Osim vidljive zrelosti i inovativnosti u radu, Ana Čolaković istaknula se nevjerojatnom emocijom koju unosi i interpretira u svojim djelima bilo da je riječ o crtežu, slici ili skulpturi. U posljednjih nekoliko godina Ana je izvela nekoliko javnih skulptura, te prezentirala svoj rad putem samostalnih i grupnih izložbi na kojima je heterogenost njezina izričaja objedinjena prepoznatljivim rukopisom preobrazbe motiva do kojeg je došla neprestanim istraživanjem mogućnosti oblikovanja odabrane materije i nedokučivosti psihologije ljudskog uma. Upoznajte uistinu divnu Anu Čolaković za koju ćete sigurno još čuti.
Diplomirali ste 2017. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i stekli titulu magistrice kiparstva i profesorice likovne kulture. Zašto kiparstvo?
Zato što je kiparstvo najbolja stvar na svijetu! Taktilnost površina, raznolikost materijala i njihove mogućnosti, upoznavanje različitih alata, treća dimenzija koja omogućuje beskrajno analiziranje i kompleksnost izrade čine cjelovitost kiparskog stvaralaštva.
Što biste naveli kao prednosti i nedostatke studija na Akademiji likovnih umjetnosti Široki Brijeg?
Smatram da je studiranje na ALU Široki Brijeg itekako specifično. Široki Brijeg je malo mjesto koje odlikuje izolacija, što je u jednu ruku prednost, a u drugu mana. Prvo upoznavanje sa Širokim dogodilo se tik nakon upisa; sretni što smo tamo gdje jesmo, ispijali smo svoju prvu kavu nakon predavanja, kada je odjednom ispred samog kafića prošlo stado ovaca. Grad sa svojih nekoliko kafića, restorana i trgovina nalazi se u nizini, dok je na brijegu smještena crkva, franjevački samostan, akademija i nekoliko kafića. Tijekom studiranja stanovala sam svega par minuta od akademije, tako da se većina mog kretanja svela na sto metara, točnije akademija-kava-stan. Od jutra do noći radilo se na akademiji, pod pauzom se pričalo o radovima, a noću sanjalo rad. Broj poznanstava nakon prve godine također je naglo pao. Druženja su se svela na najviše petero osoba, dok sam sveukupno poznavala stotinjak ljudi, uključujući cijelu akademiju i par prvih susjeda. Studiranje na ALU u Širokom Brijegu omogućuje svakom studentu potpuno posvećivanje sebi i svom radu, ali isto tako otežava njegovo predstavljanje izvan akademije. Kao najveće prednosti izdvojila bih odličan radni prostor i velik broj praktičnih sati.
Tijekom studija napravili ste ciklus “Jedan mjesec autoportreta izrađen u različitim tehnikama. Je li to bio zadatak na akademiji ili samoinicijativni rad?
Jedan mjesec autoportreta je samoinicijativni ciklus kojim sam htjela obuhvatiti eksperiment kroz slikarske tehnike, psihologiju portreta i samodisciplinu. Zadatak je bio svaki dan napraviti jedan autoportret, bez obzira kakav taj dan bio i gdje se nalazim, pokušavajući svakim portretom uhvatiti barem dio stanja i emocije koju sam tada osjećala. Na akademiji se proces nastavio i zaokružio u cjelinu, izradom glinenih autoportreta u reljefu.
Zanimljiv je i ciklus “Scouts”.
Ideja i realizacija ovog rada, a kasnije i ciklusa, nastala je na drugoj godini studija kiparstva. Radi se o tri stilizirane, prošupljene figure, koje su postavljene na uspravni, također prošupljeni kvadar, koji je ujedno i postolje, a sugerira dojam zida. Zid predstavlja bilo kakvu prepreku ili barijeru koju likovi/figure, jedan uz pomoć drugog, uspješno prelaze. Kasnije izrađujem figure od metala s kojima započinje moja „igra“ promjene okoline i njezin utjecaj na sveukupni dojam. Nastavljam ideju razvijati i u daljnjim radovima kao što su „Stvaralački grč“ u kojem punim posudu s vodom te u nju uranjam ukočene figure, zatim „Aktivist“ koji se vješa po kontejneru u ulozi performera. Oblikujem figuru koja ostaje zamrznuta u utopijskoj spirali, figuru koja pokušava izaći iz okvira te cijeli niz figura, koje se hvataju za predimenzionirane slamke. Svaki od prikaza kritizira određene društvene fenomene, koji su većinom socijalne prirode.
Koja je razlika između studentskog života i života samostalne umjetnice nakon Akademije?
Nemaš više ogroman prostor u kojemu možeš raditi. Ne znaš gdje bi s radovima. Zavoliš minijature.
U Vašem dosadašnjem opusu dominantno je prisutna ljudska figura u različitim tehnikama – bilo kroz crtež, sliku, reljef ili punu plastiku….
Zanimljivo mi je istraživati različite karaktere i emocionalna stanja osoba kroz fizionomiju lika. Izazovi postavljanja figure, naglašavanja određenih dijelova tijela, zanemarivanja drugih, stvaranja atmosfere rada vraćaju me figurativnom prikazu bez obzira koliko se ponekad udaljila u ostalim djelima.
Na posljednjoj izložbi u Vinkovcima predstavili ste se i većim brojem portreta.
Portret je neiscrpan motiv, uvijek prisutan, kako u mome radu tako i kroz povijest umjetnosti, a vjerujem da će tako biti i u budućnosti. Portretiranje može puno toga kazivati, počevši od karaktera lika, njegove fizionomije, životnog vijeka, utjecaja okoline, društvenog i socijalnog statusa, emocionalnog stanja, kako modela, tako i autora. Cilj pristupanja portretu je govor skulpture. On ne služi samo prijepisu fizionomije lika i zanatskoj vještini kipara. Izražavanje emocija putem naglašavanja i dokidanja forme daju skulpturi život. Portret je uvijek bio prijepis svoga vremena. Portretirajući „obične“ ljude, bilježim njihove živote i svoju ulogu u njihovim životima. Provedeno vrijeme s modelom meni kao autoru znači puno, pa tako baka, Franc, Ante, Tena, Danijel, Andreja ili Mihael ostaju zauvijek ucrtani u mome sjećanju, a njihovi portreti ostaju vječno zamrznuti u vremenu.
U kojem materijalu ste se najviše našli tj. u kojem mediju najviše volite raditi?
Svaki materijal nosi svoje zakonitosti, mogućnosti oblikovanja i kombiniranja. U dosadašnjem opusu većinom se bavim prirodnim materijalima od kojih bi izdvojila glinu jer je iznimno taktilna, ekspresivna i dinamična, ne nameće ništa – lako ju je oduzeti, dodati, potpuno i učestalo mijenjati formu i teksturu.
U Vašem dosadašnjem opusu prepoznatljive su linijski istanjene forme – slamke – u kombinaciji sa stiliziranim ljudskim figurama od kaširanog papira. Što navedene forme predstavljaju u Vašem radu?
Ideja samog oblika „slamke“ nastala je za vrijeme studija kiparstva i povezana je s frazemom „slamka spasa“. Slamke kao predmeta se odričem, preuzimam samo njezin osnovni oblik kojeg mijenjam pa tako rebra (pregib na slamki) postaju spirale, a pravilna i glatka površina postaje organska, nepravilna i hrapava. Skulpture su nastale kaširanjem kartonskih tuba, odbačenih crteža i slika. Osim organske forme, pomalo nepravilne i „neposlušne“, prostorna kompozicija je dodatno oplemenjena hrapavom površinom i tkaninama u boji. Ljudske figure su bile dio prve postavke s namjerom naglašavanja simbolike. One su puno manje od slamki jer su u stanju nemoći u kojem se svatko od nas može ponekad pronaći. Iz istog su razloga pročišćene, bijele, pojednostavljene i stilizirane. U kasnijim postavkama izbacujem figure. Sama sebi krojim pravila, kasnije ih rušim. Volim mogućnost predomišljanja i veselim se sljedećoj postavci.
Radili ste kao profesorica u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku. Satnice likovnog odgoja u školama su nažalost radikalno smanjene. Kako biste opisali svoje pedagoško iskustvo? Kakve su radne navike i perspektiva mladih ljudi danas?
Rad u školi za mene je bio jedno poučno iskustvo. Imala sam sreće predavati u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna pa je satnica bila cjelovita, sastavljena od stručnih predmeta (crtanje i slikanje, plastično oblikovanje, tehnologija materijala i aranžersko-scenografske tehnike). Bitno je vidjeti i prepoznati kojem smjeru učenik teži te ga dalje usmjeravati. Pristup ne može biti jednak prema svima. Smatram da su osobe koje predaju u primijenjenoj ili na akademiji zapravo sretnici jer su okruženi mladim kreativnim ljudima od kojih i oni sami mogu puno toga naučiti. Radne navike mladih su uvijek iste, postoje pojedinci koji daju svoj maksimum i oni koji odrađuju da bi zadovoljili formu. Zadatak profesora je motivirati i usmjeravati. Radne navike se stvaraju i mijenjaju, pa tako jedan „neradnik“ može postati „radnik“ i obratno. Što se tiče rada u osnovnim školama, nemam osobnog iskustva, ali kroz razgovor s kolegama upoznata sam sa situacijom. Žao mi je što je predmet toliko zapostavljen. Satnica je smanjena, pa su nastavnici pretrpani papirologijom umjesto materijalima. Često dolazi do nepoštivanja predmeta od strane drugih profesora i roditelja pa se nastavnici i djeca ne mogu u potpunosti posvetiti likovnom radu, koji je iznimno bitan za razvoj dječje motorike, kritičkog mišljenja, mašte i kreativnosti.
Autorica ste nekoliko javnih skulptura između ostaloga i javne skulpture “Slamke” – kompozicije od sedam metalnih slamki koja je realizirana u stambenom naselju u Beču u Austriji? Kako ste došli na ideju ovog rada?
Ideja je nastala tijekom izrade slamki od kaširanog papira. Poslala sam prijedlog kompozicije od sedam metalnih slamki visine 4 do 6 metara te dobila pozitivnu reakciju i poziv za realiziranje rada. To je jedno veliko iskustvo i izazov koji me ohrabrio da nastavim s izradom metalnih skulptura masovnih dimenzija i u kasnijem radu.
Prošle godine je u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti Široki Brijeg u sklopu Dana otvorenih vrata predstavljena Vaša skulptura “Stabilno-labilno u suvremenoj skulpturi” što je ujedno i Vaš diplomski rad. Istaknuli ste kako je to prva javna skulptura koja je nastala u suradnji Grada Širokog Brijega i Akademije likovnih umjetnosti. Nadate li se da će se takve suradnje nastaviti?
Nadam se, ali mislim da nažalost neće. Previše ljudi i energije mora biti uključeno u realizaciju takvih projekata.
Kakve su bile reakcije javnosti na predstavljanje Vašeg diplomskog rada?
Reakcije su uvijek pozitivne. Većinom osobe koje podržavaju stvaralaštvo iznose autoru svoje pozitivne stavove vezane uz likovnost, ideju ili realizaciju. Moji najveći obožavatelji cjelokupnog ciklusa slamki i diplomskog rada su oni koji su najiskreniji i to me jako veseli. Oni ne skrivaju svoje oduševljenje kada vide „veeeelike slaaaamke“! Ma djeca su zakon!
Nažalost, skulptura je bila devastirana od strane nepoznatog počinitelja. Obzirom da skulptura ni na kojoj osnovi ne vrijeđa nikoga, kako ste se osjećali kada ste saznali za oštećenje svog rada?
To nije tako rijedak scenarij tako da nažalost nisam bila jako iznenađena. Tu ne kritiziram građane Širokog Brijega već općenito osobe kojima bilo kakvo uništavanje izaziva zadovoljstvo. Mislim da se nije radilo o umjetničkoj kritici, iako bi možda bilo bolje da je.
Prvu samostalnu izložbu pod nazivom “Slamka spasa” imali ste prošle godine u Galeriji Rondo u Mostaru. Možete nam nešto više reći o samoj izložbi – kakav je bio osjećaj otvoriti svoju prvu samostalnu izložbu?
Prva izložba se svakako pamti. S obzirom na to da sam još uvijek bila na studiju, izložbu su popratili moje kolege s akademije i pojedini uživatelji umjetnosti u Mostaru. Nakon izložbe u Mostaru, slamke sam preselila u Dubrovnik, gdje sam ostvarila odličnu interakciju s publikom, koja je po prvi puta vidjela i upoznala mene i moje stvaralaštvo. Nakon Dubrovnika realizirala sam samostalnu izložbu u Osijeku. Ove tri lokacije predstavljaju isti ciklus, no na svakom predstavljanju mijenjam kontekst, izbacujem pojedine radove, ubacujem nove, mijenjam postavku. Izložbe su uvijek dobar motiv za nadogradnju, a prostor je taj koji otvara nove mogućnosti.
Na recentnoj izložbi u Vinkovcima izložili ste impresivan broj radova zajedno s Vjekoslavom Filipovićem. Iako sadržajno i medijski poprilično različiti, radovi su ostvarili izvrsnu međusobnu komunikaciju i dinamiku unutar izložbenog prostora, a mediji i struka su afirmativno popratili Vašu izložbu. Kako je došlo do ideje zajedničkog izlaganja i jeste li zadovoljni izložbom?
Skladnost je postignuta prilikom postavke izložbe. Radne navike i perfekcionizam u radu poveznice su između naših stvaralaštva, tako da i pri samom donošenju radova u galeriju nismo imali nikakve sumnje da li će naši radovi međusobno komunicirati. Sama postavka je bila poprilično kompleksna. Danima smo „visili“ u galeriji i isprobavali različite mogućnosti. Nismo stali dok nismo bili zadovoljni. Naše stvaralaštvo je različito, no mislim da autori mogu funkcionirati skupa bez obzira na različitost oblikovanja ako izložbu mogu sagledati kao cjelinu, a ne stavljati sebe ispred drugoga i obratno. Nakon svakog izlaganja, zaboravi se trud uložen u postavku, prijevoz radova i slično, ostaju samo djela u nekom čistom prostoru namijenjenom upravo njima.
Čime se trenutno bavite i imate li planove/želje za blisku budućnost?
Trenutno se bavim minijaturama, a želja za blisku budućnost je osposobiti kutak za rad tijekom hladnih zimskih dana.
