Uoči otvorenja samostalne izložbe “Drugi svjetovi” autorice Maje Strgar Kurečić donosimo intervju s ovom iznimnom hrvatskom fotografkinjom koja je podjednako aktivna u praktičnom, znanstvenom i pedagoškom radu. Njezin recentni ciklus fotografija “Drugi svjetovi” koji je već obišao Istru i Kvarner, a koji će zagrebačka publika imati prilike razgledati od 18. veljače 2020. u Galeriji ULUPUH, čine apstraktne fotografije koje naprosto zadivljuju bogatstvom oblika i boja te djeluju poput dalekih nedokučenih galaksija. Podjednako je fascinantan i ciklus “Escape Landscapes”, koji je proizašao iz ciklusa “Drugi svjetovi”, dok ciklus fotografija “Floating Garden”, iako još u nastajanju, otvara svijet krajnje suptilnih i eteričnih doživljaja zaleđenog svijeta prirode. Ovaj kratki uvod završavamo riječima same autorice koja o svom radu kaže: “Iako moje fotografije izgledaju kao apstraktni prikaz boja i oblika, za mene one predstavljaju potragu za širim obzorima, nesputanim prostorima koji prelaze granicu mjesta na kojem se fizički nalazimo i prelaze u beskonačan prostor uma. Stvaranje ovih fotografija za mene predstavlja putovanje u slobodu, u otvoreni tok čistih ideja.”
Za početak, jedno klasično pitanje – zašto fotografija?
Od kad znam za sebe privlačili su me vizualni mediji. Prenošenje misli i osjećaja, ideja i priča putem slika uvijek mi je bio bliži način izražavanja od onog riječima. Kao srednjoškolka išla sam u V. gimnaziju u Klaićevoj, no većinu slobodnog vremena visila sam iza ugla u Primijenjenoj. Zanimao me grafički dizajn, fotografija, kiparstvo i arhitektura. U to vrijeme išla sam na tečaj crtanja na Rokov perivoj, kod kuće sam izrađivala figure od glinamola i slikala uljem. Otac i djed bili su arhitekti tako da sam se odmalena zainteresirala za arhitekturu. Proučavala sam časopise o projektiranju kuća i uređivanju interijera. Voljela sam gledati nacrte i u glavi vizualizirati prostore. Kroz časopis Graphis, na koji sam bila pretplaćena cijelu srednju školu, upoznala sam se s grafičkim dizajnom i fotografijom. No, jedan od najvećih utjecaja na moj početni interes za fotografiju imao je moj ujak Max Dereta, fotograf s adresom u Rotterdamu. On je tada snimao putopisne reportaže po cijelom svijetu za National Geographic, Esquire, Air & Space, Holland Herald i dr. Svaki put kad bi došao u Zagreb donio bi pun kofer dijapozitiva sa svojih putovanja. Tada bi satima gledali i komentirali fotografije. Moj prvi fotoaparat bila je djedova Praktica. Nije joj radio svjetlomjer pa sam u početku za svaki snimak zapisivala vrijednosti ekspozicije za kasniju provjeru. Ponekad bih skicirala kadar prije samog snimanja. Uvijek mi je bila jako bitna kompozicija. Budući da je fotografija kao hobi u to vrijeme bila dosta skupa (filmovi, razvijanje) ubrzo sam se počela javljati na natječaje za posao fotografa. Tako sam se, tijekom studija na Grafičkom fakultetu, prijavila na natječaj za fotoreportera Večernjeg lista. Bila sam tad jedna od prvih djevojaka među fotoreporterima. Puno sam naučila o poslu i snalaženju u raznim situacijama od svojih starijih i iskusnijih kolega. Uz honorarni posao u Večernjem listu, okušala sam se i u reklamnoj fotografiji. Snimala sam za reklamne agencije Grey Zagreb, BBDO, McCann Zagreb, Hand Dizajn… Iz tog vremena najponosnija sam na svoje fotoreportaže u hrvatskom izdanju National Geographica koje su bile uvrštene među najbolje reportaže iz Europe.
Osim što se praktično bavite fotografijom, izuzetno ste aktivni i u teorijskom dijelu – radite kao izvanredna profesorica na Katedri za grafički dizajn i slikovne informacije na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, objavili ste više od 40 znanstvenih radova iz područja grafičke tehnologije i fotografije te doktorirali s temom iz područja digitalne fotografije. Koliko vam je bitan znanstveni i pedagoški rad?
Kad sam diplomirala bilo mi je ponuđeno radno mjesto mlađeg asistenta na Grafičkom fakultetu. Mislila sam da će to biti samo privremeni posao, no onda sam otkrila da uživam u prenošenju znanja, ali i u usvajanju novih znanja. Upisala sam poslijediplomski studij na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu i magistrirala 2001. godine s temom iz područja Web dizajna. Kasnije sam završila i doktorski studij na Grafičkom fakultetu. Intenzivno sam se bavila znanstvenim radom, pisala, sudjelovala na mnogim konferencijama po cijelom svijetu. Nakon više od 20 godina rada na fakultetu, mogu reći da više od znanstvenog rada volim raditi u nastavi sa studentima. Najsretnija sam kad vidim da ih mogu potaknuti i inspirirati da se izraze u mediju fotografije. Da počnu gledati i istraživati, razmišljati – ne samo o kadru, nego i o ideji, poruci i “nevidljivoj” pozadini fotografije. Svoj najveći doprinos na fakultetu vidim u mentorskom radu sa svojim diplomantima. Volim kad mi oni sami dođu s nekom svojom idejom pa im onda pomažem i usmjeravam ih. S većinom svojih diplomanata ostajem u kontaktu i nakon što diplomiraju. Sretna sam da mogu pratiti njihov rad i napredak u struci.
Osvojili ste mnoge nagrade i priznanja za svoj rad. Evo da izdvojimo samo nekoliko recentnih iz 2019. godine: Minimalist Photography Awards – Abstract Photographer of the Year – prva nagrada za seriju “Drugi svjetovi” u kategoriji Apstraktne fotografije; Neutral Density Photography Awards – prva nagrada i zlatna medalja u Fine Art: Abstract Category za seriju “Drugi svjetovi”; TIFA 2019 – Tokyo International Foto Awards, zlatna medalja u Nature Category, za seriju “Floating Garden”. Koliko Vam znače nagrade i priznanja?
Nagrade me uvijek iskreno razvesele i dodatno motiviraju. Iako bi i bez njih radila sve isto, dobar su mi pokazatelj koliko je moj rad aktualan u širim okvirima. No, jako je važno ne biti zaveden nagradama kako one ne bi počele neizravno utjecati na sâm rad. Pri radu je ključno osluškivati vlastite signale i intuiciju. Mislim da je korisno povremeno se javiti na neki natječaj jer nas to primorava da objektivno sagledamo vlastiti rad, stvara potrebnu disciplinu u organizaciji projekata i vještinu u pisanju Izjava autora (Artist Statements). Često je i sam taj proces važniji od ishoda natječaja jer nam filtrira naš rad koji postaje spreman za pokazivanje u bilo kojoj drugoj situaciji. Fotografskih natječaja danas ima zaista svakojakih i bitno je odabrati one prave. Kod odabira natječaja uvijek gledam koliko su utjecajni članovi žirija, da li postoji odvojena prijava za profesionalce i za amatere, da li se mogu prijaviti serije te kako su podijeljene pojedine kategorije fotografija. Posebno su korisni natječaji koji daju povratni osvrt na rad (Submission Review). Dodatna odlika velikih natječaja je izlaganje nagrađenih fotografija u poznatim svjetskim galerijama, što onda otvara i neke nove mogućnosti.
Što vam je u dosadašnjem radu bio najveći izazov?
Uvijek mi je najveći izazov bilo Vrijeme. Kako uskladiti sve ono što moram napraviti s onime što želim napraviti? Ideje mi nikada nisu nedostajale, no uvijek imam manjak vremena. Također, posebni izazov mi predstavlja paralelni rad u dva područja – onom tehničkom i umjetničkom, te u nastavnom i znanstvenom. A da ne govorim i o onom privatnom, obiteljskom. Ponekad mislim da bih se trebala klonirati barem u još dvije Maje da sve stignem. No vjerujem da je mnogima tako, pa ne kukam već radim najbolje što mogu.
Na vašoj web stranici možemo vidjeti da ste u svom radu posvećeni različitim motivima i temama – od ljudi i gradova pa sve do krajnje apstraktnih formi. Što vas najviše intrigira ili predstavlja najveći izazov? Imate li najdraži motiv ili područje fotografije kojom se bavite?
U svom radu ne volim isključivost – vjerujem da bi mi bavljenje samo određenim područjem fotografije ubrzo postalo dosadno. Imam tu privilegiju da zbog svog posla na fakultetu ne moram raditi kompromise u fotografiji. Fotografiram sve što mi zapne za oko ili što zamislim u svojoj glavi. Ne opterećujem se stilovima i žanrovima. Moram priznati da sam s godinama postala kontemplativnija i prilično zasićena očitom stvarnosti. Kad radim, volim slijediti svoju intuiciju, eksperimentirati, igrati se sa svjetlom, materijalima, oblicima, bojama. Trenutno uživam u apstrakciji koju sama stvaram.
Vaša serija fotografija Drugi svjetovi, koju će nakon Rovinja i Rijeke publika imati priliku vidjeti i u Zagrebu, naišla je na odličan odjek publike, ali i struke, o čemu svjedoče i ranije spomenute nagrade. Apstraktne fotografije koje zadivljuju bogatstvom oblika i boja te djeluju poput dalekih nedokučenih galaksija, zapravo su nastale posve slučajno – eksperimentom?
Ova serija fotografija drugačija je od svega što sam do sada radila. Započeta je prije par godina potpuno spontano, neplanski, gotovo nesvjesno. Motivirala me znatiželja, a vodila intuicija. Nisam znala što točno radim, ali uzbuđenje koje sam osjećala govorilo mi je da nastavim. Upornost je hranio čisti užitak stvaranja fotografija „iz ničega“, tj. iz vode, boje i drugih tekućina koje su mi se našle pod rukom. Sve sam fotografije snimala kod kuće, u kuhinjskoj staklenoj zdjeli dimenzija 20×30 centimetara, uz prirodno svjetlo s prozora i svjetlo male stolne lampe. Photoshop sam koristila samo za prebacivanje fotografija iz raw formata. Uživala sam u otkrivanju nepredvidljivih i nestalnih formi nastalih dodirom različitih tekućina. Zamišljala sam ih kao nove planete u prostranstvu Svemira. Maštala sam o rađanju zvijezda i stvaranju novih (boljih) svjetova. Oduševljavalo me to kako malo treba da te mašta odvede miljama daleko, a da se ne pomakneš iz svoje sobe. Tako je i nastao radni naziv ciklusa (koji je i ostao) „Drugi svjetovi“. Iako te fotografije izgledaju kao apstraktni prikaz boja i oblika, za mene one predstavljaju potragu za širim obzorima, nesputanim prostorima koji prelaze granicu mjesta na kojemu se fizički nalazimo i zalaze u beskonačan prostor uma. Stvaranje ovih fotografija bilo je moje putovanje u slobodu, u otvoreni tok čistih ideja.
Iz serije “Drugi svjetovi” proizašao je i ciklus fotografija “Escape Landscapes” koji je podjednako fascinantan, ali opet drugačiji?
Rad na seriji Drugi svjetovi je tijekom vremena krenuo u novom smjeru, pa sam te fotografije odlučila izdvojiti u zasebnu cjelinu. Fotografije su rađene na isti način i u sličnim uvjetima, ali ovdje nisam htjela postići asocijaciju na Svemir i planete. Željela sam snimiti apstraktne motive koji ne izgledaju kao nešto specifično. Za mene ti motivi predstavljaju simbolične krajolike. Kao i fotografije iz serije Drugi svjetovi i ove su vrlo osobne. One predstavljaju mjesta na koja pobjegnem od svakodnevnih briga i realnog svijeta te simboliziraju moj unutarnji svijet.
Istaknula bih i krajnje suptilan i eteričan ciklus fotografija pod nazivom “Floating Garden”, koji ste započeli prošle godine. Možete nam reći nešto više o njemu?
Seriju „Floating Garden“ započela sam prošlo ljeto. Sve je krenulo od jedne ruže koju je moja kćer dobila za svoj osamnaesti rođendan. Ta ruža potaknula me na razmišljanje o mladosti, ljepoti, prolaznosti… Željela sam ju nekako sačuvati od propadanja pa sam ju, bez puno planiranja i razmišljanja, stavila u vodu i zaledila. Nakon nekog vremena došla mi je ideja kako ju snimiti da naglasim nježnu strukturu latica i zadržim prirodnu boju. Osim ružinih latica, počela sam eksperimentirati i s drugim cvijećem, lišćem, grančicama, travkama, sjemenkama – svime što bih našla u svome vrtu ili vrtu prijatelja kojima smo došli u posjet ili uz put kad šećem s psom… Kod samog snimanja puno pažnje posvećujem osvjetljenju te kompoziciji, oblicima u kadru, teksturama i boji. Trenutno, svaki slobodni trenutak posvećujem radu na ovoj seriji. Puštam ju da raste i razvija se…
Početak 2020. godine označilo je i Vaše sudjelovanje na grupnoj međunarodnoj izložbi u PH21 Galeriji u Barceloni. Kako je došlo do te suradnje?
PH21 je galerija suvremene fotografije u Budimpešti koju vodi osebujan umjetnik, fotograf, profesor i kritičar Zsolt Bátori. Nekoliko puta na godinu galerija raspisuje tematski natječaj za izlaganje. Prije dvije godine javila sam se na natječaj Punctum s jednom od fotografija iz serije „Drugi svjetovi“ koja je tad još bila u razvoju. Fotografija je bila prihvaćena za izlaganje, a budući da nam Budimpešta stvarno nije daleko, otišla sam na izložbu. Nevelika galerija, blizu centra, okupila je velik broj istinskih ljubitelja i poznavatelja suvremene fotografije koji su s velikim žarom raspravljali o svakoj izloženoj fotografiji. Pomislila sam kako je šteta što Zagreb nema jednu takvu foto galeriju! Poslije sam se javila na još dva natječaja, jedan na temu Light and Shadow na kojem sam sudjelovala s fotografijom iz serije Dubrovnik – Svjetla i Tame (izložba je bila u studenom 2019.) i drugi The art of photography (siječanj 2020.) na kojem je bila moja fotografija iz serije „Mindscapes“. Ta se izložba održala u Barceloni u suradnji s Valid Foto galerijom.
I za kraj, nakon vrlo uspješne 2019. godine, koji su planovi za blisku i daljnju budućnost?
Hmmm. Planovi. Uvijek ih imam i previše! Za sada ću se fokusirati na rad na novoj seriji „Floating Garden“ i naravno na moje nove diplomante. Ujedno će četiri fotografije iz ciklusa “Escape Landscapes” biti izložene u Barceloni na izložbi 14th Julia Margaret Cameron Award koja se otvara 4. ožujka 2020. u FotoNostrum galeriji. Voljela bih i dovršiti knjigu koju pišem o kreativnim fotografskim tehnikama, no to vjerojatno spada u neku daljnju budućnost.
