Rene Bachrach-Krištofić

Nakon iznimno dojmljive samostalne izložbe “01/02” održane 2019. godine u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi akademski umjetnik Rene Bachrach Krištofić predstavlja novi ciklus radova na samostalnoj izložbi “Staza kojom nisam pošao” u organizaciji Muzeja Mimara. Obje izložbe karakterizira likovno, sadržajno i konceptualno cjelovit, misaon i ozbiljan pristup autora. Aktualna izložba realizirana je u virtualnoj formi, jer je Muzej Mimara, u čijem se izložbenom prostoru izložba prvobitno trebala održati, ozbiljno stradao u zagrebačkom potresu i još uvijek nije otvoren za javnost. No, prednost virtualne izložbe leži u činjenici da će trajati sve do kraja 2022. godine i bit će dostupna daleko široj javnosti od isključivo zagrebačke publike. Povod za razgovor s Reneom bila je aktualna izložba, ali je intervju u konačnici otvorio daleko više tema od one inicijalne.

 

Predstavio si izborom 13 slika iz recentnog ciklusa izvedenih u tehnici akrila na platnu. Koliko dugo si radio na predstavljenom ciklusu i o čemu progovaraš u svojim radovima?

Na ciklusu radim već dosta dugo, gotovo dvije godine i ovdje sam predstavio manji dio slika iz ciklusa. Često se u svojim radovima bavim odnosima sjećanja i stvarnosti, onoga što doživimo i onoga što se s vremenom mijenja u nama, kako stvari doživljavamo s odmakom vremena. Prisutni su i razni drugi elementi – od osjećaja nostalgije do pomalo nestvarnih elemenata.

 

Ciklusom dominira plava boja i to intenzivna Yves Kleinovski nijansa. Koja je uloga boje unutar ciklusa?

Meni se čini da plava gotovo poprima narativni element – volim što produbljuje dojam radova i pruža element mistike i melankolije.

 

Predstavljeni ciklus nosi naziv pjesme američkog pjesnika Roberta Frosta “Staza kojom nisam pošao”. Koja je poveznica stihova spomenute pjesme i tvojih radova?

Teško je ponekad prenijeti te trenutke koji nam se dogode u životu, ali u vrijeme pandemije sam se često vraćao toj pjesmi i pronašao u njoj, barem za sebe, neku unutarnju istinu. Ne znam, dojam mi je da su se pjesma i radovi jednostavno isprepleli, pjesma je bila smjernica za radove, a radovi su samo pojačavali ideju pjesme. Također, smatrao sam da u njoj postoji ta jedna iskonska istina koja ako ju prihvatiš, daje smjer i snagu. Naravno, nije to jedina takva pjesma, ima ih podosta koje sam mogao iskoristiti za ovaj ciklus, ali ova mi je baš sjela s obzirom na trenutak u kojem živimo.

 

Vrijeme potresa i pandemije kod mnogih je umjetnika uzrokovalo blokadu i nemogućnost stvaranja. Iz teksta koji si napisao, a koji prati izložbu, saznajemo da si upravo u radu na novim slikama uspio ostvariti osjećaj konzistentnosti. Možemo li u tom kontekstu zaključiti da je ti je stvaralački rad pomogao nositi se s ovim čudnovatim prilikama i neizvjesnosti u kojoj smo se svi našli?

Ja oduvijek radim, što god se događa oko mene, baš sam neki dan razmišljao kako već 17 godina radim, od kada sam bio student pa do danas. Rijetko što me izbaci iz tog ritma. Naravno, imam faze kada radim manje, ali često to nadoknadim s hiperprodukcijom. Rad mi je sigurno pomogao bolje se snaći u ovo novom normalnom, makar moram reći da me u početku manje smetala pandemija, a puno više me potres izbacio iz takta. Ali rad mi je uvijek bio utočiste i često mi je pomagao da se nosim sa životom.

 

Pri kraju teksta navodiš da “radovima tražiš, krčiš i pronalaziš vlastiti put u tom (novom) svijetu i odlučuješ se za svoj put” – koji je to put?

Haha… ne znam… iskreno sumnjam da itko zna odgovor na to pitanje. Mogu samo reći da je moj i veoma drugačiji od većine ljudi. To ga ponekad čini nepodnošljivo dobrim, a nekada užasno teškim, ali opet samo mojim i što sam stariji sve sam ponosniji na taj čudan put koji je često veoma samotnjački.

 

Vratimo se malo na same početke tvog djelovanja – kada si spoznao da je baš likovna umjetnost tvoj životni odabir/poziv?

Iskreno, nikada nisam to spoznao. Ne mogu ni danas sa sigurnošću reći da je to moj poziv. Život me pomalo slučajno tu doveo i za sad sam tu i to mi je u redu. Ali, ne mogu reci da živim za umjetnost… ona je dio mene kao dio moje osobnosti, ali ne mogu reći da sam uvijek prožet s njom ili kao neki ljudi da se samo s njom bavim. Ona mi više dođe prirodno kao san, jednostavno poriv za realizaciju ideje/osjećaja koji se stvori u glavi.

 

Dolaziš iz obitelji umjetnika, jesi li imao njihovu podršku u umjetničkom obrazovanju ili su ti možda nastojali dobronamjerno ukazati da je to vrlo često težak i često trnovit put?

Kao što sam spomenuo, slučajno sam došao do ovdje gdje sam sada. Jedino što mogu reći jest da me dugo smetalo što su svi uvijek govorili da ću se baviti umjetnošću jer su mi roditelji umjetnici. Ta ideja mi se činila užasno glupom pogotovo dok sam bio mlađi. I makar se danas bavim umjetnošću, nije to nikada bilo zbog mojih roditelja, oni su me uvijek podržavali što god sam radio i nikada me nisu ni od čega odgovarali. Znao sam kakav je umjetnički život gledajući svoje roditelje i nisam nikada imao neke iluzije u tom pogledu. Oni mi nisu trebali govoriti ništa u tom smislu, znao sam što me čeka.

 

Često je najizazovniji period za mlade umjetnike vrijeme nakon diplome kada trebaju pronaći svoje mjesto pod suncem i etablirati se na likovnoj sceni. Kako si proživio taj period?

Ja sam za vrijeme studija već počeo izlagati i znao sam odmah kako izgleda proces prijava za izložbe. Ništa od toga nije mi bio problem. U početku sam već dosta često izlagao što mi je pomoglo da se malo više proguram na scenu. Međutim, taj period može biti dosta težak za mlade umjetnike jer nema pripreme za to i taj početni period proguta puno mladih umjetnika koji se ne snađu. U vrijeme kada sam ja završavao akademiju bilo je jako puno nagrada i natječaja za mlade umjetnike što je dosta pomoglo mojoj generaciji. Danas mi se čini da je svega toga puno manje pa je i samim time teže uspjeti.

 

Izlagao si na većem broju samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Kako bi opisao svoje iskustvo izlaganja – jesu li uvjeti za umjetnike zadovoljavajući ili bi ih se trebalo poboljšati? Koji su glavne prednosti, a koji nedostaci?

Mislim da biti umjetnik nije najlakše i da uvjeti nisu najbolji i sve je to jedan jako neuređeni proces koji često ovisi o dobroj volji i pojedinaca i sustava. Mogu reći da se ne mogu sjetiti jesu li ikada uvjeti bili dobri, imam osjećaj da sustav nije posložen tako da vodi brigu o umjetniku. Makar moramo biti svjesni da sustav nije posložen da vodi brigu ni o kome nažalost. Puno je tu «snađi se sam i sam riješi problem» situacija. Meni je danas lakše samo zato jer točno znam što želim i kako to mogu najlakše ostvariti.

 

Dobitnik si nekoliko nagrada i priznanja: Nagrada Zagrebačke banke za mlade umjetnike ([email protected], 2011.), Nagrada Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za najuspješnije diplomante (2009.), Otkupna nagrada Hrvatske poštanske banke (Grad Prix HPB, 2009.). Koliko ti znače nagrade i priznanja za umjetnički rad i otvaraju li ona neka vrata i mogućnosti napretka?

Iskreno više ni ne razmišljam o njima i ne mislim da puno doprinose. Naravno, kada si mlađi umjetnik one su dobar izvor novaca i možda mogu pomoći na samim počecima. Međutim, cijela ta ideja nagrade sad mi se čini smiješna i čudna. Možda pomogne jer se u percepciji ljudi stvori ta ideja da si dobio nagradu pa si automatski dobio i na vidljivosti. Ali, za sebe mogu reći da nikad zbog njih nisam nešto napredovao.

 

Što bi naveo kao najveće prednosti, a što kao najveće nedostatke samostalnog umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj?

Pa mogu reci da je nedostataka puno i trajalo bi jako dugo da ih sve nabrojim, a i zvučalo bi kao da pokušavam obeshrabriti druge što mi nije cilj pa neću ni početi nabrajati. Prednosti ima nekoliko, poput činjenice da je dobro biti sam svoj gazda jer onda shvatiš što znači raditi sam i koliko je to teško. Dobro je što sustav i scena nije velika, pa ako radiš možeš se probiti i pronaći mjesto za sebe što je vani puno teže. Na kraju, kao i svaki samostalni posao, nije lako, ali ako se snađeš i uspiješ, može ti biti dobro.

 

Što ti je najvažnije u tvojem umjetničkom djelovanju?

Nisam nikad razmišljao o tome. Valjda da prenesem neku priču. Kao s nekom dobrom pjesmom čiji stih ti se usadi u glavu ili nekom rečenicom iz knjige koju ne možeš izbaciti iz misli ili scena iz filma… Na isti način, rekao bih, da je cilj mojih slika ili priče koju one pričaju, da na neki način pronađu put u podsvijest – da ih nosiš sa sobom kao sve druge stvari u svom životu i s njima se povežeš na onaj podsvjesno-emotivni način.

 

Što komuniciraš kroz svoj rad prema svijetu?

Ne znam komuniciram li s njima, to je na svijetu da mi jednom kaže. Ja samo stavljam svoje ideje i radove u svijet, a hoće li se one primiti i stvoriti komunikaciju s njim, nije do mene. Komunikacija je dvosmjerna stvar, ali nije svaka umjetnost komunikacija i nisam baš siguran da spadam u tu kategoriju. Često je ta komunikacija u umjetnosti monolog za publiku. Ja više stvaram svoj svijet koji prezentiram gledatelju; hoće li on tu nešto pronaći – na njemu je.

 

Da nisi slikar, čime bi se bavio? Postoji li uopće neka druga opcija koja bi te podjednako ispunjavala?

Ne znam. Da budem iskren, ne osjećam se niti kao slikar niti umjetnik i znam da me drugi možda tako vide, ali ja sebe nikada nisam. Ne znam… nikada se nisam mogao identificirati niti s jednom takvom stvari ili reći – e to sam ja. Štoviše, mogu reći da su me smetale. Mogu se baviti svačime i zbilja sam u životu svašta radio, ali ne mogu reći da me nešto definiralo na taj način, a ispunjenje nalazim u raznim stvarima. Jedino što mogu reći je da volim svoju slobodu i biti svoj.