Marija Škrobo Arambašić

Na aktualnoj izložbi 26. slavonski biennale – Ravna ploča uz nagrade Grand prix, Ex aequo i Nagrada Vlastimir Kusik, dodijeljena su i Priznanja žirija od kojih je jedno od dva priznanja otišlo u ruke Marije Škrobo Arambašić za rad Pejzaž iz 2018. godine za koji je sama umjetnica rekla: “Crtež prikazuje ravan slavonski pejzaž. Ravnina horizonta nije apsolutna, jer ni ravnina Slavonije nije apsolutna i geometrijska. Izbjegla sam prikaz ikakvog raslinja da bih dodatno naglasila trenutnu opustošenost, fizičku, ali i emocionalnu. Ravninu i pustoš Slavonije može uzburkati i pokrenuti obrazovanje i ulaganje u budućnost.” Upoznajte Mariju Škrobo Arambašić čiji je rad usmjeren na istraživanje raznolikih struktura uz kontinuirano vraćanje formi kruga. Bilo da je riječ o radu u tehnici crteža, slike, grafike, kombiniranoj tehnici ili izlasku u trodimenzionalni crtež Marijin rad uvijek uključuje snažan meditativni aspekt.

 

Diplomirali ste na Umjetničkoj akademiji u Osijeku 2013. godine na temu Strukture. Kako ste došli do ideje diplomskog rada?

Do teme struktura sam došla postupno tijekom diplomskog studija. Veliku ulogu je imao moj mentor na akademiji izvanredni profesor Mario Čaušić. On me ohrabrio da spojim heklanje, kojim sam se počela baviti još u nižim razredima osnovne škole, s crtežom i grafikom. Na kraju je taj spoj rezultirao jednim jednostavnim, meditativnim crtežom koji sam izvela u velikom broju crteža različitih dimenzija, u bakrorezu te u heklanoj liniji koju sam ispreplela u trodimenzionalni crtež. I kasnije sam se još neko vrijeme bavila strukturama. Trenutno sam u nekim drugim vrstama struktura, ali nekako osjećam da ta priča još nije gotova. Sam meditativni proces rada me i dalje zaokuplja. Crteži koje trenutno radim sastoje se od mnoštva jednostavnih linija koje nižem gušće ili rjeđe po površini. I dalje je prisutna doza meditativnosti u cjelokupnom procesu rada.

 

Možda najveća zanimljivost u razradi Vašeg diplomskog rada jest transformacija iz dvodimenzionalnog crteža u trodimenzionalnu heklanu instalaciju koja u kombinaciji s pomno osmišljenim i usmjerenim svjetlom dobiva posve nove vizure u formi sjena na zidu.

Pri razradi diplomske teme htjela sam napraviti što originalniji rad koliko je to danas uopće moguće. Cijela razrada teme trajala je dosta dugo, a proces izrade rada više od dvije godine. Zapravo je za konačni izgled rada bilo ključno vrijeme. Brza produkcija definitivno ne bi rezultirala ovakvim konačnim izgledom. Neke stvari jednostavno treba pustiti da idu polako svojim tokom. Obzirom da se radi o detaljnom, preciznom i meditativnom radu, vrijeme je bilo ključna stavka. Postupno sam razvijala rad i rezultat je spoj crteža, heklane linije, te svjetlosti odnosno sjene na zidu. Crtež koji sam razvijala na papiru prenijela sam u heklani medij, te spojila više takvih crteža u trodimenzionalnu isprepletenu mrežu. Dodatno sam to sve smjestila u zamračeni prostor i osvijetlila s više strana. Time sam dobila zanimljive linije – sjene na zidu. Ideja je bila da napravim još monumentalniji rad, no ipak sam se ograničila dimenzijama. Što opet ne isključuje mogućnost da se jednom pozabavim istom ili sličnom idejom u svrhu produkcije velikog monumentalnog crteža u prostoru.

 

Diplomski rad ste izložili 2015. godine u Spomen školi dr. Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću. Kakvi su bili dojmovi posjetitelja?

To je bio jedini put da sam uspjela rad u cijelosti izložiti na samostalnoj izložbi. Više puta su bili izloženi dijelovi rada, primjerice crteži ili instalacija, na skupnim izložbama. Reakcije publike su izuzetno pozitivne. Fascinantna im je detaljnost radova, a posebice središnji rad  svjetlosna instalacija koja je svima zanimljiva zbog svoje kompleksnosti i detalja. I publika i struka su pozitivno reagirali na cjelokupni rad, a to mi je poticaj da radim dalje.

 

Još od preddiplomskog studija u Vašem radu je prisutna forma kruga. Zašto krug i što on predstavlja za Vas?

Krug mi se nekako spontano nametnuo kao završna tema preddiplomskog studija. Tada sam ga provukla kroz tehniku dubokog kartontiska i od onda se krug stalno provlači kroz moj rad. Fascinira me savršenost kruga, njegova koncentriranost. Vizualno ga ne mogu nikako izbaciti iz svojih radova. Napravim kratak izlet u vodoravnu kompoziciju, ali se konstantno vraćam na kružnu formu. Ostat ću u toj priči dokle god smatram da mogu nešto o krugu ispričati.

 

Izražavate se u raznim medijima – crtež, slika, grafika. Postoji li medij koji Vam je najbliži/najprirodniji?

Najviše se izražavam u mediju crteža, grafike i heklanja. U ta tri medija se zapravo osjećam ugodno i sigurno. Ne bih mogla samo jednu tehniku izdvojiti kao najbližu, najdražu ili najprirodniju. Sve ostale tehnike predstavljaju mi izazov i volim ponekad napraviti „izlet“ u druge sfere izražavanja. Slikanje mi je medij u koje nisam toliko sigurna, ali ga volim i često osjećam potrebu izraziti se kroz slikarstvo. Također imam potrebu i kombinirati tehnike.

 

Uz samostalno umjetničko djelovanje aktivni ste u pedagoškom sektoru, te predajete u osnovnoj i srednjoj školi. Što biste rekli kakva su današnja djeca i mladež u odnosu na našu generaciju?

Obzirom na stanje umjetnosti i ja sam morala početi raditi u školi da si osiguram egzistenciju. Prvo mi je to bio veliki šok i trebalo mi je vremena da se naviknem na predavački posao, koji je vrlo kompleksan i zahtjevan. Sad već skoro 8 godina radim u školi. Mnogo toga se promijenilo od kada sam ja bila učenica. Cijeli odnos učenika i roditelja prema školi i nastavničkom kadru je potpuno promijenjen. Ali su se i općenito mnoge stvari promijenile. Svakidašnji život je drugačiji. Virtualni svijet nam se nametnuo, informacije su sve dostupnije. To na neki način i mijenja percepciju šire okoline o nastavničkom i profesorskom kadru. Time se mijenja i odnos prema nastavnicima i profesorima, posebno u likovnoj kulturi u osnovnoj školi. Koliko god se trudim učenicima postaviti pravila i norme ponašanja, oni i dalje osjećaju neku vrstu opuštenosti prilikom likovnog izražavanja. Opušteno razgovaraju međusobno i sa mnom, te mnoge informacije tada isplivaju na površinu. Smatram da su današnja djeca mnogo slobodnija, ali su i potpuno drugačiji od naše generacije. Često me iznenade svojim ponašanjem i stavovima ponekad pozitivno, a ponekad negativno. S druge strane, dobro mi dođe prisnost s učenicima i njihova opuštenost na nastavi, jer mogu iz njih izvući ono najbolje kroz likovne radove. Prvenstveno bi se trebao promijeniti stav učenika prema školi, posebno u osnovnoj školi. No tu smo mi da to sve mijenjamo na bolje.

 

Što Vam je u dosadašnjem radu – bilo umjetničkom, bilo pedagoškom – bio najveći izazov?

Svaki novi projekt mi je izazov. Svaki je posao na početku najveći izazov, ali s vremenom se gubi veličina izazova. Prvi veliki izazov mi je bio diplomski rad, zatim početak rada u osnovnoj školi, te kasnije početak rada u srednjoj školi. Događali su se i neki privatni izazovi kao što su brak i majčinstvo. Iz današnje perspektive ne mogu ništa od toga izdvojiti kao najveći izazov. Svaki je velik na svoj način. Možda je najveći izazov uskladiti privatni život, rad u školi i umjetnički rad, te pokušati uspjeti u svemu! Za sada manje ili više uspješno manevriram između svega navedenog.

 

Sam proces rada, posebice u gradnji i razradi različitih struktura, posjeduje i naglašenu meditativnu komponentu.

Meditativni proces je možda i najbitniji u mom radu. Omogućava mi kratki bijeg od realnosti, pročišćavanje misli, relaksaciju. Sve je krenulo još u ranom djetinjstvu s učenjem pletenja i heklanja. Danas su mi pletenje i heklanje poput terapije, izvrstan način opuštanja. Često meditativan rad primjenjujem u svojim crtežima.

 

Na aktualnoj izložbi 26. slavonski biennale – Ravna ploča dobili ste priznanje za rad Pejzaž. Kakav je bio osjećaj dobiti priznanje za svoj rad?

Sama vijest da sam izabrana sudjelovati na takvoj žiriranoj izložbi mi puno znači. Do trenutka otvorenja nisam uopće ni sanjala da bih mogla dobiti priznanje. Prije otvorenja izložbe bila su najavljena imena izlagača i bila sam ponosna na sebe i svoj rad što sam uopće prošla žiriranje. Mjesec dana je prošlo od otvorenja izložbe i proglašenja nagrađenih, a meni  je to još uvijek nestvarno. Jako puno mi znači i osjećam to kao neki vjetar u leđa i potvrdu da je to što radim dobro i da trebam nastaviti dalje.

 

U nagrađenom radu Pejzaž vidljivo je da ste se odmaknuli od ranijeg motiva kruga. Je li razlog tome zadana tema slavonskog biennala ili je već ranije došlo do promjene?

Prvenstveno sam se odmakla od teme kruga zbog zadane teme biennala. Prvo sam imala potpuno drugačiju ideju za biennale. No s tom idejom još nisam spremna izaći u javnost. Ali kroz stalni rad se nekako iskristalizirao crtež koji sam prijavila na biennale. Skica za Pejzaž je zapravo nastala još 2016. godine kao jednostavan crtež koji sam pospremila među ostale skice s kojim trenutno ne znam što bi. Ovo ljeto kada sam razmišljala o temi za biennale taj se crtež sam nametnuo, a njim i cijela priča. U crtežu sam provukla svoj meditativan način građenja i svoju karakterističnu liniju rapidografom.

 

Nakon uspješnog završetka 2018. godine, imate li planove i želje za ovu godinu koje biste voljeli podijeliti s čitateljima?

U budućnosti si želim što više posla i ideja, ali i vremena da sve uspijem što kvalitetnije realizirati. Dugoročnih planova nemam. Za početak, htjela bih dovršiti neke radove koje sam započela. Plan je da se dalje razvijam u profesionalnom smislu. Tek sam na samom početku.