Umjesto klasičnog uvoda i predstavljanja sugovornice dijelim staru indijansku priču koja u potpunosti utjelovljuje njezin slobodni duh:
U srcima svih nas postoji skrivena cesta kojom se rijetko putuje, a koja vodi do nepoznatog, tajnog mjesta. Stari su ljudi zaista voljeli Zemlju i na njoj su sjedili i počivali s osjećajem da su blizu majčinske snage. Svoje su šatore gradili na Zemlji, a svoje žrtvenike od Zemlje. Zemlja je umirivala, jačala, pročišćavala i liječila. Zbog toga stari Indijanac još uvijek sjedi na Zemlji, ne ustaje i ne odvaja se od njenih snaga koje život daju. Za njega sjediti ili ležati na Zemlji znači moći razmišljati dublje i osjećati snažnije. On može jasnije proniknuti u tajne života i doći u bliži odnos sa životom oko sebe…
Tko i/li što ima najveći utjecaj na tebe kao osobu i gdje pronalaziš inspiraciju za rad?
U mom radu se reflektira sve ono što nosim i jesam kao osoba, a ideje najčešće dolaze kroz sam proces rada: što više radim imam i više ideja. U svojim radovima ne prikazujem neku izmišljenu odnosno zamišljenu stvarnost već su oni odraz mog načina života, moja vlastita stvarnost i sve one misli i ideje koje mi ne daju mira i stalno mi se vrte po glavi. Inspirirati me mogu ljudi, kako bliski, tako i slučajni prolaznici ili globalni događaji, svakodnevni naizgled beznačajni trenuci, priroda… jednom riječju Život. Zanima me život, jer je on sam po sebi najveća umjetnost. U slobodno vrijeme dosta boravim u prirodi s kojom još od djetinjstva imam jaku vezu. Kao dijete velik sam dio vremena provodila u šumama i planinama i vjerujem da su te magične niti koje se utkaju u našu osobnost i prirodu u ranoj fazi odrastanja toliko snažne da čine onu finu podsvjesnu mrežu koju nosimo cijeli život što god što radili i gdje god išli. Zaljubljenik sam u prirodu, planine i sportove na otvorenom tako da slobodno vrijeme provodim aktivno. Život mi je isprepleten putovanjima i aktivnostima na otvorenom i to doslovno u zraku, na zemlji i u podzemlju, jer se bavim planinarenjem, biciklizmom, alpinizmom, speleologijom, padobranstvom i sličnim aktivnostima.
Promjene (fizičke) perspektive i različita iskustva najviše su odredili moje poimanje prostora i vremena i zasigurno imaju značajan utjecaj na moj rad. Slikarski proces ne mogu razgraničiti na rad u ateljeu i onaj mentalni aspekt, jer je sve to jedan proces koji se dugo ‘kuha’ u glavi i onda je sam rad u ateljeu samo materijalizacija ideje koja je već sazrela ranije, tko zna gdje i tko zna kada. Jako me inspirira i filozofija prema kojoj gajim ljubav još od srednje škole, ali i općenito knjige, filmovi i glazba. Po prirodi sam individualac pa dosta vremena provodim sama u prirodi, uz knjigu ili oboje. Jako me inspiriraju ljudi koji imaju veliku životnu energiju i snagu i koji su sposobni činiti promjene. Nedavno sam gledala dokumentarac “The Salt of the Earth” o životu i radu poznatog fotografa Sebastiãa Salgada. On i supruga su primjer takvih snažnih ljudi i još uvijek sam pod dojmom. Takva saznanja i momenti me ujedno motiviraju na rad.
Što primarno želiš izraziti i potaknuti kroz svoje umjetničko stvaralaštvo?
Uvjerenja sam da umjetnost mora sadržavati duhovnu komponentu – da čovjeku treba pružiti nadu, vjeru, potaknuti ga na odgovornost i rast. Uvijek me zanimalo u radu prikazivati život. Fasciniraju me jednostavne, a snažne pojave i stvari kojima smo izloženi i okruženi. Prošlu godinu sam dočekala na zvjezdarnici gledajući teleskopom taj čudesni svemir. Poseban je osjećaj kad ne gledaš u ekran ili fotografiju već si izravno “tamo”. Oduvijek me zanimala ona nit koja povezuje sve ljude u cijelom čovječanstvu i koja nas povezuje sa svime s čime smo okruženi. Mi smo samo nasljednici svega i sve naše akcije su važne u mapi čovjekovog iskustva. Promatrajući svemir mi nismo sami i odbačeni u tom beskonačnom praznom prostoru, već smo međusobno povezani brojnim vezama: jedni s drugima, s prošlosti i budućnosti, s prirodom, s poviješću čovječanstva. Gledajući u tom kontekstu, svaki odvojeni život ili čovjekova akcija ima značenje i posljedicu, što povlači za sobom individualnu odgovornost i samim time čini čovjekov život većim. To je jedna osnovna misao koja mi se provlači kroz rad, a i život.
Gledajući konkretnije, već duže vrijeme u sferi zanimanja su mi tematike vremena i prostora. No, općenito želim kroz svoj rad izraziti i potaknuti prihvaćanje promjene kao osnovnog načina bitka prirode. A bavljenje tematikom vremena, po meni, nije ništa drugo, nego čisto promatranje stalno promjenjivog materijalnog svijeta koji je u konstantnom pokretu te prihvaćanje promjena koje dolaze. Vrijeme otkriva esenciju stvari i ako si strastveni promatrač možeš vidjeti ljepotu u svemu, ne tražeći savršenstvo i „uglađenu, dopadljivu“ ljepotu, već ljepotu stvari i ljudi onakvima kakvi oni jesu, a ne kakvi bi prema našim projekcijama trebali biti. Ljepota je u mogućnosti stvari da se preobražavaju. Zato mi se jako sviđa japansko poimanje estetike i svijeta, koje se uvelike razlikuje od principa zapadnjačke tradicije u kojoj smo svi bombardirani tom nametljivošću teško ili nikako dohvatljivih ideala – od toga kako bismo trebali izgledati do toga kakve bismo živote trebali živjeti. Prihvaćanje neminovnih učinaka vremena, kao prolaznosti, propadanja i pronalaska ljepote u nedorađenom, nesavršenom postojanju, prihvaćanje je zadovoljstva kao zrele sreće, a s druge strane prihvaćanje činjenice da ne posjedujemo ovaj svijet, ovaj planet, pa bismo se u skladu s time trebali i ponašati.
Treće na što želim skrenuti pozornost u svom radu je uspostavljanje (izgubljene) intimnosti čovjeka s prirodom. Svjedoci smo, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini brojnih devastacija i moći uništavanja koju ima ljudska vrsta. Međutim, imamo i moć stvaranja i smatram da smo dužni stvarati bolje uvjete za opstanak na ovoj planeti. Naravno, svatko sukladno svojim mogućnostima, no i male stvari donose velike promjene.
Sve tri ideje koje sam iznijela su zapravo aspekti istoga.
Što te najviše motivira u radu?
Osim već spomenutih uvjerenja i ideja, motivira me interakcija s promatračem kroz rad, te prenošenje emocije, poruke, ideje… i neki osobni napredak i razvoj u radu. Ne uspoređujem se s drugim kolegama. Volim umjetnost i uživam vidjeti fantastičan rad, tko god da ga je napravio, ali sam dosta fokusirana na svoj razvoj i bitno mi je da sam ja zadovoljna sa svojim radom. Obično imam neku fascinaciju, ideju i onda nemam mira dok to ne uspijem realizirati. Nekada provedem tjedne, mjesece u ateljeu samo u pokušavanju pronalaska novih načina i rad se svodi samo na usmjerenost na rješavanje problema. Radim na tehnici, usavršavam se, eksperimentiram. I to me jako zabavlja, to me motivira. Sretna sam kad uspijem doći do načina kako postići neki efekt ili izraziti neku ideju, uživam u tim malim trenucima sreće i ushićenja i osjećaju da sam u vlastitim očima malo narasla, pomakla neke granice…
Evo, već neko vrijeme me drži element vode. Znam provesti sate gledajući u rijeku i mislim da ću je naslikati onda kad osjetim da sam joj se dovoljno približila. Mogu naslikati korektnu, realističnu rijeku, ali to me ne zanima. U prirodnim pojavama me oduvijek zanimao onaj duhovni aspekt, ona sila koja je iza toga, ideja koju želim izraziti kroz taj medij. Kao da imam neku potrebu za slikanjem nevidljivih senzacija i pojava. Takav mi je odnos i prema vjetru, vremenu… Rijeka je zapravo kao i more – jedan prikaz vremena i to je ono što me zanima, a ne rijeka kao element u pejzažu. Kada svojim radom uspijete na nekoga prenijeti emociju, poruku, ideju ili na bilo koji način utjecati na neke promjene, koliko god skromnog opsega bile, sve onda ima više smisla.
Prethodi li konkretnom radu izrada skice ili se u potpunosti prepuštaš intuiciji i slučajnosti koje te onda vode u stvaralačkom procesu?
Imam razrađenu ideju, obično već za cijelu seriju, a često napravim i skice za sve slike koje će serija sadržavati. Obično imam već sliku u glavi, tako mi je lakše početi, jer znam što prvo trebam napraviti. Tako da mi pripreme, prije samog početka rada na platnu, oduzimaju dosta vremena. Zapravo, moram raditi s planom, jer gradim sliku iz puno transparentnih slojeva i moram unaprijed znati što ću raditi u pozadini i u kojem planu, da bih postigla finalni rezultat odnosno što želim da mi se vidi u zadnjoj fazi. Nekada je situacija takva da nema puno mjesta za pogreške, jer ako izvedba ne bude dobra na određenom mjestu na slici to se zbog slojevitosti ne može popraviti niti “prebojati”, već mi propada prethodnih mjesec dana rada ili više. Zato u nekim fazama rada imam i malu tremu. Događale su se različite situacije… A nekada je pak situacija takva da su intervencije moguće. To su pojedini detalji i okvir, no, obično preostaje i onaj dio gdje se mogu poigrati u samom procesu, vođena intuicijom i slučajnostima koje su uvijek dobrodošle, jer se s njihovim događanjima otkrivaju uvijek neka nova rješenja. Krenem racionalno, onda se prepustim osjećaju, pa neke dijelove skroz promijenim i odmaknem se od prvotne zamisli i onda u finalnoj fazi opet dolazi racionalni aspekt gdje se sagledava slika kao cjelina, što valja, a što ne. Teško je proces ograničiti samo na racionalni ili samo osjećajni, obično je to kombinacija i jednog i drugog. Racio je bitan da znaš što radiš, a osjećaj da se izbjegne ukočenost i statičnost na slici.
U kojim likovnim tehnikama si se najviše pronašla?
U različitim slikarskim fazama sam se izražavala kroz različite tehnike, a zadnjih godina mi najviše odgovara akrilna boja, jer ima „otvorenu fazu“ točno onoliku kolika je potrebna za moj način rada i koju mogu kontrolirati koliko mi je potrebno, a neke „manjkavosti“ sam uspjela kompenzirati time što sam u praksi duži niz godina tražila rješenja kako zaobilaznim putem dobiti neki efekt koji nije svojstven karakteru samog alata i materijala. Bitno je jako dobro upoznati prednosti i mane određene tehnike i pronaći rješenja kako iskoristiti njezin puni potencijal.
Koje su emocije najčešće prisutne prilikom samog procesa stvaranja – je li to uzbuđenje, uznemirenost, sreća, tuga, sjeta, spokoj ili nešto drugo?
Sve nabrojene! Uzbuđenje je uvijek prisutno, naročito na početku samog rada kada se osjećam kao na početku jedne zanimljive, neizvjesne avanture. Kada postignem nešto točno onako kako želim, neopisivo sam sretna, a kada u procesu upadnem u neki problem, opet sam uzbuđena, jer imam izazov ispred sebe i trebam pronaći rješenje kako se “izvući i spasiti sliku”. Većinom mi uspije da dođem do rješenja, a kada nepovratno “zeznem” stvar i izgubim sliku koja je imala potencijala, a na njoj mi se jako sviđaju neki dijelovi, no zbog cjeline ih ne mogu zadržati, tada me baš zna uhvatiti tuga i uznemirenost. Pogotovo ako sam zeznula sliku u koju sam već uložila puno vremena i rada. Tada mi obično treba dva do tri dana da se resetiram kako bih bila spremna početi ispočetka. Kada sve završi dobro, pogotovo nakon dužeg rada, e to je poseban osjećaj: mješavina sreće, spokoja, uzbuđenja i neke sjete. Sretna sam zbog novog rada koji mi se sviđa, a sjetna što je putovanju došao kraj. Kada radim na nekoj slici mjesec dana ili nekoliko mjeseci, svaki dan prolazim sve s tom slikom. Kako ja radim na njoj, ona radi na meni i ja rastem. Kao da se rodi nekakav odnos tj. zajedničko putovanje. Sve mi se vrti oko te slike. Ne mogu paralelno raditi na još jednom radu, jer mi je cijeli fokus na toj slici, uđem u takav modus da jedva čekam kada ću se ujutro probuditi da bi mogla nastaviti raditi na slici, navečer mi je pred spavanje opet ta slika u glavi i ne mogu nekad od uzbuđenja zaspati, jer razmišljam o pojedinim dijelovima na slici, kako i što bih mogla napraviti. Ta slika jednostavno postane moja realnost. Proživim različite emocije i na kraju kad je sve gotovo, uvijek me uhvati neka sjeta što je gotovo.
Osim emocija, utječe li trenutno raspoloženje kada/kako ćeš početi raditi na novoj slici?
Što se tiče raspoloženja, ono ne utječe puno na moj rad, jer kad počnem raditi u potpunosti me obuzme rad na slici. No, teško je početi ako sam loše raspoložena. Ponekad dok radim slušam glazbu, no ima i trenutaka kada mi odgovara potpuna tišina. Imam i svijetlih i mračnih slika, ali to obično ovisi o ideji koju želim izraziti. Po prirodi sam više optimistična i pozitivna osoba, no intrigira me i tama, tuga, nostalgija, sjeta i meditativni, misaoni i hermetični svjetovi. Svjetlo ne bi postojalo bez tame, kao ni tama bez svjetla. Smatram da je jednako zahtjevno izraziti i jedno i drugo. Neki smatraju da je umjetnost ‘ozbiljnija’ što je kolorit reduciraniji, a ideja depresivnija, no osobno ne volim takve pristupe. Ponekad nam je lakše podijeliti tugu, nego istinsku, duboku sreću. Sreća i svjetlo su lagani samo ako ih se površno gleda, no oni u svojoj dubini imaju veliku snagu, koja ima svoju težinu i nekada mi je baš izazov poigrati se s takvim svjetovima, koje ljudi često uzimaju olako. Jednako je i s jednostavnosti – ljudi je često ne mogu prihvatiti kao takvu, pa stvari kompliciraju i dodaju ukrase, ne bi li im dali na važnosti i težini.
Da li je neki događaj u tvom životu presudno utjecao na tvoj umjetnički izričaj ili promjenu u dotadašnjem radu?
Boravak na umjetničkoj rezidenciji u Parizu 2009. godine mi je bila neka prijelomna točka. U mjesecima koji su prethodili odlasku nalazila sam se u nekoj vrsti stvaralačke krize. Radila sam, imala sam i izložbe, publika i struka su dobro reagirali na moj rad, ali ja sam osjećala da sam došla pred zid. Slike su se dobro prodavale, nisam bila u financijskom problemu, ali sam osjećala da se kao umjetnica trebam razvijati, a takvo uljuljkano stanje me počelo sve više ograničavati. Osjećala sam da ne izražavam sav potencijal koji osjećam da posjedujem i da bih se dalje razvijala znala sam da moram izaći iz zone komfora, te ući u rizik i krenuti u nove avanture. Takva odluka je teža kada nemate neki drugi posao, nego živite od slikarstva kao slobodnjak i svjesni ste da se izlažete mogućnosti da možda izgubite svoju stečenu publiku i kupce, ali kako nikad nisam podilazila tržištu, nego slijedila isključivo svoju unutrašnju potrebu i viziju, tako sam napravila i tada. Željela sam spojiti sve dotadašnje faze rada u jednu, izaći iz čiste apstrakcije u kojoj sam bila u to vrijeme, a koja me više nije usrećivala, no nisam znala kako sve to napraviti. Otišla sam u Pariz i tako prazna u glavi i izgubljena, nekako sam se uklopila u tu tešku sliku zimskog Pariza. U neku ruku mi je odgovaralo što grad nije bio lepršav i živ kakav je inače u druga godišnja doba. U metrou me dočekala policija tj. bolje reći vojska s automatskim puškama, a hladne, mračne i snijegom prekrivene ulice bile su pune otuđenih ljudi sumornih izraza lica dok su ulični neredi nezadovoljnih imigranata i slike beskućnika bile prisutne iza svakog kuta. U jednom trenutku sam izvadila zlatnu astrofoliju koju uvijek imam u ruksaku (planinarska navika – u ruksaku uvijek nosim prvu pomoć u kojoj je i astrofolija koja se koristi za održavanje topline kod unesrećenih i koju sam i sama koristila u planini više puta i znala mi je spasiti život) i s njome sam prekrila veliku sliku na kojoj sam radila u ateljeu. U tom trenutku to je bio čin prekrivanja slike koju više nisam mogla gledati od nezadovoljstva i tako je slika dobila konceptualni moment. Došla mi je ideja o “Survival Identity” projektu, koji se kasnije nastavio povratkom u Hrvatsku, a zamišljen je kao cjeloživotni. Nisam ga do sada još izlagala, iako je eto začet još 2009. godine. Slika je tako stajala prekrivena astrofolijom danima, bilo je to slikarstvo u stanju hibernacije, dok otegotne izvanjske okolnosti ne prođu. I doslovno i metaforički. Jedan dan mi je u atelje došao briselski kurator Emmanuel Lambion i oduševio se instalacijom. Izrazio je želju da nastavim raditi na tome. Tu su u druženjima bili i neki drugi poznati umjetnici kao Tania Bruguera, Kimsooja i drugi i svima se svidjela ideja, a ja, usamljena slikarica među konceptualcima, čeznula sam zapravo za povratkom slikarstvu. Jedan dan sam sjela na vlak i otišla izvan Pariza u ogromni slikarski dućan i tamo provela nekoliko sati birajući kistove. Nakon par mjeseci sam se vratila u Hrvatsku s totalno drugim alatom od dotadašnjeg kojeg sam koristila. Napravila sam baš veliki zaokret u radu. Promijenila sam alat, boje, platna, način rada, tehniku, stil, sve. Napravila novu infrastrukturu u ateljeu. I počela raditi. Znala sam da je to proces i da će trajati, ali sam ponovno osjetila ono uzbuđenje u radu, sreću ranog ustajanja i radosti i ljubavi prema radu. Kada čovjek zapne u životu u stanje koje ga više ne zadovoljava treba slijediti svoj unutarnji glas i napraviti promjene. Trebalo mi je pet godina da dođem kroz rad do nekih tehničkih rješenja koja su mi bila potrebna da bih mogla postići neke efekte koje sam željela. I to je uvijek proces – tragate za nekim stvarima koje vas ne može nitko naučiti na akademiji, niti možete pročitati u literaturi, a teško da možete i riječima nekome objasniti. Zato je važno znati što želite i uporno raditi na tome, puno raditi, i svaki neuspjeh u procesu nije neuspjeh, nego samo jedan korak bliže rješenju. Rješenja, kao i inspiracija, dolaze kroz posvećeni rad i igru. Na kraju se sve lijepo posložilo, uspjela sam spojiti sve ono iz prijašnjih faza u jednu cjelinu i napraviti stvari koje su mi se nekad činile neizvedivima. Možemo nešto zamisliti, željeti, ali ne znati kako to napraviti. U radu se kriju odgovori koji izađu na vidjelo kad im se možda najmanje nadamo.
Pomno sam proučila tvoj portfolio i pročitala tekst o radovima ‘Spatio-temporal lapse’, no zanima me kako se ‘Time unrolling / Sea’ uklapa u taj ciklus, obzirom da se poprilično razlikuje od ostalih radova iz ciklusa?
Drago mi je da si postavila to pitanje, jer vjerojatno o nijednoj slici nisam toliko razmišljala kao o toj i nijedna nije prošla toliko emocija u procesu rada kao ta slika. Na njoj sam radila puna dva mjeseca svaki dan i imala sam osjećaj da je nikada neću završiti. To je more bilo kao živo i svakim potezom kista i svakim danom je izgledalo drugačije, kao da se stvarno stalno miče i činilo mi se kao da je to slika bez završetka. Uz to, rad na njoj je bio nabijen jakim emocijama i vremenom je slika dobila i jednu posebnu simboliku. Obično se unesem u rad i raspoloženje mi ne utječe na sam proces, ali ovdje je situacija bila drugačija. Dvije bliske osobe su mi bile na samrti u to vrijeme, a kako sam imala rok izložbe koji se više nije mogao odgađati, nisam si mogla priuštiti “slobodne dane”. Slikala sam, a suze su samo išle niz lice. Kada je jedna od osoba umrla, završila sam sliku. Toni Horvatić, koji mi je bio kustos izložbe, došao je u atelje da vidi radove i dosta smo pričali o tom moru. Ono je na samom početku bilo zamišljeno da bude dio serije, prije nego sam ga počela slikati, jer je ideja bila da koncept vremena sagledam kroz nekoliko situacija tj. fenomena u prirodi, a svaki je sadržavao dva momenta: monumentalna snaga nevidljive sile vremena prikazana kroz čisto trajanje s jedne strane, i vakuum jedinstvenog trenutka koji prekida to čisto trajanje, s druge strane. Svaka slika je predstavljala jednu sekvencu. Slika mora je trebala prikazivati suštinu trajanja u gibanju morske površine, tako da promatrač osjeća tu snagu vječnog trajanja i vječnog kretanja. To je ono što sam uostalom i osjećala dok sam radila na toj slici. Trebala je biti tamnija, jer me zanimao prikaz otvorenog mora nakon nevere, tzv. mrtvog mora, kao nedokučive sile odnosno živog, beskonačnog organizma koji je ispod površine ustvari svemir i za kojeg nisi siguran da li ti pogled na njega čini ugodu ili strah. Slika je rađena tehnikom kao i ostale slike što se možda ne vidi najbolje na fotografiji rada, ali nebo je kao i nebo na ostalim slikama, no desila se jedna stvar s morskom površinom. Apstraktne kolorističke fragmente koje imam na ostalim slikama more jednostavno nije primalo. Da sam na morsku površinu aplicirala neki od tih fragmenata samo da bi se stilski približio ostalim radovima, to bi bila čista dekoracija. Budući da su mi ti fragmenti jako bitni, ne samo kao vizualni elementi, već još više sadržajno, nisam ih jednostavno mogla naslikati na moru, jer nisam osjećala potrebu za njima. Razmišljala sam zašto je to tako, zašto ih jedino more odbija, a onda sam shvatila da je more već samo po sebi pokret i jaka energija. No, da bih imala kao i na ostalim slikama moment prekidanja čistog trajanja u trenutku, morala sam moru pristupiti na drugačiji način, bez vizualnih fragmenata. I došla sam na ideju da ću moru dodati fragmente, ali – zvučne. I tako sam na izložbi more smjestila u zasebnu prostoriju – bijelu sobu s klupom i slušalicama, a na njima se puštao duboki zvuk otvorenog mora u trajanju od nešto manje od minute koji je stavljen na loop bez editiranja, znači s oštrim rezom, prekidom i tako u krug. I time je more dobilo ono što je trebalo, ali bez vizualnog prikaza. To more je na izložbi dobilo i posebnu simboliku, bila je to predzadnja slika u seriji, a zadnja s kojom je završilo meni osobno iznimno teško razdoblje. Neki su prijatelji, koji su poznavali moju situaciju i sve što se događalo u tom periodu, na izložbi komentirali simboliku mora, koje je podijeljeno i fizički: vodoravno crtom horizonta i vertikalno formom diptiha, sa svjetlom koje se pojavljuje na horizontu netom nakon nevere. Iza mene je tada bila godina i pol dana teškog razdoblja u kojem sam se liječila i oporavljala od teške nesreće i godinu dana mi se život svodio na bolnice, nisam mogla slikati i u tom periodu su mi umrle četiri bliske osobe. I ta posljednja smrt se dogodila tjedan dana pred otvorenje izložbe i još sam završavala posljednju najveću sliku iz šest dijelova. Došlo je otvorenje i od te izložbe kao da je netko vrijeme oštro nožem podijelio. Došao je jedan novi početak, počele su se događati samo pozitivne stvari, a sve ono tužno i loše kao da je nestalo u onom moru. Zato mi je ta izložba bila najemotivnija i s posebnim nabojem. Tim više što sam se slikajući slike iz te serije uspjela i fizički oporaviti i prevladati neke prepreke. Budući da su mi, između ostalog, u nesreći i obje ruke bile povrijeđene, nisam bila sigurna hoću li uopće moći slikati. Na početku nisam mogla ni kist držati u ruci, no, kroz svakodnevne bolne fizikalne terapije i upornost i bezgranično strpljenje uspjela sam se vratiti slikanju i velika želja da završim tu započetu seriju me je zasigurno motivirala.
