Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Marko Šošić

Vrlo lako moguće najduži, ali isto tako vjerojatno i najneobičniji intervju do sada. Bez previše uvoda, odvojite malo vremena i upoznajte Marka Šošića u jedinstvenoj ispovijedi svojevrsnom intervju-eseju.

 


Prvi doktor umjetnosti u Vinkovcima i Vukovarsko-srijemskoj županiji. Jesu li Vaši sugrađani i kolege ponosni na Vaš uspjeh?

Zasigurno jesu, pogotovo bliski ljudi i kolege, mada takva vijest ne leti baš puno i nemam baš neki dojam da je njezin mogući značaj i potencijal prepoznat na službenim razinama. Ne potječem iz poznate liječničke ili pravničke obitelji, pa se samim time i moj koloraturni tenor slabije čuje. Moj neostvareni projekt, kojeg ću upravo ovdje ekskluzivno i javno izvesti,  jest jedna crna ploča sa zlatnim slovima, usađena na fasadu moje kuće, s ovim naslovom:

„Marko Šošić, doktor umjetnosti, amaterski kirurg“,

posvećena svim amaterskim slikarima, pa i liječnicima koji se bave slikarstvom, hobistički.  Iako nikako ne namjeravam kirurgiju pretpostaviti slikarstvu, želim ukazati na opće uvriježen stav da se slikarstvom može baviti bilo tko, a bez posljedica.

Vinkovačka likovna scena je krajem devedesetih brojila preko trideset akademski obrazovanih umjetnica i umjetnika, a to je jako veliki broj po glavi stanovnika. Mislim da sam jedan od zadnjih koji je dio te snažne lađe koja je moćno plovila ovim Panonskim morem. Iako se u zadnjih nekoliko godina u Vinkovcima pojavio objektivno veliki broj umjetničko obrazovanih mladih ljudi, pa i moja inicijativa da se svi oni predstave Gradu u projektu „Art-Is-Fact“ 2013. godine, ne postoji nikakvo vezivno tkivo koje ih (nas) može jasno i glasno predstaviti javnosti. To je neka čudna vinkovačka sudbina, a o kojoj mi je moj djed Dako, pekar i golubar, Vinkovčanin, pričao dok sam bio dijete i čega se jasno sjećam – veliki potencijali i velike razmirice među pojedincima.

Razlog moje mlake afirmiranosti u rodnome Gradu je i moja poslovna vezanost uz Osijek, grad u kojem radim i djelujem četrnaestu godinu, i to prvo kao nastavnik u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek, voditelj Županijskih stručnih vijeća za likovnu umjetnost, član i koordinator Državnoga natjecanja iz područja likovne umjetnosti i likovne kulture – LIK, mentor i autor brojnih projekata… U zadnje četiri godine radim kao profesor na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti, a to je otvorilo sasvim druge perspektive i platforme djelovanja. U međuvremenu sam postao voditelj Likovne radionice Dječjeg doma sv. Ana Vinkovci na kojoj umjetnici osim vlastite likovne produkcije rade i likovne radionice s djecom Doma.

 

Kako ste se odlučili na doktorski studij?

U kasno ljeto 2009. godine nisam mogao zaspati čitavu noć, iznimno uznemiren snoviđenjima i nekim unutarnjim glasom kojega sam čuo po prvi puta; u sitne sate sam guglao doktorske umjetničke studije u Ljubljani i Zagrebu. U Ljubljanu sam na prijamni ispit zakasnio, u Zagreb stigao baš na vrijeme.

Bio je to trenutak u kojem sam bio prezasićen izvjesnošću svake naredne školske godine, a kako po prirodi lako izgaram jer se dajem holistički, spasio sam se. U to vrijeme sam se i zaljubio, predao nekim novim otkrivenim dimenzijama, posvetio zdravom životu, samorazvitku, samoevoluciji… kao iz nekog američkog priručnika za samopomoć, koji mi se odvijao bez ikakve vlastite nakane i ciljanog forsiranja. Doktorski sam studij vidio kao jedini način i put za iskorak s već dobro utabane staze. Potencijali iz mene su pronašli put da se materijaliziraju, konačno.

 

Je li Vam doktorat pomogao ili odmogao u daljnjem radu?

Odgovor još uvijek i sam tražim, a to smatram dobrom napetošću, jer mi je doktorat time još uvijek u postprocesu. Kao širokobriješki student, prvo sam se morao suočiti sa „zagrebačkom školom“, koja nije bila samo likovno-umjetnička. Dosta toga je u mojem likovnom i umjetničkom shvaćanju bilo uzdrmano, ali ne i srušeno, a to je proces koji je dugo trajao.

Kada dolazite s margine – rođenjem i školovanjem – sociološki aspekt jako igra ulogu u cjelokupnoj afirmaciji, pa je potreban dodatni napor, vrijeme i energija da se postavite na neku smislenu, barem zadovoljavajuću poziciju, a koja mora biti utoliko posebna i neobična koliko ste „drukčiji i nesvakidašnji“ za određene izbirljive kružoke.

Na osobnoj razini, doktorat je svim načinima pročistio sav višak kojeg sam nosio u svom opusu, kako filozofskom, tako i materijalnom. U Slavoniji nema bure, no ona je djelovala preko sedam gora i mora, više mentalno nego topografski, pa je ostalo samo ono što ja uistinu jesam – onirično i groteskno.


Doktorirali ste na temu “San – slikanje sna po neposrednom promatranju”. Kako ste došli na tu temu?

Moram skrenuti malenu pozornost na Vaše pitanje i na moj odgovor koji slijedi, jer imaju začudnu i divergentnu vezu, makar lingvistički. U snomorici sam potražio „spas“ upisivanjem doktorskog studija, i u snomorici ga pronašao.

Studij sam upisao na „blank“, neznajući uopće što konkretno želim, samo sam htio ući u neki novi projekt sa samim sobom, ovnovski, glavom kroz zid. Tema sna – zapravo i ispravno – mogućnosti slikanja slike sna – rodila se tek krajem druge godine studija, uz dobri, kratki i jasni naputak mojih mentora, prof. dr. Igora Rončevića i prof. dr. Marcela Bačića. Ja, kao tradicionalist i klasičar za današnje pojmove (i.e. štafelajni slikar), našao sam se pred izazovom da izlažem „A4 papire s pokojom intervencijom u nekom napuštenom industrijskom prostoru“, napravim doktorat kroz principe Photoshopa, kojeg sam samostalno doktorirao i prihvatio kao način razmišljanja i djelovanja (učenici su me zvali profesor Photošošić), ili da slikam – uljem, na platnu, kako najviše kao čovjek volim. Pa je taj „retro“ moment prevladao, a kao najzahtjevniji i najsporiji.

U konačnici sam u samom procesu doktorskoga studija najviše čitao, mislio i pisao, a slikao najmanje, što me je akutno i rastužilo, jer volim neprestani miris terpentina i fleke na odjeći od boje. Romantičar sam.

 

U jednom intervjuu ste istaknuli kako ste uz veliku ljubav prema crtanju i slikanju u osnovnoj školi htjeli postati kirurg. Kako ste od interesa za biologiju i kemiju stigli do doktora slikarstva?

U trećem razredu osnovne škole moja učiteljica Milena nam je zadala da nacrtamo što ćemo postati kada odrastemo, a ja sam nacrtao otvorenu operaciju srca, sa svim instrumentima i „pingalicama“, i sebe, kao kardiokirurga. Kada me pitala zašto baš to, rekao sam joj da jednog dana, kada ona bude stara i bolesna, njoj želim pomoći da ozdravi. Odgovorila mi je da je bolje da budem slikar, pa da joj napravim sliku. Njezina replika se obistinila, a meni je žao što više nije živa da joj sliku poklonim, iako je poživjela duboku starost.

Iz obitelji sam pecaroša i ljubitelja prirode, no nikada nisam pecao, nego sam skupljao biljke za herbarij i kukce i gljive. Kao takva iznimka bio sam u početku obiteljsko razočarenje, no ipak, takav mekan i nježan sam nekako izmigoljio svoj put. I svaka svinjokolja nije mogla proći bez mojih sekcija svinjskih organa, uoči njihovih pretvaranja u kobasice i kulen, stavljanja na tavu ili u kazan, ili sve ostale razudbe. Fascinirao me je taj cijeli sustav anatomije, uzrok obličja i posljedice, „moćnost“ svakoga detalja i njegovoga razloga. Danas imam veliki odmak od krvi i mesa, i skoro da sam vegetarijanac.

Nakon osnovne škole upisao sam prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Vinkovcima, i usprkos vlastitoj matematičkoj falinci, pola školovanja proveo u intenzivnoj zaljubljenosti u kemiju i biologiju. Stara škola profesorice Urbihe i moja skromna i ogromna četvorka na kraju prvog razreda razlog je i dan danas da razlikujem Euglenu viridis od Euglene elegans, Claviceps purpureu od Secalae Cornutum, te glavočike od krstašica.

Sva ta urođena i priučena sustavnost za fascinaciju prirodoslovljem i red kojeg sam prepoznao me je dovela i do doktorske disertacije, slikanja sna prema neposrednom promatranju.

 

Iako niste planirali raditi u školi danas imate na pretek pedagoškog iskustva te ste docent na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku. Kako ste se snašli u ulozi profesora i volite li pedagoški rad?

Svaki polaznik likovne akademije ili nekog sličnog studija iskreno sanja o vlastitoj svjetskoj uspješnosti po galerijama i prema kupcima i slavi. Tako sam i ja, zanesen i zaštićen „Majkom Akademijom“, diplomirao 2001. godine na širokobriješkoj akademiji u klasi prof. Ante Kajinića, na temu groteske. Potom je slijedio „skok na glavu prazan bazen“ (citiram svog mentora za prijemni na akademiju, pokojnog akademskog slikara Stjepana Jozića), posao na Tehničkoj školi Ruđera Boškovića u Vinkovcima na smjeru građevine. „Kao“, radit ću ja koji mjesec, godinicu, pa onda Svijet…

No u toj sam školi ostao četiri godine, ispekao pedagoški zanat, osobno i stručno, napravio glazure i sve je fino ispalo, reš. Od najneatraktivnijih predmeta Građevinskog odjela – Povijesti arhitekture i umjetnosti te Prostoručnog crtanja, s učenicima sam ostvario izvrstan odnos i postao najomiljeniji nastavnik škole u to vrijeme. Kasnije su mi učenici rekli, na jednoj maturalnoj zabavi, da sam im bio među najdražim profesorima, jer sam „svakoga tretirao kao čovjeka i svakoga gledao u oči dok im se obraćam“. Pa zar se drukčije može?

  

Što biste rekli, kakve su mlade generacije danas? Posjeduju li mladenački optimizam i borbenost? Vide li svoju budućnost u Hrvatskoj ili inozemstvu obzirom na situaciju u zemlji?

Da bismo mogli shvatiti „mozak mladih“, nužno je barem pokušati shvatiti i suosjećati njih same, u vremenu i kontekstu u kojem žive, uz onu klasičnu spoznaju o prirodi njihovih pubertetskih i formativnih godina. To znači da budete u tijeku svega što se zbiva, koliko god je moguće, i da vam pojmovi kao „gothic“, „lame“, „Cardashian“ ili „Weeaboo“ nisu strani. Moj osobni postulat profesora je da budem što manje onakav profesor kakvi mi se (profesori) nisu svidjeli, a s vremenom vidim da mi je sve točnija konstrukcija i smjer. Pojam cjeloživotnoga učenja danas se tiče i nužnoga poznavanja popularne kulture, svih subkultura i pripadajućih post-postmodernističkih struktura koje su svaki dan nove ili barem ažurirane.

Biološka mladost podrazumijeva enormnu energiju, visoku razinu inteligencije (koja opada nakon dvadesete godine) i svojevrsnu nervozu i bunt oko svijeta u kojem su se zadesili. Weltschmerz je uvijek i iznova in, a mi kao mentori-učitelji, možemo samo podržavati i nježno usmjeriti konstruktivnost svake takve moguće nakane i nikako ju ne pokušavati preoblikovati i zauzdati, jer ćemo dobiti društvene nakaze i frustrirane epigone ižvakane prošlosti.

Velika, enormno bitna stvar koja se premalo spominje je Internet – brza i laka mogućnost komunikacije na svim razinama, a to mijenja cijelu paradigmu, još od Platonove Akademije, i to tek trebamo osvijestiti i učiti od svojih „učenika“. Svako potiranje istinite informacije, pa čak ako je i u nekoj višoj službi, postaje tek slabašan i mizeran čin nekoga tko bi trebao inspirirati, a ne usađivati. Mlade ljude i njihove inicijative ne smijemo ni pod koju cijenu podcjenjivati, jer brzo i lako odlepršaju gdje im je bolje, bez pozdrava.

Prisjetimo se Goetheovog Werthera, Miroslava Kraljevića, cijeloga „kluba 27“ (Janis Joplin, Jimija Hendrixa, Jima Morrisona); njihova izgaranja i danas osvjetljuju puteve, a mi opet ostajemo smrknutoga lica, u nekoj polutami.

 

Koje su najvažnije poruke i vrijednosti koje nastojite usaditi odnosno prenijeti mladim naraštajima prije završetka obrazovanja?

Kad ste zaposleni u obrazovanju ne smijete zaboraviti možda još jednu puno bitniju stvar – da ste i odgajatelj, i ja sve više mislim da svoje učenike, a sada i studente – odgajam. Odgoj je složen pojam, stav i čin, i možda je najbliži pojmu mentora, voditelja, vjetra pogurnika. Mrkvu ne možete uzgajati u ananasovim uvjetima, niti lava krotiti prema principima života papige; tako ni svaku mladu osobu ne možete gurati u neku prejudiciranu šablonu koju društvo potražuje i gdje bi se ona mogla lako i brzo smjestiti.

Svako moje predavanje može biti spektakularno, a znamo što je Guy Debord o spektaklu bio rekao, pa i pored tog očaravajućeg zanosa imate studenta koji mora ranije na bus i koji nema mogućnost da si priskrbi tempere i poseban kist i kojem pričate o ekskluzivnosti funkcionalizma Bauhausa ili vrsnosti dizajna hotela Lonea, a njemu fali kuna za sendvič; i onda se kao čovjek pitam što ja to radim.

I opet ću se vratiti na tu generaciju Tehničke škole s kojom sam započeo svoje pedagoško putovanje početkom 2000tih – da svakoga gledam kao pojedinca, u oči. Vidim, neprestano, da je to mladima najbitnije; zdrava potražnja za pažnjom i prilikom da kažu nešto, jer imaju puno toga za reći. Cipele su im malo blata na putu skupile, još uvijek.

 

Osim doktorskog rada posvećenog slikanju slike snova za koji ste jednom prilikom istaknuli kako je moguće da ste među rijetkima u Hrvatskoj koji se bavi problemom slike sna, koje još preokupacije ili motivi prevladavaju u Vašem umjetničkom djelovanju?

San smo mi svi ljudi kao fenomen jako potisnuli i razlog tome leži u općem, zamagljenom stavu društva, opće i lokalne zajednice i nametnutim stavovima. Spavamo trećinu dana, a od te trećine sanjamo barem dva ili tri sata. Tako barem kaže naša mjerljiva moždana aktivnost. Problem je u nesjećanju na snove, koji je svakako podržan našim zanemarivanjem snova i njihovih sadržaja.

U umjetničkom kontekstu, snovima i snolikim stanjima su se bavili brojni hrvatski umjetnici i umjetnice, od kojih bih svakako istaknuo fantastičnu Katu Mijatović, koja u snu pronalazi jedinu moguću dimenziju slobode čovjeka i njegovo svojevrsno uznesenje, makar i na trenutak. U snu nemamo nikakvih inhibicija, tabua, sramnosti, pa sanjamo scene koje ne možemo priznati ni samima sebi. Znamo svi to jako dobro. U snovima nam se naša vlastita podsvijest obraća onoliko intenzivno (svim mogućim načinima i motivima koji nas najviše diraju) koliko je to potrebno da obratimo pozornost na naš budni život. Jer i san je jedan život kojeg svi imamo, ali ga zanemarujemo. Talmud, sveta Židovska knjiga, o snovima kaže da su kao pisma – koja možemo otvoriti i pročitati poruku.

Ja se u svojoj doktorskoj disertaciji ne osvrćem na tumačenja snova, a kako se često pomisli; jer nisam ni psihijatar ni suvremeni mag-alkemičar, već slikar. Snu pristupam isključivo slikarski, prvenstveno vizualno, i to u kontekstu i u svim realističnim lazurama koje gradim prema starim, sjevernjačko-renesansnim tehnologijama.

I mimo slikanja „slike sna“ (somnii imaginis), koju želim ipak posebno tretirati jer je sukus mojeg doktorskog istraživanja, uvijek su me zanimale devijacije koje izniču iz zadane stvarnosti, pa su mi povijesni manirizam, kao i svaki onaj koji proističe iz klasicizma, bliski i srcu dragi, poput njemačkog ekspresionizma ili pop-arta, kiča i campa. To su sve rubna područja u kojima se diže razina adrenalina, a s osobitom pozornošću da se ne upadne u limb bljutave kaše prosječnosti.

Mislim da me bliska i šira zajednica najbolje poznaje po mojim starijim radovima groteskne naravi, koja im je najbolje „legla“, a koja izvire iz nepresušne inspiracije osobnim i društvenim frustracijama svih likova tog friza. Prepoznajem, odavno, i Matakovićevski utjecaj u svom izrazu, koji je možda baš i opći vinkovački, onaj uz kojeg sam odrastao.

 

Radite li na trenutno na nekom novom ciklusu ili projektu i možete li nam nešto više reći o tome?

Kad se nađete u situaciji da volite svoj posao profesora (u kojem služite drugima) i kada volite svoju narav (slikarstvo, gdje opet služite vlastitim nužnostima), lako i brzo se nađete na rubu balansiranja između dva vrlo različita svijeta, a to je jako oštra ivica. Uistinu, ne znam kako objasniti to vaganje, možda samo na način da sam rođen u zodijačkom znaku Vage, mada se više karakterom smatram Djevicom ili Jarcem.

Već dugo, uz posao likovnoga pedagoga, svoj čin slikanja smatram terapijom, introspekcijom i svojevrsnom disciplinom vlastitog bića. Kao slikar sam jako spor i temeljit, produkcija mi je za današnje shvaćanje na mizernoj razini (govorim o desetak slika godišnje), pa smatram da se u današnje doba ne mogu i ne smijem smatrati produktivnim slikarom. Izrazito sam samokritičan pod  vlastitim uvjetima, koji su strogi i često pogubni za današnja gladna usta konzumeristički orijentirane stvarnosti.

Nakon doktorata počeo sam intenzivno slikati botaničke motive, ili pak pejzaže, malih formata, u akvarelu, brze, detaljne, intimne. Takav osobni preokret me spasio da slikam i radim nešto neopterećujuće, ali sasvim ozbiljno i krajnje predano motivu i tehnici.

Paralelno s tim, nastavio sam s doktorskim istraživanjem, slikanjem slike snova u fragmentima, ili s fosforescentim pigmentom. 2016. godine sam se predstavio s Orionom sanjačem  – Orionom Somniatorom, fosforescentnom instalacijom na Vučedolsku novu godinu u Muzeju vučedolske kulture, in-situ, samo na jednu večer. Takav čarobni muzej zaslužio je moju posvećenost tom projektu, kao i ja da izložim svoj skromni rad u bezvremenskom prostoru.

 

Kako je biti umjetnik u Hrvatskoj danas?

Hrvatska je bogata, raznovrsna, predivna, specifična zemlja i prostor u kojem niču nevjerojatni talenti; oni najhrabriji i najsretniji propupaju i procvjetaju, ali na žalost svoj plod prečesto daju negdje daleko. Mobilnost u obrazovanju nije novi pojam, spominje se još od renesanse kao „Grand Tour“ po antici bogatoj Italiji i smatrala se nužnim elementom – svojevrsnim ispitom zrelosti mlade persone u općem i klasičnom obrazovanju. Problem je što odu i vrate se možda za Uskrs ili Božić, a ostalo odradi skajp. Osim obiteljskih i osobnih razloga, malo je podrške koju mladi mogu imati u zemlji gdje su se rodili. Uvijek se sjetim one narodne da ne možeš biti biskup u rodnom selu, jer te uvijek neka komšinica hejta.

No, ne tražimo nužno pojedinog krivca niti nekakve trenutne situacije. Mobilnost je nužna da se svatko okuša i u drugim okolnostima; a izlet iz vlastitoga gnijezda nosi posebne strasti i iskustva. Nedavno sam bio gost-predavač na Sveučilištu u Edirni u Turskoj, u sklopu Erasmus projekta, i tamo sam imao priliku susresti se sa studentima likovnog odsjeka nastavničkoga studija. Jedna jako velika Turska, sa svojih gotovo sedamdeset milijuna stanovnika, ima sličan problem s minornom skupinom – umjetnicima, koji su ili raspoređeni u školstvu ili svoju realizaciju traže „vani“. Sve je ostalo slično ili isto, samo su začini malo drugačiji.

U Hrvatskoj je s četiri milijuna stanovnika situacija puno zasićenija – kružoci i lobiji su puno zatvoreniji i zahtjevniji; postoji zvanična scena za koju jesi ili nisi blagoslovljen, te ona u kojoj se događa mimo službene zvaničnosti. I jedna i druga dobro funkcionira i svaka samu sebe čuva od možebitne osmoze, svaka prema svojim pravilima raste i proteže se i ponekad ukriža u kakav kreativni hibrid. Obzirom da vjerujem kako smo svi osuđeni u bliskoj budućnosti na jedan generalni „matrix“, koji ne mora biti nužno jednosmjerno koristoljubiv i sam po sebi loš, proniknut će, a već i jesu, službeno neobrazovani umjetnici – lučonoše jednog sasvim novog svijeta, na kojeg je malo tko od nas spreman.

Uostalom, i sama opća povijest umjetnosti stalno i repetitivno govori o pojedincima koji su izvan zadane datosti napravili nešto novo i tamo obilježili vrijeme i prostor.

 

Uspijevate li prodati svoje radove?

Puno toga darujem pojedincima koji se trenutno nađu u tijeku stvaranja, jer vjerujem da energiju kojom sam ja darovan (pažnja, stvaranje, prostor i trenutak) treba uzvratiti ikakvim odgovorom, a to je u mom slikarskom slučaju slika ili crtež. Tu sam uvijek i zauvijek početnik, jer sam svoje i najbolje „komade“ znao darivati onima koji bi ih kasnije sakrivali po šupama ili leđima velikih ormara zakulisnih soba. Nikada mi nije žao, pa i kada bi se indirektno žalili da njihov portret „ne liči“, mada se radilo o sukusu svog mog bića, iz peta, pretočenom u tu kratku slikarsku gestu.

Kako količinski jako malo produciram, malo je i radova koji su otvoreni za komercijalne avanture, pa rijetke i prodam, ali ih prodam jako dobro. Gotovo svi moji radovi su vidljivi na mojoj službenoj web stranici markososic.com i svi su komercijalno dostupni.

Inače, za malo koji rad sam osobno vezan, jer mi je rad najvažniji dok ga ne završim, a potom je on otvoren za svoj put prema dalje. Svaki rad je tako otvoren prema tržištu i ljudima koji ga požele.

 

Koja su Vaša iskustva s izlaganjem u Hrvatskoj? Jesu li Vam uvijek pokriveni svi troškovi izložbe, kako se kustosi odnose prema umjetnicima, postoji li autorski honorar za umjetnika ili je to i dalje više mit negoli stvarnost?

Do sada sam imao šesnaest samostalnih izložbi i preko trideset skupnih većinom u Hrvatskoj i ponešto u inozemstvu. Izložba je za umjetnika svojevrstan vrhunac stvaranja u sociološkom smislu ma koliko god mi umjetnici mislili autistički o sebi. Pravi vrhunac je sam čin stvaranja i sam proces, o kojem su opjevani brojni istiniti i eskapistički mitovi, pa se pojam izlaganja rasteže na ljestvici od „nužnog zla“ do „ekonomske i sociološke afirmacije“.

Ja volim otvaranja svojih izložbi i smatram ih posebnim činom, pa ih tako i začinim, jer mi je cilj da se ljudi koji su došli dobro i posebno osjećaju obzirom da izložbe radimo zbog njih, zar ne?! Drugu samostalnu izložbu imao sam 2003. godine u tada još razrušenom dvorcu Eltz u Vukovaru, u sklopu memorijala Stjepana Petrovića, vukovarskog muzealca koji je tragično preminuo u Domovinskom ratu. U svoj toj strašnoj atmosferi, koja se još uvijek prašila od rata i svog zla, među zidovima ogoljenim do habsburške cigle nastale iz slavonskoga blata, uveo sam svoje slike nijemih vrisaka iskrivljenih obličja i isto tako stravičnih Kleeovskih krivih kontrasta boja, i stvarne ljude – moje prijatelje – manekene, nijeme svjedoke našminkane i odjevene kao stvorenja sa slika.

Ponekad ni sam ne znaš što radiš, ali vidiš da funkcionira i da se dalje samo razvija, pa samo pustiš. Takvu energiju nije više moguće ponoviti i nekako čeznutljivo gledam prema tom trenutku. Volio bih u Vukovaru opet izlagati i nadam se da ću to ostvariti.

Na svojih šesnaest samostalnih izložbi imam barem još njih sto i šesnaest na koje sam aplicirao, pa je na tome i ostalo. I koliko god želio iskoristiti priliku da se ispovjedim i pojadam nad tom „nepravednošću“, koja je i sociološka i umjetnička, stvarnost i iskustvo progovara činjenicama:

  • niti za jednu izložbu nisam dobio honorar;
  • većina je galerija tražila da im ostavim jedan rad, a za „uslugu“ moje promocije;
  • kod ponekih bih dobio putne troškove i plaćen tisak kataloga i ostalih mogućih tiskovina;
  • „upao“ sam u neke bitne galerije jer su mi kustosi prijateljski nastrojeni, a jer je netko nekim slučajem odustao od svojeg termina, pa se našlo mjesto za mene, na čemu sam uistinu zahvalan;
  • većinu izložbi sam morao organizirati i oblikovati sam (bez obzira na to da na tome uvijek inzistiram, makar da budem prisutan), i pri tome mislim na postav, pisanje predgovora, oblikovanje svjetla i kupnju sredstava koja su pregorjela, pakiranje, prijevoz i dostav i povrat radova;
  • kontaktiranje medija da izložbu posjete i objave, PR i organizacija popratnih događanja

Ovim putem bih se želio zahvaliti i ujedno pohvaliti profesionalnost i stručnost vodstva Galerije likovnih umjetnosti „Vjekoslav Karas“ u Karlovcu, Muzeja vučedolske kulture i tehničku ekipu Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, koji su moja izlaganja učinili posebnim i vrlo radosnim projektom.

Do sada nisam izlagao u Zagrebu, a to mi je još uvijek cilj,  mada su postojeće prilike, poput one za izlaganje doktorskoga rada 2015. godine u Domu HDLU-a, u galeriji Bačva, koja je iako potvrđena, završila prinuđenim ponuđenim računom za usluge izlaganja i kao takva se nikada nije ostvarila.

Obeshrabrujuće je da se umjetnicima – izlagačima često nameće izravna ideja da su „sretni“ da imaju priliku izlagati, jer se „to inače vani naplaćuje“, a što je provjereno kao netočna informacija.

Nažalost, postoji veliki sraz između umjetnika (koje se pogrešno smatra samo autističnim produktorima likovnih djela, pri čemu i sami za to snose odgovornost, jer se smatraju bogodanim jedinkama) i kustosa (kojima se otvara sve veća sloboda svojevoljnog odabira djela pojedinih umjetnika, na čistoj konzumerističkoj razini, bez izravnog i istinskog upoznavanja umjetnika i njegovog bića, a to je nužno za holistički i vrlo odgovorni čin kustoskog djelovanja).

Pred nama je budućnost na kojoj moramo raditi zajedno; i mi, pismeni i čitmeni umjetnici, i odmjereni i promoćudni kustosi – mudri medijatori. Samo takva budućnost može biti u balansu, jer sve ostale opcije podliježu anarhističkim i uvijek uspješnim, ali krvavim ostvarenjima.

 

Planovi za blisku budućnost i neka snažna misaona poruka za kraj intervjua i početak nove godine?

Sapienti sat!