebljavala u kontekstu dječjeg likovnog izražavanja. Alternativno bih se zadovoljila s pojmom „dječja umjetnost” jer je on saglediv primarno s pedagoškog stajališta.

 

Sad već dugo živiš u Berlinu, osjećaš li se kao strankinja ili kao dio zajednice/društva?

Puno toga sam uložila u novi početak u Berlinu da bih se nakon svega i dalje osjećala kao strankinja. Prošla sam integracijske tečajeve, naučila jezik, radila najniže poslove, prošla sistem obrazovanja i napokon se zaposlila na poziciji koju želim. Napravila sam sve što sam mogla da se integriram, ali nikada i asimiliram u društvo. Berlinu sam dala ponajviše svoju nadu i budućnost koju sada mogu sama stvarati. Za svaki posao koji sam obavljala sam dobila makar i malo priznanje i zahvalu za doprinos zajednici. To mi je davalo snage da i dalje ustrajem. Sada sam u poziciji da doslovno odgajam djecu i na taj način kreiram novo njemačko društvo od najranije dobi što je velika odgovornost, ali i čast. Moji radni kolege i vodstvo su krasni i profesionalni ljudi koji su mi pružili osjećaj da tu pripadam. Na tome sam im neizmjerno zahvalna. Naravno, ponekad se osjećam kao strankinja, pogotovo kada je riječ o njemačkom humoru. On mi je još uvijek jedna od velikih misterija ovog svemira.

 

Koji su bili prijelomni trenuci u tvom životu koji su se neminovno odrazili u tvojem umjetničkom stvaralaštvu?

Prvi takav trenutak je bila trudnoća. Kroz nju sam shvatila da je žena puno više nego što se čini na prvi pogled. Bila sam tek friška s Akademije i za radove mi je nedostajalo životnog iskustva i stručnog usavršavanja. Stoga sam se tome i posvetila, a radovi iz tog razdoblja su uglavnom konfuzni i istraživački. Drugi trenutak je bilo upoznavanje boemskog društva koje je iznjedrilo jednu seriju velikih portreta. Treći trenutak je bila odluka da odlazim iz Hrvatske što se reflektiralo u Modrom eteru. Četvrti i zadnji takav trenutak je ovaj kojeg upravo proživljavam – na pragu 40-ih sam odlučila početi novi život, a sve moje misli su stale u ovu posljednju seriju (auto)portreta.

 

Što je ono što je u tebi najdublje ukorijenjeno i što čini bit tebe kao osobe i umjetnice?

Iskrenost je prva stavka. To može naravno biti i dvosjekli mač, stoga je važno na koji način komunicirate s okolinom. Kako god da se izražavate, to bi trebalo biti autentično (što je druga stavka) i obzirno prema drugima. Kada govorite o drugima, u biti govorite ponajviše o sebi. Publika zna prepoznati iskrenost i autentičnost u ovom modernom svijetu prepunom lažnih skromnosti i izmišljenih veličina. Kakvi god bili, slijedite sebe i ne trošite uzalud snagu na stvaranje neke iluzije o sebi. Prihvatite sami sebe takvi kakvi jeste, držite do svojih moralnih načela i trudite se biti ljubazni prema svima, ali i pokazati zube onda kada je potrebno.

 

Koja je po tebi uloga umjetnosti u suvremenom svijetu i mijenja li se ona uopće kroz povijest?

Moja izvorišna točka je misao K. Gibrana: „Umjetnost je korak od onoga što je očito i dobro poznato prema onome što je mistično i skriveno.” To je oduvijek bila uloga umjetnosti. Svaki umjetnik se osjeća pozvanim spojiti ono očito i skriveno  preko svojih radova. Umjetnost bi u tom slučaju bila portal koji nam omogućuje jednu drugu perspektivu za koju nismo ni znali da postoji, a umjetnik bi bio u isti mah i svet i proklet. On ispunjava svoje poslanje, a to je druge nadahnjivati i davati im mogućnost da prošire vlastite horizonte. To je poziv kojem su samo rijetki dorasli i nema veze s onim što se danas naziva „biti uspješan umjetnik”. Tehnika i uvjeti rada (novi mediji) je jedino što se mijenja, međutim izvorna misao je uvijek ista.

 

Ove godine navršit ćeš 40 godina života. Na što si najponosnija u svom životu?

Najponosnija sam na to što se i dalje mogu iz duše radovati, veseliti, davati od sebe i gledati ovaj čudesni svijet velikim očima.

 

Prošla si doslovce “kroz sito i rešeto” kako se kaže, no ni u jednom trenutku nisi odustala od svoje umjetnosti. Kada je bilo najteže, što je to što te guralo naprijed i dalo ti snage za dalje?

Dvije misli su mi davale snagu u najgorim trenucima. Prva je: „bez svakoga se može”. Ljudi koji ulaze u naše živote su tu s razlogom i svaki u njima ostavi svoj trag. Neki ostanu duže s nama, neki vrlo kratko, ali sve je to sastavni dio ovog iskustva kojeg zovemo „svojim životom”. Jedino podjednako prihvaćanje i dobrih i loših iskustava stvara pravu ravnotežu i pridonosi shvaćanju da će se i nakon naše smrti Zemlja i dalje vrtjeti u svemiru, da se i bez nas može. Druga misao je: „jedino te umjetnost neće nikada napustiti”. Ona nije nešto što postižem već nešto što je veliki dio mene, a umjetnička djela su njezina nuspojava. Dok god osjećam umjetnost u sebi, sigurna sam da sam još uvijek itekako živa.